– Dopunjeni i preuređeni postav Etno zbirke Mamičina škrija u Gornjem Kraljevcu ovih su dana prvi posjetili učenici Osnovne škole Dr. Vinka Žganca Vratišinec, Područni odjel Gornji Kraljevec, sa svojim učiteljicama – rekla nam je sa zadovoljstvom Štefica Jambrošić, predsjednica KUU „Društvo žena” Gornji Kraljevec. Ova Udruga je pokretač ideje o formiranju i opremanju zbirke.
– Godine 2014. članice Udruge uz pomoć Ministarstva kulture i dobrovoljnim radom u sklopu mjesnog društvenog doma uredile prostoriju u koju su smjestile predmete koji su polako padali u zaborav – ispričala je predsjednica. Rekla je kako im je Općina Vratišinec za te potrebe dodijelila još jednu prostoriju koja je i uređena sredstvima Općine.
Konačno, i sama Etno zbirka uređena je zajedničkim i dobrovoljnim radom članica kao i donacijom mještana.
– Imamo oko 450 različitih eksponata. Neki su stari i više od 130 godina. Posebno nam je drago što o povijesti svoga kraja ovamo dolaze i najmlađi.
Danas će se nastaviti oblačnije i svježije vrijeme. Mjestimice može biti kiše ili pljuskova. Vjetar povremeno umjeren istočnih smjerova. Jutarnja temperatura oko 10, a najviša dnevna između 14 i 17 Celzijevih stupnjeva.
I sutra će uz povremeno više oblaka mjestimice biti kiše ili pljuskova. Ponegdje će biti i kraćih sunčanih razdoblja. Puhat će slab do umjeren istočni vjetar. Jutarnja temperatura od 8 do 12, a najviša dnevna između 16 i 19 Celzijevih stupnjeva.
Kada sam konačno, nakon godinu dana uspio osvojiti Vesnu, mom veselju nije bilo kraja. Bila je sitna, zgodna plavuša duge kose i baš mi je fizički pristajala. Živjeli smo samo nekoliko blokova udaljeni jedno od drugoga i dugo smo se poznavali. Prije nego sam joj ja počeo iskazivati svoje osjećaje, bila je u vezi sa Slavkom, studentom četvrte godine informatike. Priznajem, često sam se pitao što je vidjela u njemu, dugonogom i dugokosom stvoru, ali nikad joj ni jednom riječju nisam to spotaknuo. Po svojoj naravi bila je uvrjedljiva, i čemu riskirati da kod nje zaradim bezvezni minus, pored svih onih svojih kvaliteta koje sam imao. Nije govorila mnogo, a trenutak kad sam je zaprosio nikad neću zaboraviti. Čak se nije ni nasmiješila, pogledala me i rekla da pristaje. Tada na to nisam obraćao pažnju jer sam smatrao da je godina dana sasvim dovoljna da bude sigurna u svoje osjećaje. Kad sam ocu, vitalnom sedamdesetogodišnjaku, rekao da se ženim, samo me pogledao zamišljeno i potapšao po ramenu. Mlađi brat Stjepan vjenčao se dvije godine prije moje odluke i već bio otac petomjesečne Lare. Svoju radost htio sam s nekim podijeliti, ali nisam imao s kim. Osjetio sam da je sad prilika da upitam oca što se dogodilo između njega i majke, kad nas je napustila dok je Stjepanu bilo samo devet mjeseci, a meni dvije i pol godine. Istinu nisam znao, a otac je bio pretežak čovjek i nikada se nije otvarao. Majka je otišla, no u kuću su dolazile mlade žene sa sela i dobro se brinule o nama. Nijedna se nije zadržala duže od godinu dana, osim Elze, visoke i odlučne crnokose žene. Ta se, osim što je izvrsno kuhala, zaljubila u oca preko ušiju. Zajedljiv i strog kakav je bio cjepidlačio je na svakoj sitnici, ali ona mu se znalački odupirala. Ja sam krenuo u školu, i da nije bilo nje, tko zna kad bih i kako svladao teško gradivo za prvaščiće, tako sam bar tada mislio u svojoj maloj glavici. Jednom kad sam se vratio iz škole, zatekao sam oca i Elzu u krevetu. Tada sam prvi put vidio kako stariji vode ljubav i moram priznati da mi se dopalo. Oni me nisu primijetili, pa sam se potiho zatvorio u svoju sobu. Konačno ću imati mamu, radovao sam se i priželjkivao da se otac oženi Elzom. Krenuo sam u treći razred, a Stjepan u prvi kad nas po prvi put nitko nije dočekao u našem domu. Elza je otišla iz razumljivih razloga. U sebi sam oca nazivao starim jarcem, majmunom i idiotom, čak sam za Elzom dvije noći plakao. Čudio sam se kako Stjepan može biti tako različit od mene da