Danas u evanđelju slušamo zaključak Isusove velikosvećeničke molitve na Posljednjoj večeri. Isus moli za jedinstvo svih koji u njega vjeruju. Ta nam je molitva potrebna kao kruh svagdašnji jer nam upravo to jedinstvo nedostaje u našemu narodu, koji je Božji, katolički narod. Isus ovu molitvu moli i za nas i za našu Domovinu.

Jedinstvo za koje Isus moli može se postići samo potpunim prihvaćanjem njegova puta, nasljedovanjem njegova života. On svakoga poziva: „Slijedi me“! To je put kojim se u svakom čovjeku prepoznaje dobrota, služenje i ljubav, odricanje i samozatajnost. Njegov put je put darivanja, žrtvovanja vlastitog života da bi se našao život. Taj je put uzak i ponekad težak, ali donosi mir i sreću. I samo on vodi do jedinstva. Taj put ima svoje ime. To je sam Isus. On sam za sebe govori: „Ja sam jedini Put, jedina Istina i Život“.

Druga nakana Isusove velikosvećeničke molitve odnosi se na njegove učenike u svijetu. Isus dobro zna da onima koji krenu za njim neće biti lako u svijetu. Kada govori o svijetu, onda misli na one koji Bogu okreću leđa, koji se udaljuju od Božjega zakona, koji žive po vlastitim prohtjevima. Ali taj je svijet djelomično prisutan i u nama po našim zlim navikama i sebičnim porivima. To je svijet laži i neiskrenosti, svijet sebičnosti i nepoštenja, svijet grubosti i nevjere. Taj se svijet protivi Isusovu zakonu ljubavi. Zato će Isusovim učenicima uvijek biti teško u svijetu.

Svijet želi svakoga zarobiti svojim mentalitetom. Mržnja, nepoštenje, neistina, sve to može na velika ili mala vrata ući u srce i u život svakog čovjeka, pa i Isusovih učenika. Zato Isus za nas moli. On dobro zna da nam je potrebna njegova snaga da se odupremo napastima i navalama Zloga i odupremo utjecaju mentaliteta ovoga svijeta. Isus ne želi da odemo s ovoga svijeta, nego da u njemu ostanemo. A u njemu ima toliko ratnih strahota, toliko prijevara i nemilosrđa, toliko obogaćenih na tuđim suzama i krvi. Toliko je onih koji žive na rubu snage i životnih mogućnosti.

Isuse, ti si bio u svijetu. Kako si se ti zaštitio u svijetu? Pratio si dnevne događaje, znao si sve o zbivanjima u pojedinim gradovima i dobro si poznavao političke prilike. Bio si snažno prisutan u ovome svijetu. No, ostao si vjerodostojan i vjeran samome sebi i svome poslanju. Odupro si se svemu što u ovome svijetu nije Božje, svemu što se protivi ljubavi i svetosti. Imao si stalno pred očima Oca i njegovu ljubav prema tebi i prema nama. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primao poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom bilo je tvoja sreća, bez obzira na cijenu patnje koju si morao za to podnijeti. Otac želi da i mi budemo u ovome svijetu kako bismo tome svijetu prenijeli Božjega Duha. Ali, ne želi da nas zarobi mentalitet ovoga svijeta. Želimo s Tobom, Isuse, biti u službi ovoga svijeta, ali da ne budemo od ovoga svijeta. Dao si nam novo srce, nov Duh udahnuo si u nas. Novi smo kvasac za novi kruh ovoga svijeta. Daj nam snage da ne iznevjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo ojačani tobom, koji si hrana dušama i život svijetu. Daj da u Tebi i za Tebe svi budemo jedno.

– Jednom kad ostarimo, sjetit ćeš se mene. Tako sam tada rekao i nasmijao se glasno. Smjestiti ćeš me među ostale uspomene, pustiti koju suzu i produžiti dalje.
Moja djevojka Kristina, moja prva ljubav nije vjerovala da će biti tako, jer, kad je čovjek mlad, misli da će za života osvojiti cijeli svijet. Misli da u sebi ima prostora za sve i svakoga, ima ideale i idole. Ima velike planove.
Ljubav je svakako tu negdje, ako ne i prioritet.
Vratila mi je malo stakleno srce koje sam joj stavio na ispruženi dlan prije godinu dana . Uzeo sam ga natrag, jer, to mi je bila srcu draga uspomena od bake Jelene. Doduše, od bakine smrti prošle su dvadeset i dvije godine. Staklar mi je rekao da se takvo srce nekada izrađivalo plemićkim obiteljima. Da, rekao mi je da ne bi znao procijeniti njegovu vrijednost.

