Pametni telefoni postaju sve ”pametniji”. Ali što se nama događa? Što nam više mentalnog truda oduzima bilo koji digitalni uređaj, smanjuje se kvaliteta korištenja našeg mozga kao i njegova sposobnost, rekao je reporterki Dnevnika Nove TV Lini Dollar njemački psihijatar i neuroznanstvenik svjetskog glasa Manfred Spitzer, autor brojnih znanstveno potkrijepljenih knjiga o tome što digitalni mediji rade ljudskom mozgu, jedan od kapitalaca ovogodišnjeg Weekend media festivala.

Trebamo li uopće pametne telefone?
Na pitanje što je onda s pametnim telefonima, laptopima u vrtićima i nižim razredima osnovne škole, Spitzer odgovora da ih – ne trebamo. Svoj je odgovor detaljno objasnio.

– To je jednostavan odgovor. Svjetska zdravstvena organizacija jasno kaže manje je bolje, kada se radi o djeci. Njihovi se mozgovi još uvijek razvijaju. Ako oduzmete input koji trebaju kako bi razvili svoje mozgove, razvijat ćete mentalne probleme. To je iscrpno istraženo. Znamo da što više dvogodišnjaci provode vremena pred ekranom, manje će biti kognitivno razvijeni kada budu imali tri godine – rekao je Spitzer.

Komparacija s alkoholom
– I druga istraživanja pokazuju da isto vrijedi i za adolescenciju. Imamo sve podatke koji pokazuju da digitalni mediji oštećuju razvitak mozga. Uz sve to, uzrokuju ovisnost jer imaju te karakteristike, stalno ih morate gledati, uzimaju vam pažnju i slično. Slično je alkoholu.

– Da, vi i ja ga možda konzumiramo. Popijemo čašu vina tu i tamo, ali bismo li dali vino djeci kako bismo ih naučili kako ga koristiti? Ne, štitimo ih jer znamo da nije dobro za razvitak mozga – rekao je.

Kada je riječ o tezi da je roditeljima danas jednostavnije djeci dati pametne telefone u ruke kako bi bili mirni, Spitzer kaže da je nekoć je bilo jednostavnije smirivati djecu malenom krpom natopljenom opioidima ili alkoholom.

Ali pametni telefoni rade istu stvar, uzrokuju ovisnost i sprječavaju razvoj mozga, govori ugledni psihijatar.

Veliko istraživanje u Velikoj Britaniji proučavalo je 90 škola koje su zabranile pametne telefone. Utvrdili su da se djeca poboljšavaju. Uz to, u ovakvim se istraživanjima uvijek pokaže da se ona djeca koja su na nižoj razini znatno poboljšaju, ističe. Kaže da bismo tehnologiju trebali koristiti na dobrobit svih, ali ne na štetu djece.

Otkrio je i da i sam koristi pametni telefon, a na njemu provede dnevno oko – 20 minuta.

Cijeli članak i video pogledajte ovdje.

Broj muških odgajatelja u vrtićima u Hrvatskoj kreće se oko samo pet posto. Rijetko koji muškarac će zapravo svjesno odabrati obrazovanje za odgajatelja, a glavnina ih se na tim pozicijama nađe zbog nemogućnosti pronalaska drugog posla. Tako je i s Nemanjom Vukotićem (30) iz Kotoribe, po struci učiteljem razredne nastave koji još nije pronašao stalan posao na tom području i igrom slučaja radi kao zamjena za odgajateljicu u DV-u Kotoriba. Ujedno je i nogometni trener djeci te aktivan sportski tip.

Stričeka u vrtiću je malo, ali djeca ih obožavaju, a iako je riječ o vrlo izazovnom poslu koji traži puno strpljenja i umijeća u odnosima s malim zahtjevnim bićima, mnogi su dobili dojam da taj posao stričekima ide i lakše, a da ih djeca posebno vole. Što o tome misli Nemanja Vukotić?

– Da, odgajatelje djeca obožavaju. Vjerujem da su oni malo više cool, opušteniji od odgajateljica te ih djeca takvima i doživljavaju, a kako smo rijetkost u vrtiću samim time su nam i klinci skloniji i više se vežu za nas. Iako se i međusobno znamo ljutiti, na kraju dana me uvijek zagrle i svaki put kad dođem u vrtić jako mi se vesele – kaže Nemanja i objašnjava kako se tu našao.

– Po struci sam učitelj razredne nastave. Studirao sam, stažirao pa bio asistent na nastavi, da bih na koncu dobio posao na određeno, kao zamjena u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec, gdje sam radio dvije godine. Sada radim kao zamjena za odgajateljicu u vrtiću u Kotoribi.

Volio bih pronaći posao kao učitelj razredne nastave, ali zasad to još nisam uspio. Mislim da je potrebno imati sreće, biti strpljiv, odraditi stručni staž, po mogućnosti biti asistent, da bi se tek onda otvorilo neko radno mjesto – priča.

Ipak, Nemanjin život pun je dječjeg smijeha. Od ponedjeljka do petka brine o djeci predškolskog uzrasta u DV-u Kotoriba, a tri puta tjedno trenira 8-godišnjake u Nogometnoj školi Donje Međimurje u Kotiribi.

Pitali smo ga gdje mu je lakše – u vrtiću ili na nogometnom terenu, a priznaje da je lakše na nogometnom terenu.

– Ne mogu izaći van iz vrtićke prostorije, a već netko plače da mu je netko uzeo igračku – objašnjava Nemanja loše strane rada kao odgajatelj, ali koji ipak uživa u svom poslu i kaže:

– Inače se ne mogu požaliti, jako mi je lijepo tu u vrtiću. Klinci su jako iskreni i zahvalni.

Što se tiče njegovog angažmana kao nogometnog trenera, kaže:

– Rad s djecom je vrlo izazovan. Ali, jako mi je drago vidjeti da se djeca bave sportom i da su što manje na tabletima i mobitelima. Treninzi su važni i za motoričke sposobnosti djece, radne navike, druženje i stjecanje prijateljstava, sve što je bitno za psihičko i fizičko zdravlje djece.

U slobodno vrijeme Nemanja se voli baviti sportom. Član je Teniskog kluba Dubravčan i rekreativno igra u ligi Teniska piramida, a povremeno odigra s prijateljima košarku i član je Košarkaškog kluba Kotoriba. Tu i tamo zateći ćete ga i na trčanju, a dobra utakmica na TV-u jednako mu je primamljiva.

Cilj mu je pronaći stalan posao te dalje napredovati i učiti kao trener. Želimo mu puno uspjeha!

Jesen u gradu Čakovcu iznjedrila je još jedno izdanje izložbe Bakinih kolača u organizaciji Udruge za očuvanje kulturne baštine Međimurska gruda iz Dunjkovca. Mjesto radnje bio je atrij Starog grada, a sve je vrvjelo od ukusnih delicija koje su izrađene prema tradicionalnim stotinu godina starim receptima.

Iako je prošlih godina manifestacija imala zadanu namirnicu, ove godine nije bio takav slučaj, a nije bilo čak ni natjecanja, jer svi su kolači fenomenalni i bilo bi šteta neki izdvojiti.

Bilo je tu zdiganih kolača, klipića, prfkača, pogača koji su svojim okusom i mirisom brojne posjetitelje nostalgično vraćali u dane mladosti.

Mladi naraštaji su također imali prilike upoznati se sa starim receptima i blagodatima pomalo zaboravljene međimurske tradicionalne kuhinje.