– Jednom kad ostarimo, sjetit ćeš se mene. Tako sam tada rekao i nasmijao se glasno. Smjestiti ćeš me među ostale uspomene, pustiti koju suzu i produžiti dalje.
Moja djevojka Kristina, moja prva ljubav nije vjerovala da će biti tako, jer, kad je čovjek mlad, misli da će za života osvojiti cijeli svijet. Misli da u sebi ima prostora za sve i svakoga, ima ideale i idole. Ima velike planove.
Ljubav je svakako tu negdje, ako ne i prioritet.
Vratila mi je malo stakleno srce koje sam joj stavio na ispruženi dlan prije godinu dana . Uzeo sam ga natrag, jer, to mi je bila srcu draga uspomena od bake Jelene. Doduše, od bakine smrti prošle su dvadeset i dvije godine. Staklar mi je rekao da se takvo srce nekada izrađivalo plemićkim obiteljima. Da, rekao mi je da ne bi znao procijeniti njegovu vrijednost.

Uostalom, baš me bilo i briga, može biti i potpuno bezvrijedno, ali baka ga nije čuvala bez razloga. Bio sam uvjeren da je skrivala neku ljubavnu tajnu. Jednom sam je zatekao uplakanu. Prste je zarila u uredno podignutu kosu, a zatim ih iznenada raširila na površini velikog stola, ne bi li sakrila prstom jedva vidljivo, kao jabuka veliko, nacrtano srce.

Valjda je to bila njezina tajna koju je odnijela sobom u grob. Nikada srce nije vadila iz drvene kutije sa uredno poslaganim sitnicama. Kada su praznili njezinu sobu, kao petogodišnjak, znatiželjno sam promatrao kako se mama i njezine dvije sestre, sa dozom pohlepe, kreću po njezinim odajama. Jer, prošla je godina dana od bakine smrti i jedva su dočekale da svaka kćer dobije ono što joj pripada.
Kada su prevrnule i istresla sadržaj kutije sa uspomenama, stakleno srce je skliznulo na stol i otkotrljalo se do samoga ruba.
– Evo i tebi sitnica – rekla je mamina sestra s omalovažavanjem i pružila mi sjajno stakleno srce.
Znate li kakav me osjećaj prožeo kad sam ispružio malu šaku i otvorio je? Imao sam osjećaj da je malo stakleno srce baka ostavila upravo meni.
Volio sam umjetnost i život me godinama kasnije poslom odnio u stare dvorce i među čudne iskopine. Odveo me u zemlje gdje sam upoznao kulturu i umjetnost drugih naroda. Zadivila me svaka njihova pričica iz povijesti koju sam bilježio da ne bih propustio koju sitnicu.
Krajem prošle godine, sa grupom istraživača našao sam se u jednom njemačkom dvorcu. Bio je optočen zlatom, a lavovi na samom ulazu ulijevali su strahopoštovanje. Trebalo nam je cijelo popodne da ga samo površno istražimo.
Središnji dio dvorca bio je pretvoren u prostrani restoran i sa svake stolice moglo se vidjeti samo zlato, od stepeništa, predmeta, posuđa odjeće…

Odjednom je netko šapnuo da je stigla Katarina, unuka vlasnika dvorca i da nas želi pozdraviti. Stigla je. O Bože !!! Kako je lijepa!
Meni je srce zaigralo, kao da su se vile rasplesale po proplanku. Ne biste vjerovali, neki ljudi vam u trenu uđu u srce i tu ostanu.
Ukratko nam je ispričala o povijesti dvorca. Kao nasljednica plemićke obitelji, baš je ponosno izgovarala svaku rečenicu. U jednom trenutku je spomenula i svoga djeda Petera. Odala nam je i djedovu tajnu. Djed je volio putovati. Na jednom od svojih putovanja sreo je djevojku kojoj je poklonio skupocjeno stakleno srce iz riznice njihove obitelji. Nikada nismo otkrili tko je ta djevojka, rekla je na kraju Katarina.

Obitelj je njemu namijenila ženu plemićke krvi koju nije volio, ali negdje duboko u sebi, stvorio je život koji ga noćima vodio u zagrljaj djevojke, žene velikih očiju boje meda i punašnih usana. Bilo je nešto u njoj, potiho tajanstveno, ženski razigrano, a tako mirno i radosno. Bilo je u njoj strasti i mirnoće, bilo je ljubavi na livadi, suza koje na rastanku nisu kanule. Gledala ga s razumijevanjem. Uvijek se pitao zašto ga pustila kao da će se već sutra u predvečerje ponovo sresti.

Djed Peter za dva tjedna ženio se plemkinjom. Umjesto srca, njegova suđenica na dar je dobila srce izrađeno nekoliko dana prije svadbe.
-Tko zna kome je djed poklonio pravo srce – uzdahnula je Katarina.
– Ja znam – uzviknuo sam nehotice
Svi su se nasmijali. Katarina mi je prišla. Pogledali smo se u oči. Imao sam osjećaj da se oduvijek znamo.
– Znam i ja – rekla je tiho. – Djed mi je rekao prije svoje smrti, ali mu nisam vjerovala. Na žalost, umro je prije deset godina.
– Ja ću vam vratiti obiteljsko srce – rekao sam
Katarini su oči zaiskrile suzama. Eto, ovih dana nosim joj stakleno srce. Ispružit ću ruku. I čekati njezin pokret ruke, treptaj oka, uzdah, ma bilo što.