Uostalom, baš me bilo i briga, može biti i potpuno bezvrijedno, ali baka ga nije čuvala bez razloga. Bio sam uvjeren da je skrivala neku ljubavnu tajnu. Jednom sam je zatekao uplakanu. Prste je zarila u uredno podignutu kosu, a zatim ih iznenada raširila na površini velikog stola, ne bi li sakrila prstom jedva vidljivo, kao jabuka veliko, nacrtano srce.

Valjda je to bila njezina tajna koju je odnijela sobom u grob. Nikada srce nije vadila iz drvene kutije sa uredno poslaganim sitnicama. Kada su praznili njezinu sobu, kao petogodišnjak, znatiželjno sam promatrao kako se mama i njezine dvije sestre, sa dozom pohlepe, kreću po njezinim odajama. Jer, prošla je godina dana od bakine smrti i jedva su dočekale da svaka kćer dobije ono što joj pripada.
Kada su prevrnule i istresla sadržaj kutije sa uspomenama, stakleno srce je skliznulo na stol i otkotrljalo se do samoga ruba.
– Evo i tebi sitnica – rekla je mamina sestra s omalovažavanjem i pružila mi sjajno stakleno srce.
Znate li kakav me osjećaj prožeo kad sam ispružio malu šaku i otvorio je? Imao sam osjećaj da je malo stakleno srce baka ostavila upravo meni.
Volio sam umjetnost i život me godinama kasnije poslom odnio u stare dvorce i među čudne iskopine. Odveo me u zemlje gdje sam upoznao kulturu i umjetnost drugih naroda. Zadivila me svaka njihova pričica iz povijesti koju sam bilježio da ne bih propustio koju sitnicu.
Krajem prošle godine, sa grupom istraživača našao sam se u jednom njemačkom dvorcu. Bio je optočen zlatom, a lavovi na samom ulazu ulijevali su strahopoštovanje. Trebalo nam je cijelo popodne da ga samo površno istražimo.
Središnji dio dvorca bio je pretvoren u prostrani restoran i sa svake stolice moglo se vidjeti samo zlato, od stepeništa, predmeta, posuđa odjeće…

Odjednom je netko šapnuo da je stigla Katarina, unuka vlasnika dvorca i da nas želi pozdraviti. Stigla je. O Bože !!! Kako je lijepa!
Meni je srce zaigralo, kao da su se vile rasplesale po proplanku. Ne biste vjerovali, neki ljudi vam u trenu uđu u srce i tu ostanu.
Ukratko nam je ispričala o povijesti dvorca. Kao nasljednica plemićke obitelji, baš je ponosno izgovarala svaku rečenicu. U jednom trenutku je spomenula i svoga djeda Petera. Odala nam je i djedovu tajnu. Djed je volio putovati. Na jednom od svojih putovanja sreo je djevojku kojoj je poklonio skupocjeno stakleno srce iz riznice njihove obitelji. Nikada nismo otkrili tko je ta djevojka, rekla je na kraju Katarina.

Obitelj je njemu namijenila ženu plemićke krvi koju nije volio, ali negdje duboko u sebi, stvorio je život koji ga noćima vodio u zagrljaj djevojke, žene velikih očiju boje meda i punašnih usana. Bilo je nešto u njoj, potiho tajanstveno, ženski razigrano, a tako mirno i radosno. Bilo je u njoj strasti i mirnoće, bilo je ljubavi na livadi, suza koje na rastanku nisu kanule. Gledala ga s razumijevanjem. Uvijek se pitao zašto ga pustila kao da će se već sutra u predvečerje ponovo sresti.

Djed Peter za dva tjedna ženio se plemkinjom. Umjesto srca, njegova suđenica na dar je dobila srce izrađeno nekoliko dana prije svadbe.
-Tko zna kome je djed poklonio pravo srce – uzdahnula je Katarina.
– Ja znam – uzviknuo sam nehotice
Svi su se nasmijali. Katarina mi je prišla. Pogledali smo se u oči. Imao sam osjećaj da se oduvijek znamo.
– Znam i ja – rekla je tiho. – Djed mi je rekao prije svoje smrti, ali mu nisam vjerovala. Na žalost, umro je prije deset godina.
– Ja ću vam vratiti obiteljsko srce – rekao sam
Katarini su oči zaiskrile suzama. Eto, ovih dana nosim joj stakleno srce. Ispružit ću ruku. I čekati njezin pokret ruke, treptaj oka, uzdah, ma bilo što.

Vrijeme je da i ja nekome poklonim svoje srce. Pogađate, želio bih da ona bude ta žena.
Samo vam za kraj želim reći. Ništa se ne događa bez razloga. U ovom trenutku fućka mi se za zlato i za razloge. Slavim ljubav. Vidio sam je i u njezinim očima. U očima plemkinje Katarine.