mu ništa nije previše važno. Iako je kod nas bila četiri godine, otac Elzu nikad više nije spomenuo. Kao da je podrapana čarapa bačena u vreću za smeće. Počeli su problemi, jer smo mnoge stvari sad morali činiti sami, od pranja suđa do poda u kuhinji. Otac je imao svoju fotografsku radnju i u njoj bi se zadržavao ponekad i cijeli dan. Bojali smo ga se i činili sve da bude zadovoljan kad se vrati kući. Nikad nije digao ruku na nas, međutim, pogled je bio dovoljan da se pretvorimo u poslušne bubice. Kad sam se prvi put zaljubio u svoju vršnjakinju iz sedmog razreda obećao sam sebi da će, ako se ikad oženim, moja djeca imati najljepšu i najnježniju majku. Sve sam ja to sad vidio u Vesni, a kad je svećenik upitao želim li je za ženu, od radosti sam zaplakao. Nije me bilo sram plakati u najsretnijem trenutku svoga života. Godina dana našeg braka prošla je kao u bajci, a drugi put sam glasno zaplakao kad mi je moja prelijepa žena rekla da čekamo naše dijete. Živjeli smo u jednosobnom stanu kojeg je Vesna naslijedila od pokojne bake, ali od trenutka kad sam saznao da ću postati otac razmišljao sam o velikom stanu gdje će svako naše dijete, pa neka ih bude i petero, imati kutak za sebe. Radio sam u tekstilnoj firmi kao uspješan dizajner i mogao sam si priuštiti kredit, naravno da uz otplatu mjesečne rate moja obitelj ne bude uskraćena ničega. Zbog posla sam putovao u druge zemlje i partnerskim firmama prodavao svoje ideje. Bilo je to dizajniranje, uglavnom sportske dječje odjeće koja se na domaćem tržištu vrlo dobro prodavala. Vesni sam predložio da kupimo neku stariju kuću na periferiji i pretvorimo je u naš dom. U glavi sam već imao tisuću ideja kojima ću neku straćaru pretvoriti u neko neobično zdanje. Vesna je trudnoću dobro podnosila, ako izuzmem jutarnje mučnine prvi mjesec dana. Gledajući je tako zaobljenu, mučila me pomisao na majku pod čijem sam srcem i ja tako stanovao do svog rođenja. Nisam je krivio nizašto, posebno kad bi se sjetio oca, bahatog i izvijenih obrva, u nekom od svojih raspoloženja. Najviše me smetalo što se ponaša kao da ona nikad nije ni postojala, kao da nas nije rodila. Unutarnji monolog koji sam godinama sam sobom vodio izluđivao me pri pomisli na djetinjstvo u kojem nam ništa nije nedostajalo osim majčine ljubavi. Jedan od takvih razgovora vodio sam nekoliko dana prije Vesninog odlaska u bolnicu. Ona je ranije legla, a ja sam izašao na kišu i požurio do oca. Stanovao je sa Stjepanom i njegovom obitelji u istoj kući, ali na zasebnom ulazu. Kad me ugledao onako pokislog i smrknutog izraza lica uplašio se i naglo odmaknuo u stranu pustivši me u stan.
– Što se dogodilo? – upitao me i ponudio da sjednem. Nije ni sanjao što je razlog mom dolasku.
– Da, upravo sam ja tebe to htio pitati. I to upravo sada kad se Vesna sprema u rodilište. To me muči ovih dana kao sam vrag. Što se dogodilo između tebe i moje majke da je ona otišla, rekao bih pobjegla glavom bez obzira? Stjepanu je bilo devet mjeseci, oče. Meni dvije i pol godine. Ti si sve ove godine šutio kao zaliven. Ako si mislio da će tako ostati, varaš se. Ja želim znati tko je moja majka. Želim znati gdje je, je li živa, što radi, kako živi. Shvaćaš, želim upoznati svoju majku. – Gledao sam ga u oči i nisam spustio pogled, po prvi put u svom životu. Nemarno se osmjehnuo i pokušao okrenuti. Uhvatio sam ga za rame i zaustavio. Pogledao je u moju ruku na svom ramenu i lagano je maknuo. Nisam se nadao odgovoru, međutim, otac je napravio nekoliko koraka prema ormaru i iz unutrašnjosti izvadio malu kutiju. Prebirao je po nekim papirićima, a zatim izvadio požutjelu papirnatu karticu i pružio mi je. Ime koje je bilo zapisano na njoj ništa mi nije govorilo. Zar je moguće, pitao sam se gledajući oca, da se na tom požutjelom komadićku papira nalaze odgovori na sva moja pitanja.
– Mogla vas je posjećivati da je željela. Nije željela. Što se mene tiče, pitaj je sam. Još uvijek živi na toj adresi.
