On je legenda. Malo je takvih ljudi u bregovitom dijelu Međimurja kao što je August Dvanajščak iz Jurovčaka. Ovaj umirovljenik, koji ni trenutak ne miruje, ima 72 godine, a još je pun energije. Pjeva, sklada, piše, svira… Kao mladić je, kažu oni koji ga poznaju. A tako i izgleda. Opravdano ga krasi uzrečica: ako želiš imati dobru feštu, onda moraš zvati Augusta Dvanajščaka.
I tako je već više od 55 godina.
– Sve je počelo u srednjoj drvnoindustrijskoj školi u Ljubljani. Tu sam učio zanat, a usput sam u obližnjoj Škofjoj Loki polazio glazbenu školu za trubu. Zajedno sa mnom u istu srednju školu je išao i brat Ivan, koji je također imamo mamine gene u sebi kao i ja, pa je u Škofjoj Loki učio svirati violinu. Znao sam već tada da ću se profesionalno ili ne, cijeli život baviti glazbom. Znao sam da će mi ona pružiti najljepše trenutke u životu.
Tako je i bilo. Odmah po završetku stručne škole zaposlio sam se u tvrtki “Murales” u Ljutomeru u kojoj sam radio cijeli život i stekao mirovinu, a svo ostalo vrijeme posvetio sam glazbi – govori August s osmjehom na licu kojeg nikad ne skida. Njime prikriva sve one emocije koje nosi duboko u sebi i tek ih kroz svoje pjesme iznosi pred publiku. Dosad ih je napisao osamdesetak, koje se nalaze snimljene na CD-ima. Stvara i dalje, a upravo priprema pjesme za novi nosač zvuka. Dva singla “Daleko je dom” i “Nenadan susret” već se uspješno vrte na lokalnim radio postajama.
No, vratimo se malo unatrag. Zašto baš truba? – pitam Augusta.
– S jedne strane zato što je u ono vrijeme truba bila višestruko jeftinija od, recimo, harmonike, a s druge što me njezin zvuk opijao do dna duše. Još kao dječarac, pa i kad sam krenuo u srednju školu, ja sam odlazio slušati glazbu na zabave u ondašnje toplice Vučkovec. Tamo je u trubu svirao Pišta Makovec. To je bilo nešto fenomenalno.
On me navukao i nikad nisam požalio. Zanimljivo je da sam i svoj prvi nastup sa 16 godina imao upravo u Vučkovcu. Došao sam na ljetni raspust i tu je svirao duo, pozvali su me i onda sam s njima prvi put zasvirao javno. Imao sam tremu, ali bio sam neizmjerno sretan – prisjeća se Dvanajščak. Prvo je nabavio neku jeftinu trubu, a danas svira na skupoj marke Bash. Između njih, “potrošio” je 8 truba.
Poslije vojske nastavio je svirati u raznim glazbenim skupinama sve do današnjih dana. Jedno vrijeme je s bratom Ivanom, koji je također poznati pjevač i skladatelj), svirao u “Karanfilima”, a onda je svatko krenuo svojim putem.
– Ja sam u prvim sastavima uglavnom pjevao prateće vokale i svirao trubu. Igrom slučaja u “Crno-plavima” počeo sam pjevati glavni vokal i dobro nam je išlo. Svirali smo svatove, zabave i sve druge veselice. Bilo je puno posla, a zajedno smo ostali 18 godina. Zatim sam jedno vrijeme nastupao i sa sinom Oliverom, koji odlično svira saksofon i bas gitaru – kaže August.
Iako je već tamo negdje 1985. godine napisao prve pjesme, ipak je na nagovor sina Olivera 1998. godine počeo ozbiljno komponirati i pisati tekstove za pjesme. Kako je oduvijek bio skroman, Gusti je prvo vlastite pjesme pjevao samo u užem krugu poznanika i prijatelja. No, krug se širio, pjesme su postajale sve traženije, pa ih je počeo snimati i na CD. Sve češće su se mogle čuti i u programima lokalnih radijskih postaja u Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Varaždinu… Godine 2010. nastala je nenadmašna pjesma “Dvije čaše”, koja se do današnjih dana stalno izvodi u emisijama čestitki, želja i pozdrava. Bila je i ostala hit.
– Nema tog nastupa gdje je, na zahtjev publike, ne izvedem i po nekoliko puta. To mi je jako drago, tim više što su i ostale moje pjesme doista tražene. Meni je glazba terapija, pričinjava mi puno zadovoljstva, dobro se osjećam, pogotovo kad su sretni i ljudi kojima sviram i prenosim svoje emocije – ističe August, dok njegova partnerica Anika kroz osmijeh i klimanjem glave potvrđuje što Gusti kaže.
Zdravlje ga dobro služi, pa redovno svakog tjedna (ponekad i više puta) nastupa s Dragom Brežnjakom. Oni su ti koji znaju pjesmom otjerati loše raspoloženje i napraviti pravu veselicu.
– Dok to neću moći, više neću ni nastupati – kaže Gusti.
Vjerujemo da će do tada proći još puno vremena i da će njegove pjesme mnogima život učiniti ljepšim i plemenitijim. Zar bi čovjek mogao poželjeti nešto više!?!