Vrijeme je da i ja nekome poklonim svoje srce. Pogađate, želio bih da ona bude ta žena.
Samo vam za kraj želim reći. Ništa se ne događa bez razloga. U ovom trenutku fućka mi se za zlato i za razloge. Slavim ljubav. Vidio sam je i u njezinim očima. U očima plemkinje Katarine.

O sv. Antunu nije teško govoriti i pisati. Njegov život i njegov lik svestrano nadahnjuje. On je bliz ljudima najrazličitijih profila. Njegovi su štovatelji iz najrazličitijih slojeva. Isto je tako i područje njegovih svetačkih intervencija vrlo razgranato i raznoliko. U svemu tome ipak ima nešto što Antuna čini jedinstvenim svecem i što je onda, rekli bismo, i njegova glavna oznaka i njegova glavna zadaća.

Tu je njegovu oznaku i tu njegovu zadaću najlakše shvatiti iz odgovora na pitanje: zašto sv. Antun pomaže tolikome mnoštvu ljudi u najrazličitijim potrebama; što on zapravo time poručuje i kazuje; koji je motiv, koji je cilj njegova svetačkog čudotvorstva; što on zapravo svojim štovateljima i svima koji se susreću s njime poručuje; zašto on sve to radi?

SIROMASI SU ANTUNOVI MILJENICI

Štovatelji sv. Antuna su sasvim obični ljudi i to prvenstveno siromasi – ali ne samo u smislu neimaštine, nego evanđeoski siromasi koji u svojoj ljudskoj ugroženosti nemaju oslonca, niti ga traže, u ničemu prolaznome, nego se oslanjaju jedino na Boga. I u Antunu pronalaze najlakši, nekako spontani, pristup Bogu. Sigurni su da će im Bog po njemu pomoći.

Ne možemo živjeti bez materijalnih prolaznih dobara i podrške, ali čovjek ne živi samo o kruhu… I kad Antun intervenira u našim materijalnim potrebama, onda je ta njegova pomoć začinjena Božjom, evanđeoskom porukom: on pomaže istodobno i materijalno i duhovno.

Diljem svijeta sv. Ante je poznat po skrbi za siromašne. Nakon smrti sv. Ante, ljudi su počeli osjećati čudotvornu Svečevu pomoć upravo onda kada su, moleći potrebnu milost, obećavali dati svoj prilog za siromahe. Tako se razvila praksa zvana «Pondus pueri» („težina djeteta”), tj. da su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete. Koncem prošlog stoljeća, najprije u Italij i Francuskoj a onda po cijelom svijetu, nastat će institucionalizirani oblik davanja milodara za kruh gladnih na čast sv. Anti. Takvu vrstu pobožnosti prema sv. Anti nazivamo Kruh sv. Ante. Proširila se dosta rano u sve krajeve naše domovine. Postoji i danas u svim franjevačkim provincijama u Bosni Hercegovini Hrvatskoj.

Kruh sv. Ante – potiče u nama dvije važne kršćanske odrednice. To je prije svega: biti kruh za druge, učiniti sebe kruhom, tj. biti okrepa, a ne zapreka bližnjem u življenju.

Druga odrednica je solidarnost s čovjekom u potrebi.

Kod nas se najviše očituje u župnom Caritasu, gdje će mnogi naši volonteri to i posvjedočiti.

Kruh svetog Antuna. Pod tim se nazivom u mnogim crkvama uz lik svetog Antuna nalazi i škrabica za novac. U nju vjernici stavljaju svoj novčani dar koji se onda primjenjuje u karitativne svrhe. Na taj način kao da sveti Antun i danas nastavlja činiti dobro, pomagati potrebne. Taj, recimo tako, socijalni vid svečeva utjecaja na ljude budi i u nama istinsku potrebu da ga nasljedujemo. Dok, po njegovu zagovoru, molimo od Boga određene milosti i potrebne darove, svetac nas upozorava da smo i mi dužni nešto od sebe darovati potrebnijima.

Tada je to kruh svetog Antuna, to je dar za siromašne. I tako se Antunovo djelo nastavlja po djelima ljubavi.

Karitativno i društveno djelovanje sv. Antuna – Ne zaustavlja se samo na milodaru za siromahe. Treba se zalagati da svi imaju krov nad glavom, kruha i ruha, pošteni posao, da osnuju i razviju svoju obitelj sa svim daljnim mogućnostima školovanja i unapređivanja.

Kako pomažete karitativno, osobno ili u Zajednici Caritasa?

Caritas nosi ime po „Svecu svega svijeta“ mislite li da Svečev utjecaj treba još više utjecati u našoj župi i dalje?