Izjurio sam iz stana orošen hladnim znojem i stao trčati pustom ulicom. U ruci sam stiskao papirić koji mi je dao otac i bojao se da ne pokisne od kiše. Te noći gotovo da i nisam spavao. Čim sam s Vesnom popio prvu jutarnju kavu, poljubio sam je s isprikom da ću se do podneva vratiti. Iako sam uzeo godišnji, ispričao sam se neodgodivim poslom u firmi. Do susjednog grada imao sam dva sata vožnje, pa sam nagazio papučicu gasa. Promet je bio gust i sad su me kao nikad nervirali spori i loši vozači. Trubio sam svakih pet minuta bez razloga, tako dugo dok nisam shvatio da pretjerujem. Hvatala me panika čim sam došao u grad. U ulici koju sam tražio parkirao sam pred visokom starinskom kućom bijelih prozora i sive fasade, jer je tu jedino bilo mjesta. Pogledao sam u papirić i u nevjerici pogledao kućni broj. Zar je moguće da sam se dovezao pred majčinu kuću sasvim spontano, kao da to radim svakog dana, poznavajući put i grad. Duboko sam se spustio na sjedalo i promatrao prozore. Što će se dogoditi kad uđem, hoću li biti izbačen, saslušan, ili nešto treće, meni nepoznato. Hoću li biti razočaran majčinim izgledom, je li to žena koju su pregazile godine ili možda ona koja itekako drži do svog izgleda, no to je bilo najmanje važno. Sliku kakvu sam stvorio u svojoj dječjoj glavi prije mnogo godina zadržao sam i danas. Moja majka ima dugu crnu kosu i velike oči, nježne ruke kojima me miluje, sjetio sam se da sam napisao u prvom razredu osnovne škole. Naravno, moje puste želje nikad se nisu ostvarile. Sad sjedim pred njezinom kućom, nedovoljno hrabar da uđem i da se uvjerim je li zaista tako. I ovaj dan je bio tmuran poput mog raspoloženja i tko zna kako će još završiti. A kako bih zapravo htio da završi, upitao sam se u tom trenutku neizvjesnosti. Nisam dalje htio nagađati, već sam izašao iz automobila i zaključao ga. U ruci sam držao buketić cvijeća, sasvim mali, napravljen od ljubičastih ciklama. Ušavši u prostrano dvorište, do mene su dotrčala dva psića, razigrana koker španijela. Popeo sam se stepenicama i pozvonio. Vrata mi je otvorila mlada djevojka kratke crne kose i znatiželjno me pogledala. Oko vrata je imala krojački metar, pa mi je postalo jasno da sam je prekinuo u poslu.
– Oprostite, – izustio sam zbunjeno dok su mi noge podrhtavale – tražim Mariju.
– Majka se upravo odvezla u butik. Znate, ovih dana me mijenja u trgovini. Ja šijem neke stvari za sebe jer se za dva tjedna udajem. Ako vam nije hitno navratite nakon svadbe, a ako je hitno, ona se vraća oko podneva. To je za sat vremena.- Pogledala je na sat, a i ja, tek toliko da nešto radim. Djevojka s kojom razgovaram je moja sestra! – Uostalom, možete ući i tu je pričekajte. Ako niste oženjeni, ovdje imamo nekoliko djevojaka za udaju – našalila se i prekinuvši uzburkane misli pustila me unutra. Ušli smo u prostoriju u kojoj je radilo nekoliko industrijskih šivaćih strojeva. Djevojke koje su tu sjedile radoznalo su digle glavu i nasmiješile se. Postalo mi je jasno odakle mi talent za dizajn odjeće i to je bila još jedna bolna spoznaja u ovom danu. Koliko sam razumio, majka je bila vlasnica butika, a ovdje su se šivali proizvodi za prodaju. Uzeo sam u ruke nekoliko gotovih komada i razgledao ih.
– Ako dobro pogađam, bavite se prodajom tekstila – nastavila je djevojka razgovor i ja sam potvrdno klimnuo. Želio sam je ostaviti u uvjerenju da je zaista tako. Nehotice sam analizirao crte lica svoje sestre tražeći sličnost sa svojima. Bojao sam se da će iznenađenja biti još, pa sam pokušao ostati sabran. Potom sam uzeo u ruke neki katalog, a djevojke su se natrag udubile u posao, naviknute na mušterije koje svakodnevno traže neku od usluga. U trenutku kad su odlazile na objed u prostoriju je ušla plavokosa žena pedesetih godina i ljubazno me pozdravila. Ugledala je stručak cvijeća u mojim rukama. Znam, mislila je da čekam neku od njezinih djelatnica. Nasmijala se od srca, no stala je kad ja nisam učinio isto. Odjednom mi je prostorija postala tijesna, kao da sam jedro u ljusci oraha. Gledala je čas mene, čas crvene ciklame. Vjerujem da ju je moja sličnost s ocem frapirala i da joj je konačno došlo do svijesti tko stoji pred njom. Brzo je pogledala oko sebe ne bi li slučajno bilo svjedoka našem susretu. Nije bilo, pa je samo kratko uzdahnula.
– Dođi – povela me stepeništem u svoj ured i ponudila da sjednem. Sjeo sam i dugo je gledao. Crte lica, ruke kako nervozno listaju rokovnik i kao da nešto traže. Kad sam je vidio tako zbunjenu, odjednom sam se osjetio nadmoćnije, a u meni je prokuljao bijes što je mene i brata ostavila u pelenama. Pridigao sam se i na stranicu rokovnika stavio joj stručak cvijeća koji sam donio.