O sv. Antunu nije teško govoriti i pisati. Njegov život i njegov lik svestrano nadahnjuje. On je bliz ljudima najrazličitijih profila. Njegovi su štovatelji iz najrazličitijih slojeva. Isto je tako i područje njegovih svetačkih intervencija vrlo razgranato i raznoliko. U svemu tome ipak ima nešto što Antuna čini jedinstvenim svecem i što je onda, rekli bismo, i njegova glavna oznaka i njegova glavna zadaća.

Tu je njegovu oznaku i tu njegovu zadaću najlakše shvatiti iz odgovora na pitanje: zašto sv. Antun pomaže tolikome mnoštvu ljudi u najrazličitijim potrebama; što on zapravo time poručuje i kazuje; koji je motiv, koji je cilj njegova svetačkog čudotvorstva; što on zapravo svojim štovateljima i svima koji se susreću s njime poručuje; zašto on sve to radi?

SIROMASI SU ANTUNOVI MILJENICI

Štovatelji sv. Antuna su sasvim obični ljudi i to prvenstveno siromasi – ali ne samo u smislu neimaštine, nego evanđeoski siromasi koji u svojoj ljudskoj ugroženosti nemaju oslonca, niti ga traže, u ničemu prolaznome, nego se oslanjaju jedino na Boga. I u Antunu pronalaze najlakši, nekako spontani, pristup Bogu. Sigurni su da će im Bog po njemu pomoći.

Ne možemo živjeti bez materijalnih prolaznih dobara i podrške, ali čovjek ne živi samo o kruhu… I kad Antun intervenira u našim materijalnim potrebama, onda je ta njegova pomoć začinjena Božjom, evanđeoskom porukom: on pomaže istodobno i materijalno i duhovno.

Diljem svijeta sv. Ante je poznat po skrbi za siromašne. Nakon smrti sv. Ante, ljudi su počeli osjećati čudotvornu Svečevu pomoć upravo onda kada su, moleći potrebnu milost, obećavali dati svoj prilog za siromahe. Tako se razvila praksa zvana «Pondus pueri» („težina djeteta”), tj. da su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete. Koncem prošlog stoljeća, najprije u Italij i Francuskoj a onda po cijelom svijetu, nastat će institucionalizirani oblik davanja milodara za kruh gladnih na čast sv. Anti. Takvu vrstu pobožnosti prema sv. Anti nazivamo Kruh sv. Ante. Proširila se dosta rano u sve krajeve naše domovine. Postoji i danas u svim franjevačkim provincijama u Bosni Hercegovini Hrvatskoj.

Kruh sv. Ante – potiče u nama dvije važne kršćanske odrednice. To je prije svega: biti kruh za druge, učiniti sebe kruhom, tj. biti okrepa, a ne zapreka bližnjem u življenju.

Druga odrednica je solidarnost s čovjekom u potrebi.

Kod nas se najviše očituje u župnom Caritasu, gdje će mnogi naši volonteri to i posvjedočiti.

Kruh svetog Antuna. Pod tim se nazivom u mnogim crkvama uz lik svetog Antuna nalazi i škrabica za novac. U nju vjernici stavljaju svoj novčani dar koji se onda primjenjuje u karitativne svrhe. Na taj način kao da sveti Antun i danas nastavlja činiti dobro, pomagati potrebne. Taj, recimo tako, socijalni vid svečeva utjecaja na ljude budi i u nama istinsku potrebu da ga nasljedujemo. Dok, po njegovu zagovoru, molimo od Boga određene milosti i potrebne darove, svetac nas upozorava da smo i mi dužni nešto od sebe darovati potrebnijima.

Tada je to kruh svetog Antuna, to je dar za siromašne. I tako se Antunovo djelo nastavlja po djelima ljubavi.

Karitativno i društveno djelovanje sv. Antuna – Ne zaustavlja se samo na milodaru za siromahe. Treba se zalagati da svi imaju krov nad glavom, kruha i ruha, pošteni posao, da osnuju i razviju svoju obitelj sa svim daljnim mogućnostima školovanja i unapređivanja.

Kako pomažete karitativno, osobno ili u Zajednici Caritasa?

Caritas nosi ime po „Svecu svega svijeta“ mislite li da Svečev utjecaj treba još više utjecati u našoj župi i dalje?

Što od sebe darivate potrebnima?

ANTUN POSEBNO POMAŽE GREŠNICIMA

Druga najčešća kategorija njegovih štovatelja jesu grešnici. Oni po Antunu pronalaze put k Bogu. On ih najbolje razumije, on će ih najbolje Bogu preporučiti. Stoga su Antunova prošteništa i mjesta gdje se štuje sv. Antun, zapravo velike, otvorene ispovjedaonice. Pravi štovatelji sv. Antuna znaju da ih Antun šalje onamo. On im pokazuje gdje se dobiva prava utjeha, prava pomoć.

Svjedoče: članovi Caritasa