Evanđelje nam donosi slučaj kada apostoli otkrivaju nekoga tko čini čuda i izgoni zle duhove u Isusovo ime, a ne pripada njihovu društvu. Htjeli su mu zabraniti da to čini, no Isus to ne dopušta. Jer, nemoguće je da netko čini tako velike stvari u Isusovo ime, a da bude protiv Isusa. Stoga Isus govori: Tko nije protiv nas, za nas je (Mk 9, 40).
Božji je Duh na djelu u svim ljudima koji misle i čine dobro, bez obzira na to gdje ti ljudi žive, koje su rase, nacije, vjere i svjetonazora. On djeluje čak i u nevjernicima. Stoga ga nitko ne smije svojatati ili ušutkivati. Božji Duh nije ničiji monopol. Trebamo dobro preispitivati svoje postupke i prilaziti svakome ponizno i u ljubavi, s velikom ljubavlju prema istini. Trebamo biti mudri i slušati Crkvu, nije na nama da povlačimo granicu tko je Isusov, a tko nije. Jer, Bog će na svome pravednom sudu mnoge prepoznati kao svoje iako to nisu očekivali, a koji su očekivali možda će čuti: gladan bijah, niste mi dali jesti… Znajmo prepoznati dobro i podržati ga, bez obzira gdje se ono nalazi i odakle dolazi.
Isus danas dotiče još jedno vrlo važno pitanje – pitanje sablazni. Što je to sablazan ili spoticaj? To je moje zlo djelo koje drugoga navodi na zlo ili priječi u dobru. Isus se zauzima za „najmanje”. Koji su to? To su u prvome redu djeca po dobi. Ali to su i svi oni koji su još uvijek na putu prema Isusu, koji još nisu očvrsnuli u svome opredjeljenju ili se još kolebaju. Sablazan je za takve rušilačka snaga koja ih dovodi do toga da više nisu u stanju vjerovati i moliti. Loši kršćani sablazan su takvima. U Isusovim je riječima to tako teško da je izrekao neobično tešku osudu takvima: bilo bi bolje da takva osoba nađe svoj grob na dnu mora, s kamenom o vratu, nego da ostane na životu i nastavi sablažnjavati. Jer takav ga život sigurno vodi u stanje konačne odbačenosti, u pakao, u more boli i prokletstva iz kojega nema povratka zauvijek.
Što nam je činiti? Mnogo toga. Prije svega u obitelji, u našemu malom kućnom svetištu. Obitelj je Crkva u malom. U tome skloništu roditelji trebaju bdjeti nad onim što se govori, što se čita, što se gleda, da bi mladi mogli vrednovati radost koja dolazi iz poštovanja života s onim što dolazi iz izrabljivanja života i nasilja koje se nad njima čini.
Ako javno priznajemo da slijedimo Evanđelje, a zatim smo u životu nepravedni prema bližnjima, bez milosrđa i ljubavi prema potrebnima i patnicima, ako smo zajedljivi, cinični i nedosljedni, mi smo sablazan, mi smo zapreka da ljudi ozbiljno shvate Isusovu riječ, da se obrate i povjeruju. Danas ima mnogo onih koji ne vjeruju i ne žele doći u Crkvu upravo zbog lošeg svjedočanstva kršćana. Mi kršćani smo im sablazan. A Isus je rekao: jao svijetu zbog sablazni, a to znači: jao lošim kršćanima zbog sablazni. Svako sablažnjavanje nosi sa sobom teške posljedice i zato je bolje, kako reče Isus, sakatu ući u život negoli krivim životom ući u propast.
Zato su nam danas potrebni pravi proroci, ljudi koji se bore protiv zla i zlih duhova. Ne zaboravimo da smo mi proročki narod, a to znači da nas mora biti sve više koji u Isusovo ime pobjeđujemo zlo i vjerujemo u konačnu pobjedu Duha Božjega u ovome svijetu.
fra Tomislav