– Obećao sam svojoj ženi da ću se vratiti do podneva. Izgleda da neću održati obećanje, majko…Vesna čeka, odnosno, moja žena i ja čekamo bebu…za koji dan. Da, pitaš se zašto sam došao, zar ne? – Pogledala me i nije skidala pogled. Koliko god sam poznavao žene, nisam mogao dokučiti njezine misli. Po izrazu lica rekao bih da su to naznake straha da njezina obitelj ne bi otkrila davno pokopanu tajnu. Međutim, prevario sam se. Šokirala me otvorenošću i hladnoćom, čak bih mogao reći proračunatom dvoličnošću.
– Priča je jasna kao dan. Prva žena tvoga oca umrla je od leukemije nakon samo tri godine njihovog braka, to valjda znaš. Vrlo brzo uletjela sam u njegov život i rodili ste se ti i brat. Oca, nadam se dobro poznaješ. Bila sam mlada i zaljubljena, a on je tu ljubav ubio u meni svojim postupcima. Svađali smo se danonoćno. Jedne noći izletjela sam iz stana i jednostavno hodala ulicama grada. Gušio me takav život, nisam mogla razmišljati, brinuti se za vas, disati. Povjerila sam se vašoj baki, mojoj majci i ona je predložila da dođemo živjeti kod nje. Nekoliko dana kasnije uhvatio me kako pakiram dječje stvari. Smijao se poput luđaka i izbacio me na ulicu. Prije nego je to učinio zaprijetio je da će me ubiti ako vam se približim. Ako ga dobro poznaješ, sigurno znaš da bi to i učinio. Ja sam živjela kod majke i ubrzo upoznala Nikolu. On sve zna o mojoj prošlosti. Znala sam da će se otac dobro brinuti za vas i da vam ništa neće nedostajati.
– Kako to misliš, ništa nam neće nedostajati? Oprosti, ali ne radi se o malim udomljenim mačićima, radi se o dvojici tvojih sinova. Stjepan je imao samo devet mjeseci, gospođo Marija ! – Namjerno sam je želio povrijediti, ali nisam uspio. Vrijeme je učinilo svoje, a ja nisam mogao vjerovati da je moja majka tako bezosjećajno biće. Izletio sam iz kuće sav znojan i sjeo u auto. Koliki sam teret nosio svih ovih godina, a skinut je s mojih leđa s nekoliko rečenica razgovora. Majka je od samog našeg početka živjela nekim drugim životom u koji se mi uopće nismo uklapali. Kad samo pomislim koliko sam noći potrošio na tugu i čežnju za njom, koliko puta sam plakao za njezinim zagrljajem. Nakon našeg susreta život je krenuo dalje i ja više nisam o tome razmišljao. Postao sam otac prekrasne djevojčice Dore, a zatim i godinu i pol dana mlađeg Frana. Ne moram reći da se Vesnin i moj život ispunio do kraja, djeca su postala čvrsta spona našeg braka. Vesni nikad nisam ispričao o susretu s majkom, osjećao sam da žena koja me rodila nije vrijedna toga. Da se sudbina zna poigrati ljudskim životom, osvjedočio sam se, kada sam tri godine kasnije ponovo sreo majku u bolničkom liftu. Vesna i ja spuštali smo se s Franom s trećeg kata nakon obavljenog pregleda grla, a ona je čekala lift u prizemlju. Kad su se otvorila vrata oboje smo bili neugodno iznenađeni. Kratko je klimnula i ušla. Omršavjela i izgubljenog pogleda, okrenula mi je leđa, a vrata lifta su se zatvorila. Priznajem, nešto se slomilo u meni i potrčao sam stepenicama prema gore. Vesnu sam ostavio u prizemlju, ljutu i zbunjenu. Preplavili su me jaki osjećaji, iako nisam znao što se zapravo događa ili se već dogodilo budući da je bila u crnini. Kad me ugledala nije pokazivala volju za razgovor, no nije me mogla izbjeći.
– Baš si uporan – rekla je kad sam stao ispred nje. Ništa se ne događa. Došla sam na kontrolni pregled nakon operacije.
– Operacije čega ? – zanimalo me detaljnije.
– Bio je tumor maternice. Jesi li sad zadovoljan ? Vjerojatno se i raduješ!
– Kako me malo poznajete, gospođo Marija. Ne, ne radujem se. Naprotiv, vratio sam se ako kako mogu pomoći. Malo sam se, priznajem, uplašio da nije neko umro. – namjerno je nisam želio nazvati majkom.
– Da, neko je umro. Sanja je poginula. Prije dva mjeseca. – Mislila je vjerojatno na svoju kćerku koju sam, svu u pripremama za vjenčanje sreo na pragu kuće.
– Žao mi je, istinski mi je žao. To je onda gubitak i za mene. Je li imala djece?