Što od sebe darivate potrebnima?

ANTUN POSEBNO POMAŽE GREŠNICIMA

Druga najčešća kategorija njegovih štovatelja jesu grešnici. Oni po Antunu pronalaze put k Bogu. On ih najbolje razumije, on će ih najbolje Bogu preporučiti. Stoga su Antunova prošteništa i mjesta gdje se štuje sv. Antun, zapravo velike, otvorene ispovjedaonice. Pravi štovatelji sv. Antuna znaju da ih Antun šalje onamo. On im pokazuje gdje se dobiva prava utjeha, prava pomoć.

Svjedoče: članovi Caritasa

Poklonici dobre glazbe ponovno će doći na svoje. Tijekom lipnja i srpnja u varaždinskoj Vili Bedeković održat će se serija koncerata najpoznatijih domaćih glazbenih imena.

Kako ekskluzivno doznajemo u jedinstvenom ambijentu Vile Bedeković moći ćemo uživati u nastupima Massima, Josipe Lisac, Darka Rundeka, Nine Badrić, Željka Bebeka, Amire Medunjanin, Marka Tolje, Mije Dimšić, 4 tenora i drugim iznenađenjima, ne samo glazbenim. Nakon što dugo vremena, zbog poznatih okolnosti, nismo imali prilike pogledati dobre koncerte, biti će ovo fantastična prilika za opuštanje i uživanje uz najpoznatije vokale naše glazbene scene.

Naravno, koncerti će se odvijati uz potpuno pridržavanje svih epidemioloških mjera.Detaljan raspored i informacije o kupnji ulaznica donosimo uskoro.

Gotovo točno pet godina od izlaska posljednjeg diskografskog izdanja (album Familija s Oliverom Dragojevićem), novim singlom ‘Kiša (Z’naab)’ (čitaj: zinab), Gibonni otvara novo poglavlje karijere i najavljuje budući EP (ili mini album) ‘U po’ ure’ koji će izaći tijekom tijekom ljeta ove godine.

‘Kiša’,  koja nosi i podnaslov ‘Z’naab’, što je etiopski naziv za kišu, velika je pop pjesma, majstorski skrojenih stihova, koja svojim himničnim refrenom kao stvorenim za zborsko pjevanje publike priziva, ne kišu, nego, nadamo se, i skori povratak velikih koncerata. Uz prepoznatljivi Gibonnijev autorski potpis ‘Kiša’ je, kako i sam Gibonni kaže: ‘spoj Dalmacije i Afrike’, čemu je pridonio gostujući glazbenik Haddis Alemayehu Haddinqo, svirač tradicijskog etiopskog gudačkog glazbala ‘masinqo’, te back vokali zbora Etiopian Moseb iz Adis Abebe, uz dodatnu podršku zbora župe Sv. Petra iz Nkeyeme u Zambiji.

‘Kišu’ otvaraju Gibi tako mili afro-gospel vokali uz afro-beat s primislima na Simonov ‘Graceland’ ili Johnnyja Clegga & Savukau. Dakako, uz razigrani bubanj Branimira Gazdika (iz Gibonnijevog benda i grupe Elvisa Stanića) i perkusioniste Cubisma Mladena Ilića (koji na trenutke odvlači ritam i prema afro-cubani) i živahni bas kojeg je, kao i mandolinu, odsvirao producent&multiinstrumentalist Nikša Bratoš. Afro ‘sound’ začinjen vokalima kakve su Paulu Simonu podarile Ladysmith Black Mambazo spletene su u gusti glazbeni dreadlock s gudačkim dionicama Alemayehua i Gibinog Marka Ramljaka. Lucidno k tome, ‘podebljane’ puhačima (prvorazrednom brass družinom znanom iz produkcije televizijskog showa ‘A strana’) koji tom multi kulti amalgamu sjajnim trombonom Marina Ferketina i ukupnom svirkom puhača daju i dašak New Orleansa. … Osunčana melodija s himničkim refrenom koji zove na zborno pjevanje, zaraznim beatom te skockana kao ‘organski’ srastao kompaktni broj u kojem nema solo dionica, ‘Kiša – Z‘Naab’ je apsolutni zgoditak. Jedna od onih skladbi koja rastjeruje oblake i zove na ples ili osmijeh. Kao ljekovita glazbena pilula za huda vremena.‘, piše između ostalog o ‘Kiši’ Zlatko Gall za Mixer.hr .

Pjesmu potpisuje Gibonni, aranžman Gibonni i Nikša Bratoš, koji je ujedno zaslužan i za produkciju. 

Novi Gibonnijev singl ‘Kiša (Z’Naab)’ je od danas dostupan i na svim vodećim svjetskim glazbenim streaming servisima.

Toplo proljetno jutro na čakovečku je špicu izmamilo mnoštvo šetačica i šetača. Za oko objektiva naše kamere zapele su brojne pripadnice ljepšeg spola.

Pohvaljujemo njihove odjevne kombinacije i predlažemo im da se okušaju u svijetu mode, jer tamo bi zasigurno pronašle svoje mjesto pod suncem.