– Jednom kad ostarimo, sjetit ćeš se mene. Tako sam tada rekao i nasmijao se glasno. Smjestiti ćeš me među ostale uspomene, pustiti koju suzu i produžiti dalje.
Moja djevojka Kristina, moja prva ljubav nije vjerovala da će biti tako, jer, kad je čovjek mlad, misli da će za života osvojiti cijeli svijet. Misli da u sebi ima prostora za sve i svakoga, ima ideale i idole. Ima velike planove.
Ljubav je svakako tu negdje, ako ne i prioritet.
Vratila mi je malo stakleno srce koje sam joj stavio na ispruženi dlan prije godinu dana . Uzeo sam ga natrag, jer, to mi je bila srcu draga uspomena od bake Jelene. Doduše, od bakine smrti prošle su dvadeset i dvije godine. Staklar mi je rekao da se takvo srce nekada izrađivalo plemićkim obiteljima. Da, rekao mi je da ne bi znao procijeniti njegovu vrijednost.
Uostalom, baš me bilo i briga, može biti i potpuno bezvrijedno, ali baka ga nije čuvala bez razloga. Bio sam uvjeren da je skrivala neku ljubavnu tajnu. Jednom sam je zatekao uplakanu. Prste je zarila u uredno podignutu kosu, a zatim ih iznenada raširila na površini velikog stola, ne bi li sakrila prstom jedva vidljivo, kao jabuka veliko, nacrtano srce.
Valjda je to bila njezina tajna koju je odnijela sobom u grob. Nikada srce nije vadila iz drvene kutije sa uredno poslaganim sitnicama. Kada su praznili njezinu sobu, kao petogodišnjak, znatiželjno sam promatrao kako se mama i njezine dvije sestre, sa dozom pohlepe, kreću po njezinim odajama. Jer, prošla je godina dana od bakine smrti i jedva su dočekale da svaka kćer dobije ono što joj pripada.
Kada su prevrnule i istresla sadržaj kutije sa uspomenama, stakleno srce je skliznulo na stol i otkotrljalo se do samoga ruba.
– Evo i tebi sitnica – rekla je mamina sestra s omalovažavanjem i pružila mi sjajno stakleno srce.
Znate li kakav me osjećaj prožeo kad sam ispružio malu šaku i otvorio je? Imao sam osjećaj da je malo stakleno srce baka ostavila upravo meni.
Volio sam umjetnost i život me godinama kasnije poslom odnio u stare dvorce i među čudne iskopine. Odveo me u zemlje gdje sam upoznao kulturu i umjetnost drugih naroda. Zadivila me svaka njihova pričica iz povijesti koju sam bilježio da ne bih propustio koju sitnicu.
Krajem prošle godine, sa grupom istraživača našao sam se u jednom njemačkom dvorcu. Bio je optočen zlatom, a lavovi na samom ulazu ulijevali su strahopoštovanje. Trebalo nam je cijelo popodne da ga samo površno istražimo.
Središnji dio dvorca bio je pretvoren u prostrani restoran i sa svake stolice moglo se vidjeti samo zlato, od stepeništa, predmeta, posuđa odjeće…
Odjednom je netko šapnuo da je stigla Katarina, unuka vlasnika dvorca i da nas želi pozdraviti. Stigla je. O Bože !!! Kako je lijepa!
Meni je srce zaigralo, kao da su se vile rasplesale po proplanku. Ne biste vjerovali, neki ljudi vam u trenu uđu u srce i tu ostanu.
Ukratko nam je ispričala o povijesti dvorca. Kao nasljednica plemićke obitelji, baš je ponosno izgovarala svaku rečenicu. U jednom trenutku je spomenula i svoga djeda Petera. Odala nam je i djedovu tajnu. Djed je volio putovati. Na jednom od svojih putovanja sreo je djevojku kojoj je poklonio skupocjeno stakleno srce iz riznice njihove obitelji. Nikada nismo otkrili tko je ta djevojka, rekla je na kraju Katarina.
Obitelj je njemu namijenila ženu plemićke krvi koju nije volio, ali negdje duboko u sebi, stvorio je život koji ga noćima vodio u zagrljaj djevojke, žene velikih očiju boje meda i punašnih usana. Bilo je nešto u njoj, potiho tajanstveno, ženski razigrano, a tako mirno i radosno. Bilo je u njoj strasti i mirnoće, bilo je ljubavi na livadi, suza koje na rastanku nisu kanule. Gledala ga s razumijevanjem. Uvijek se pitao zašto ga pustila kao da će se već sutra u predvečerje ponovo sresti.
Djed Peter za dva tjedna ženio se plemkinjom. Umjesto srca, njegova suđenica na dar je dobila srce izrađeno nekoliko dana prije svadbe.
-Tko zna kome je djed poklonio pravo srce – uzdahnula je Katarina.
– Ja znam – uzviknuo sam nehotice
Svi su se nasmijali. Katarina mi je prišla. Pogledali smo se u oči. Imao sam osjećaj da se oduvijek znamo.
– Znam i ja – rekla je tiho. – Djed mi je rekao prije svoje smrti, ali mu nisam vjerovala. Na žalost, umro je prije deset godina.
– Ja ću vam vratiti obiteljsko srce – rekao sam
Katarini su oči zaiskrile suzama. Eto, ovih dana nosim joj stakleno srce. Ispružit ću ruku. I čekati njezin pokret ruke, treptaj oka, uzdah, ma bilo što.
Vrijeme je da i ja nekome poklonim svoje srce. Pogađate, želio bih da ona bude ta žena.
Samo vam za kraj želim reći. Ništa se ne događa bez razloga. U ovom trenutku fućka mi se za zlato i za razloge. Slavim ljubav. Vidio sam je i u njezinim očima. U očima plemkinje Katarine.