– Imala je blizance. Sad su navršili godinu dana. – Briznula je u plač i ja sam je zagrlio na opustjelom bolničkom hodniku. Plakala je tiho i dugo shrvana tragedijom koja ju je pogodila. Nisam mogao u tom trenutku ne upitati se je li isto tako plakala kad je brata i mene ostavila ocu onako male i nezaštićene. Ispričala se da sad ne može razgovarati, ali ako želim da mogu navratiti do nje. Obećao sam joj onako spontano i požurio kući. Sa Vesnom nisam razgovarao cijeli dan i bilo mi je teško uopće se ispričavati kad jedna riječ nije bila dovoljna, a za priču nisam bio raspoložen. Tek navečer sam pokušao objasniti, ali sve što sam rekao naišlo je na šutnju. Planulo je sljedećeg jutra dok sam se spremao na posao.
– Dosta mi je već tih ispraznih isprika – počela je vikati Vesna.- Malo se osluhni što govoriš! Ne samo što gubiš bitku s realnošću, već si nervozu počeo prenositi i na mene. Mislim da ti je neophodan posjet psihijatru. Dosta mi je neočekivanih postupaka, odlazaka i susreta. Plašiš me. – Doista, bilo je vrijeme da nešto promijenim, jer tako dalje nije išlo. Misli su me odvodile, pa mi je koncentracija na poslu popuštala. Upozorila me Vesna, upozorio me i direktor firme u kojoj sam radio i bilo je vrijeme da stanem na kočnicu. Da do kraja nađem svoj mir odlučio sam se za još jedan posjet majci, ovaj put sa svojom obitelji. Vesna me prekorila zašto joj prije nisam ispričao cijelu priču, bilo bi joj jasnije. Dva tjedna kasnije posjetili smo majku u njezinom domu. Ovaj put bila je u šeširu, jer je izgubila kosu nakon liječenja kemoterapijom. Rak je uznapredovao i nakon našeg susreta u bolnici morala je nastaviti liječenje. Kuća u kojoj je živjela sada je bila kompletno preuređena. U bolnici mi je zaboravila reći da joj je godinu dana prije smrti kćerke umro muž od srčanog udara. Zet se nakon Sanjine smrti odselio roditeljima u Austriju i poveo djecu. Ostala je potpuno sama, a kuća je bila puna odjeka njene samoće. To se opipljivo osjetilo, pa nam je laknulo kad smo se vozili kući. Kad sam auto zaustavio pred ulazom, Vesnu sam nježno zagrlio i rekao da je volim najviše na svijetu. Svaki put kad je grlila našu djecu, za stolom ili prije spavanja, krišom bih obrisao suze. Znala je da u njoj najviše volim tu majčinsku ljubav koju poklanja, osim ljubavi kojom zrači na svakom koraku i danas, nakon osam godina našeg braka. Moja majka je zaklopila oči pet mjeseci nakon našeg posljednjeg susreta u njezinoj kući. Bratu i meni ostavila je svoju kuću i vikendicu na moru, a Sanjinoj djeci svu ušteđevinu. Nasljedstvo mi ne znači ništa. Podsjeća me na djetinjstvo provedeno bez majke, na doba života kad je majka važnija od vikendica i kuća, od sveg blaga na svijetu. Bratu Stjepanu nije bilo stalo da je upozna, on je od malih nogu bio drugačiji od mene, nekako čvršći. Isto tako moram reći da majka nikad nije izrazila želju da ga vidi, pa ni prije smrti. Jedva sam oca i njega nagovorio da svi zajedno odemo i ispratimo je na posljednji počinak.
Hrvatska glazbena scena možda trenutno spava poduži zimski san, no za vrijeme kada je gotovo svako kulturno, a pogotovo glazbeno zbivanje još uvijek na stand byu, skupina talentiranih mladića iz Međimurja neumorno provodi sate i sate svirajući i vježbajući u rekonstruiranom glazbenom podrumu u Pušćinama. Čovjek bi pomislio da su Pušćine mjesto u kojem zrakom kola neki magičan glazbeni prah, s obzirom da je ondje stasala i danas jako poznata pjevačica ZsaZsa, a na dobrom su putu i momci čiju ćemo vam priču prikazati u nastavku.
Peteročlana ekipa dugogodišnjih prijatelja, Međimuraca, odjednom se odlučila na hrabri iskorak na vlastitom životnom putu. Oni su Démodé, nečujno su se došuljali na hrvatsku glazbenu scenu, a sudeći po pozitivnim reakcijama publike mogli bi na njoj dugo vremena žariti i paliti. David Mesarić na gitari, Ruben Horvat na trombonu i klavijaturama, Jošua Smrtić na bubnjevima, basist Kaleb Smrtić i glavni vokal Jakov Horvatić, tvorci su uštimanih tonova koji su sve prepoznatljiviji hrvatskom auditoriju.
Za početak predstavite nam članove benda, poznajete li se već svi zajedno od ranije? Čime se bavite u slobodno vrijeme? Koje godine je osnovan bend?
