U četvrtak, 11. travnja, u obiteljskoj kući u Vratišincu, svoje je umorne oči zauvijek zatvorila Marija Vugrinec. Bio je to teški trenutak za njezine najbliže, a i sve one koji su je poznavali i voljeli. Tri dana poslije pokopa njezina unuka Petra Supina, socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja, osjetila je potrebu o njoj još jednom progovoriti. Zbog čega? Upravo zato što smo o mamici (baki) već pisali točno prije 11 mjeseci kada smo objavili tekst pod naslovom „Prabaki su se ostvarile želje. Zbog praunuka je toliko poživjela”.
Progovorila je i kako bi nas uputila u smisao poštivanja starijih i čuvanja njihovih vrijednosti za života, a i onda kada nisu više među nama:
„Kad bi me netko danas upitao što je smisao života odgovorila bi kratko i jasno – obitelj! Upravo to je ono čemu me naučila moja baka koja nas je napustila u četvrtak 11.4. u svom domu u kojem je živjela nepunih 96 godina. Nepunih, ali prepunih trenutaka boli i radosti. Mamica, kako smo je zvali, Marija Vugrinec rođ. Leček (30.8.1928.) bila je drugo dijete u obitelji. Mamica je imala dvije mlađe sestre i starijeg brata. Vrlo rano su ostali bez oca koji je zajedno sa sinom otjeran u logor Dachau iz kojeg se nije vratio. Mamičin brat je preživio.
Nakon mamice, ostaje još njezina 14 godina mlađa sestra koja kaže, da je mamica bila njezina druga mama jer im je mama bila bolesna te je moja baka preuzela sve brige vezane uz obitelj na sebe. Vrlo rano ostala je udovica. Čitav svoj život proživjela je uz svoju mlađu kćer Branku, zeta Dragutina i svojih petero unuka. Mamica je morala pokopati i dvojicu svojih unuka. Uvijek sabrana, stoičkog stava, odrješita i postojana u svim životnim nedaćama, naučila nas je mnogočemu. Prije svega da je obitelj stup i temelj svega.
Osobito sam joj zahvalna na ljubavi prema tradiciji koju je prenijela na nas, uz nju i svoju mamu naučila sam stare međimurske popevke, običaje vezane uz važne blagdane, s njom sam odlazila u Mariju Bistricu, pjevala u crkvenom zboru i stekla važne životne vještine. Zahvaljujući upravo tome što smo moja braća i ja odrastali uz nju, naučili smo da starije ljude treba iznimno cijeniti, poštovati, upijati njihove priče i učiti iz životne mudrosti sabrane iz njihovih iskustava. Istaknuti ću vrijednu lekciju kojoj me naučila – kad je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu!
Iako su zadnji dani kad se njezin život počeo gasiti blago poput svijeće koja gori prema svom kraju, bili neopisivo teški, nije bilo trenutka, a da je bila sama. Moja mama u svakom trenutku osigurala joj je, ne samo skrb za tijelo, već i za dušu. Pričala joj je o svemu što se dešava, u sve je bila uključena, njezini praunuci na jedan predivan način iskazivali su svoju blagonaklonost i upravo je ta njihova dječja nevinost i stalna prisutnost osiguravala to da taj proces kada čovjek umire bude tako prirodan, da je to nešto normalno, nešto što nas sve čeka.
Moja djeca, dan prije nego je umrla bez ikakve zadrške milovali su njezine ruke i tako sigurno izgovorili na odlasku, posljednji put kad smo je vidjeli: „Mamica, vidimo se!” Istaknula bih da sam gledajući svoju mamu kako se nesebično iz dana u dan daje i skrbi o svojoj majci naučila da tamo gdje postoji iskrena ljubav apsolutno ništa nije teško, čak ni kad tijelo više ničemu ne služi i tad ljubav daje snage za apsolutno sve, za neprospavane noći, njegu, brigu, strah od onog neizbježnog kraja.
Iako je mamičin krevet danas prazan i kad dolazim u svoju rodnu kuću više ne mogu prvo ići pozdraviti je u njezinu sobu i reći joj da sam došla s djecom, njezin duh je ondje. Njezina prisutnost nije izbrisana odlaskom s ovog svijeta.
A prije nego smo njezinu tijelu izgovorili posljednje zbogom svi smo imali iste misli: „Mamica, fala Vam na svemu i pozdravite naše dečke dok dojdete tam gori!” Nemojmo odgađati posjete ili misliti da imamo dovoljno vremena. Ljudima koje imamo valja dati do znanja da su bitni, da ih volimo i jedino ih tada u miru možemo ispratiti s ovog svijeta – upravo na tome što sam imala priliku reći joj da ju volimo, sam najviše zahvalna.’
Mamica 30.8.1928. – 11.4.2024.