Znamo se otkad smo bili klinci, sviramo zajedno od 2011. u svim mogućim varijantama sastava, ali sadašnji sastav postoji od 2015. David je na gitari, Ruben na trombonu i klavijaturama, Jošua na bubnjevima, njegov brat Kaleb na basu i na vokalu Jakov. Svi slušamo različitu glazbu i zanimaju nas totalno drugačije stvari, od restauriranja gitara, bicikla do kuhinje, no zajedno nas spaja brutalna vibra i ljubav prema glazbi.
Kakvi su vaši glazbeni početci, jeste li već prije negdje svirali ili učili svirati?
Većina nas je glazbeno školovana i u glazbi smo doslovno od pelena.
Kako ste se odlučili baš na taj naziv grupe, je li riječ o vašim osobnostima koje su različite od drugih ili je nešto drugo posrijedi?
Riječ demode označava modu koja se vraća i opet je trendi. To nam je bio orginalni razlog jer smo se koristili idejama koje su totalno zastarjele i više se ne koriste.
Što vam je bila primarna motivacija za osnivanje benda?
Glazba nam je u krvi i demode je bio samo nus proizvod kojeg nismo mogli izbjeći hahaha.. Demode je naš prvi korak u hrvatsku scenu i uzbuđeni smo svirati pred domaćom publikom.
Okupili ste se kao ekipa… i kako je onda sve krenulo?
Doslovno skok na glavu, kroz zid, betonski armirani, i nekim čudom krenulo je funkcionirati…
Vaši spotovi, a i pjesme baš djeluju nekako svjetski, kako izgleda proces stvaranja pjesme? Tko je zaslužan za takve kreativne spotove?
Imamo sreće da smo okruženi pretalentiranim muzičarima i ‘luđacima’ koji su spremni uskočiti i dati neku novu dimenziju pjesmama. Spotove su kreirali naši prijatelji AirAlex, Mario Jekić i Denis Perčić.
Odakle crpite inspiraciju za pjesme?
Proces pisanja je enigma dan danas, no većina stvari nastaje iz nekog ‘vajba’, osjećaja na kojem se pjesme same pišu.
Tko su vam glazbeni uzori?
Uh… Coldplay, The 1975, John Mayer, Sam Fender, Two Door cinema club, The Wombats, Tom Misch, Weezer, Boy pablo, Neck deep, Oasis… Ima ih.
Na što ste na vašem zasad kratkom, ali slatkom glazbenom putu najviše ponosni?
Ultra smo ponosni da su čak dvije naše pjesme bile HIT tjedna Ispod pulta.
Jeste li primijetili da pripadnice ljepšeg spola padaju na vaše stihove?
Moramo priznati da je feedback na naše pjesme odličan, presretni smo i sve pjesme su nam samim time dobile težinu koju nisu do sad imale… I da, više je cura.
Za kraj, kakvi su vam planovi za budućnost? Planirate li možda i neke nastupe po Međimurju kada se korona napokon stiša?
Jedva čekamo koncerte!!! Najbolja stvar je kada se povežeš s publikom i kao Međimurcima čast bi nam bila odsvirati gažu pred domaćom publikom.
Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici je 13. svibnja, nakon provedene istrage, podiglo pred Općinskim sudom u Koprivnici optužnicu protiv hrvatskog državljanina (1951.) zbog počinjenja kaznenih djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona, kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona i kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 165. st. 1. KZ-a. (19. 5. 2021.)
Okrivljenog 70-godišnjaka optužnicom se tereti da je počinio navedena kaznena djela od rujna 2018. do veljače 2021. godine u mjestu kraj Đurđevca, odnosno kaznena djela spolne zlouporabe na štetu djeteta (2010.), kazneno djelo spolne zlouporabe na štetu djeteta (2013.), kazneno djelo bludne radnje na štetu djeteta (2013)., kao i da je u više navrata djetetu (2010.) prikazivao pornografski sadržaj na mobitelu i televiziji.
Okrivljenik se nalazi u istražnom zatvoru, a u optužnici je predloženo da mu se istražni zatvor produlji zbog opasnosti od ponavljanja kaznenih djela.
Vjerujem da ste se već u životu susreli s pojmom metabolički trening, i pretpostavljam da ste već radili trening metaboličkog tipa, a da možda ni ne znate što točno on predstavlja i znači. Što je to metabolički trening uopće? U sebi sadrži riječ metabolizam (nešto vezano za energetske sisteme) i riječ trening (proces kod kojeg nešto pokušavamo promijeniti vanjskim podražajima). Sinergija tih dviju riječi daje nam odgovor. Dakle pokušavamo utjecati na ubrzanje izmjene tvari u organizmu na temelju intenzivnijeg rada.
Proteklih nekoliko godina takva vrsta treninga postala je hit među vježbačima i trenerima uz objašnjenje da uz sve benefite koje ima samo vježbanje ono doprinosi i sagorijevanju kalorija nakon treninga, što je poznato kao EPOC (Excess Post Exercise Oxygen Consumption).
EPOC (Excess Post Exercise Oxygen Consumption) pojam se u engleskom jeziku vrlo često naziva još i terminom ‘afterburn’ efekt, a označava povišenu stopu unosa i potrošnje kisika nakon naporne tjelesne aktivnosti kao što je trening, za razliku od potrošnje kisika kada je tijelo u mirnijem stanju. U posljednje vrijeme razbila se fama o veličanstvenosti sagorijevanja kalorija satima nakon treninga te se došlo do znanstveno utvrđenih činjenica da taj efekt i nije toliko velik kako se govorilo.
Graf 1.
Prijašnje teze su govorile da poslije treninga sagorijevamo znatnije veće količine energije satima, pa čak i danima (graf 1.), dok je današnje stajalište da je to ipak u puno manjem obujmu, gdje bi na 500 kcal potrošenih tijekom treninga, išlo od prilike dodatnih 30-70 kcal u tzv. afterburn efektu (graf 2.). Bez obzira na to, metabolički trening je svejedno odličan način treniranja, gledano sa strane efikasnosti naspram uloženog vremena.
Graf 2.
Što je metabolički trening?
Metabolički trening je strukturno nazvana vrsta intenzivnog treninga trajanja do 30 minuta, a karakterizira ga intervalni režim rada relativno visoke razine frekvencije srca, uz kratke intervale odmora. Koristi ga se za skidanje potkožnog masnog tkiva, očuvanje ili povećanje mišićne mase, a služi i za pozitivan razvoj anaerobnog energetskog kapaciteta.
Kome je namijenjen metabolički trening? Ovaj tip treninga je za vas ako: • Želite efikasan trening koji ne oduzima previše vremena • Želite povećati energetsku potrošnju te smanjiti postotak masnog tkiva • Radite s utezima na masi a želite istodobno pojačati gubitak potkožnog masnog tkiva • Želite poboljšati mišićnu izdržljivost • Želite poboljšati rad kardiovaskularnog sustava • Željni ste novih izazova • Želite promjenu u treningu, da „razbijete“ rutinu
U ovom trenutku moram napomenuti da takva vrsta nije za početnike u vježbanju, jer osim što je energetski vrlo zahtjevan, traži i pravilnu formu izvođenja pokreta, što je pri bržem izvođenju treninga te pojave umora pravi izazov kod vježbača.
Tipovi metaboličkog treninga: HIIT, kružni, CrossFit U naredna tri tjedna svaku od navedenih vrste treninga objasnit ćemo u detalje ali danas samo da ih ukratko opišemo.
HIIT ili trening visokog intervalnog intenziteta Vrsta treninga gdje se intervali rada koji traju od 20 do 60 sec. izmjenjuju s intervalima odmora koji su trajanja od 10 sec. do 30 sec.. Dužina trajanja samog treninga uvijek je od prilike između 20, maksimalno 30 minuta, jer sve što duže traje ide u smjeru cardio treninga. Osnovni princip efikasnosti treninga je da radimo u gornjem dijelu našeg maksimalnog pulsa, odnosno 80 -100% HRMax. Više puta smo spomenuli u prijašnjim člancima, samo da ponovimo, ne tako precizno ali najjednostavnije maksimalni puls izračunavamo 220 – godine života, a dobivena vrijednost je naš orijentir. Ta vrsta treninga definitivno se preporučuje naprednim vježbačima, jer početnici vrlo brzo shvate da još nisu dorasli zadatku koji se postavlja pred njih takvim treningom.
Kružni trening je ipak za razliku od HIIT treninga namijenjen i početnicima. Njime možete graditi svoju „bazu“, gdje ako malo povećate opterećenja i smanjite pauze ( koju koristite samo za prelazak sa sprave na spravu) a odmor između serija podesite na od prilike 2-3 minute, imate automatski efekt metaboličkog treninga. Osnovni princip kružnog treninga bi bio da se ciklično postave jedna vježba za drugom, a malo duža pauza slijedi nakon završetka cijelog kruga.
CrossFit trening Ova vrsta treninga široj masi na našim prostorima prilično je nepoznata. Naravno, ima dosta vježbača koji je prakticiraju duži niz godina, ali usporedimo li to recimo s SAD-om mi smo tek na početku. Uglavnom, marketinškom popularizacijom to je trenutno „in“ vrsta treniranja. Prednosti ove vrste treninga je ta da ga možete izvesti bio gdje vas je volja, u sobi, garaži, vrtu, teretani, prirodi (naravno uz adekvatnu opremu potrebnu za izvedbu), relativno je kratkog trajanja, dinamičan i još k tome sagorijeva veći broj kalorija. Olimpijska dizanja, gimnastika, trčanje, preskakivanje vijače, vježbe vlastitim tijelom i bez utega osnova su svakog CrossFit treninga. Sve ovo idealno zvuči, ali moram upozoriti da je ovo vrsta treninga koja sa sobom donosi velik broj ozljeda te se mora biti izuzetno oprezan kod njegovog prakticiranja.
Vidimo da ima puno načina kako se može provoditi metabolički trening, te koje su njegove prednosti i nedostaci. Za početak je dovoljno da odradite jedan do dva metabolička treninga na tjedan, naravno prilagođena vašim ciljevima i mogućnostima. Uz pravilnu prehranu, malo strpljenja i dobre volje siguran sam da ćete primijetiti razliku.
Zadubio sam se u prvu, a onda i drugu polufinalnu večer Eurosonga. Bože dragi – kuliko trešča, šudra i prazne slame!?? – zna reći međimurski čovjek kad se pod etiketom vrhunske klase prodaju rogovi za svijeću. Imali smo prije nekoliko dana slične sadržaje i na nekim kandidacijskim listama širom domovine u kojoj živimo i biramo.
Treba mi ovo uvodno kraljevstvo konfuzije i laži za apsolutnu suprotnost, jednostavnost i iskrenost kojoj s veseljem posvećujem rečenice koje slijede. U svakom ih slovu zaslužuje žena, sommelierka, poduzetnica, mama i dama Jelena Šimić Valentić. Znate onu poznatu „većina je uvijek u pravu”? Jelena se ničime ne uklapa u taj kliše. Da je prije desetak-petnaestak godina uronila u ocean većine nikada ne bi niti čuli za nju. Nije Jelena nedodirljiva egzota s Pandore ili fascinacija iza neprobojnog stakla u muzeju Louvre. Žene poput Jelene su istinski netko vriedniji i važniji! Ljudska jednostavnost, neposrednost, bezrezervna posvećenost poslu koji je odabrala i radost kojom čini sve što čini pred licem Hrvatske daju mi za pravo da Jelenu izdvojim između mnogih nas.
Tumačenje, prezentiranje i vinsko poučavanje nepisanim kanonom u nas dominantno pripada muškom svijetu. Mimo kanona Jelena je nanizala stotine radionica i predstavljanja vina pred impresivnom brojkom polaznika predavanja i degustacijskih večeri.
Za razliku od mnogih medijski „snažnih” a apstraktnih imena, Jelena se u živom i vrlo konkretnom poslu dnevno ostvaruje i potvrđuje na adresi Pupitres – boutique vinske kulture, Frankopanska 1, Zagreb. Za moj i vaš susret s vinom, osobito svakim novim vinom, Jelena je stvorila Vinski vodič, PRVI U HRVATA! Vodič u kojemu možemo bilježiti opažaje, dojmove i nama prevažne detalje o vinima koja smo kušali.
Vodič je pomoć i putokaz kroz degustaciju, predvidivo njih čak dvjesto! „Nemoj biti prestrog kada ocjenjuješ. Doživi vino kako ga osjećaš „na prvu”. Zapiši na što te asocira. Doživi vino na svoj, originalan način. Usudi se. Vino je najposebnije iskustvo koje te nosi kroz život i ne odabire bilo koga. Ljudi koji vole vino su posebni ljudi.” – poručuje sommelierka Jelena Šimić Valentić.
Grad Čakovec svojim prstenom obuhvaća čak 13 mjesnih odbora. Svakome od njih nastoji se pridavati jednaka pažnja te voditi računa o njihovom ravnomjernom razvoju u svakom pogledu.
Čakovečki gradonačelnik Stjepan Kovač posljednjih je tjedana u više navrata boravio na području MO Štefanec. Tamo se želio uvjeriti kako napreduju infrastrukturni radovi na uređenju prometnice i pješačko-biciklističkih staza te rekonstrukciji vodovoda, niskonaponske mreže i javne rasvjete u što i Grad Čakovec ulaže znatna sredstva. Svoj boravak u toj sredini iskoristio je za druženje s vrlo aktivnim članicama tamošnje Udruge žena, ali i veteranima NK Jadran kojima je darovao i garnituru dresova.
-Napravili smo veliki iskorak u stvaranju uvjeta za kvalitetniji život u Štefancu, ali uvijek je glavni smisao i cilj uređivanja infrastrukture povećanje standarda stanovnika određenog naselja. Kvaliteti života mještana Štefanca uvelike pridonose brojne udruge zbog kojih je društveni život ovdje znatno bogatiji i raznovrsniji, čemu poseban pečat daju članice ovdašnje Udruge žena. Angažirane su u nizu različitih aktivnosti, a organizirale su i razne priredbe u svom mjestu, tako da, zajedno s njima, jedva čekam vrijeme kada će uvjeti dozvoliti da se još intenzivnije družimo. Jednako tako mi je uvijek zadovoljstvo susresti se s veteranima ovdašnjeg nogometnog kluba i nadam se da će u novim dresovima postizati još bolje rezultate. Možda im ne mogu puno pomoći na nogometnom terenu, ali znam da često organiziraju turnire u beli, pa sam im uvijek na raspolaganju kao partner, u vedrom se tonu osvrnuo na ova druženja Kovač.
