‘S kolegama iz Lendavskog Varstroja morao sam na posao u po prometu brodova i roba u najveću svjetsku luku Roterdam. Kad sam već morao, rekao sam sebi; ostaneš gore godinu dana samo kaj si kupiš u ono vrijeme popularnog Fiata 850, ali sam na kraju ostao punih 50 godina.’

Na Gradiščak bregu koji se nalazi u podnožju kultnog Venca sasvim slučajno sretoh Franju Vrhara i kroz kratko vrijeme uvidjeh kako je čovjek širokog spektra poznavanja svijeta, domovine i poljoprivrede, što me posebno zaokupilo. A znate što ili kaj? Žganica, međimurska i tako je nastajala ova priča s čovjekom koji je život živio od siromaštva, borbe za posao, rad i lutanje svijetom i na kraju povratak u svoju Hrvatsku koju ljubi iznad svega. Novinara puno toga zanima, sugovornik još više želi reći i nastaje situacija kada je teško odrediti o čemu razgovarati, kako ne bi nastao ‘bučkuriš’ nego štivo kakvo zaslužuju naši čitatelji. Jer sve što i o čemu smo razgovarali četiri dana, dovoljno je za roman, dok je za novinarski članak preobilno. Rekoh, idemo z međimurskom žganicom.

Črešnjova žganica cejlog Gradiščaka kralica

Pita Vrhar, budete gospon novinar probali črešjovo žganicu? Naravno, to mi je najcjenjenija od svih krasnih međimurskih žganica. Odmah mi je volja minula jer sam vidio kako Vrhar žganicu drži u plastičnoj flaši od Jamničke. Prinese mi je i veli podehnite (pomirišite). Nisam bio oduševljen što je Franjo odmah iščitao s mojeg lica.

– Je i drugi mi veliju kaj je malo slaba. Ja pak velim, Franjo natočite u kupicu ili štamperlin, što on učini. I stavismo kupicu z žganicom na stol i za par minuta soba je mirisala na trešnju. E, gospon Franju, sada je to dama žganica, i onda kupicu prinjeh ispod nosa i zatim na usnice.

Romantika, Franjo dragi, nikša slaba, nego kraljica! Velite? Je savršena, bolja od moje za koju sam u Splitu na ocjenjivanju od mogućih 90 bodova dobio 90 bodova. Znači dobra je, upita još jednom Vrhar, i donese još kupicu. Uz koju doznajemo kako je žgajario črešje da je tak dobra zišla. Črešje mi je tu na Gradiščak bregu dao i sam pobrao prijatelj Ivek Andrašec, a ja sam je tradicionalnim postupom pospremio u posudu, gdje je uzavrela ili fermentirala. Potom je uslijedila klasična žgajara u 80 litarskom kotlu, kurenjem na drva. Kako ja alkohol ne pijem više sam se orijentirao na ranija iskustva, a i Iveka sam pitao kakva je. Sada mi Vaša ocjena znači najviše i siguran sam da je prava međimurska črešjova žganica. Par smo štamperlini popili, a Franjo veli: Ej, ve pak vam dam jenu drugu, kaj budete rekli.

Savršena travarica od 9 međimurskih trava

I donese Franjo, sada već unaprijeđen u veličanstvenog travaricu u staklenci, otvori, a ono miris koji osvježava, veseli i vabi pijenju. Mirišem, klimam, pitam, gutnem. Božanstvo. Priznajem da sam kušao u životu više travarica nego je na čislu (krunici) zrna(šca), ali ovakav dojam nikada nisam shranio. Odmah mi je bilo jasno kako ova travarica nije nastala onako kako to rade naši sveznalci po receptu: liter žganice i kiticu ružmarina, ili pelina, ili majčine dušice ili lavande, ili smilja i bosilja te malo na sunce i to je travarica? Rekao bi legendarni novinar Drago Ovčar, dejte najte!

Gospon Franjo, koje su trave korištene za ovu travaricu, a u flaši ne vidimo kiticu biljke?

I započne Franju priču, a ja ga samo slušam, jer to je u ovakvim situacijama najpametnije. Ovako, u stvaranju ove travarice nije bilo niti jedne jadranske ili ličke trave, kakše smilje i bosilje, drače i bosilje, lavanda… Moj prijatelj Stanislav Hržnjak iz Selnice nabrao je i osušio 9 veličanstvenih međimurskih trava i kada sam žgajario plaviša u kotao sam stavio ‘šansonu’ trava domaćih, međimurskih, ne tretiranih i tako blago opakih. I potekla je žganica travarica zeleno-žuto-plave boje, mirisa poput najboljih svjetskih sličnih napitaka iz Rusije, Colorada, Libije, Grčke, Mađarske i Slovačke.

Dakle, nisam kao mnogi ‘naši dečki i meštri’ koji u bocu rakije stave kiticu uglavnom biljaka ili trava s Mediterana i onda nam prodaju maglu o vrhunskoj travarice. To su neke isplahine od travarice, a ova je iskonska koju smo žgajarili u kotlu, a u flaši je samo okus i miris, kitice ili lista nema. Trebala bi ostati tajna koje trave su dio ove travarice, ali Vi ste novinar kojeg vidim i doživljavam prijateljem zemlje, poljoprivrede, a znam i da ste stvorili Festival žganice, pak Vam budem rekao. Ovako: koromač, rutika, kadulja, melisa, pelin, mravinja, stolisnik, rudbekija i pljuskavica. Neke od njih jesu uljezi, ali dugo godina rastu ovdje te su s pravom udomaćene. Ja sam ovu travaricu nazvao turbo travarica stanislava i hvala mi kaj Vam je dobra, nanizao je Franjo Vrhar iz Donjeg Koncovčaka koji kraljuje u prelijepom krajoliku i hacijendi te goricama na Gradiščak bregu.

Pedeset godina u Roterdamu i uvijek najbolji radnik

Prije 52 godine je Franjo Vrhar radio u Sloveniji u poduzeću VARSTROJ u Lendavi i trebalo je ići raditi u Roterdam, u mega luku gdje je trebalo nešto raditi na postrojenjima i spremištima naftnih kompanija.

– Nisam odmah bio za to, ali sam strašno želio imati auto, u ono vrijeme lijep i popularan Fiat 850 cupe. Rekoh, idem kaj si zaslužim za Fiat 850 i onda ostajem u Hrvatskoj među dečkima i naravno pucama, koje će bacati oko za Fiatom 850, a ja u njemu. Dogodilo se niz stvari, kako to već je u životu te sam ostao pola stoljeća. Stekao sam mnoga poznanstva s ljudima iz stotinjak država i shvatio koliko je lijepa i bogata moja Hrvatska. Naj govori što kaj oče i fali ovu ili onu državu, ali od Hrvatske ljepše zemlje nema.

Volim je i obrađujem sve što sam naslijedio i kupio. Jer, koliko voliš zemlju, dakle njivu, sjenokošu, gorice toliko ljubiš čovjeka, toliko ljubiš Boga i svoju domovinu. Zemlja je jedina na svijetu koja te nikada neće iznevjeriti, svi ostali će to učiniti više ili manje. Zemlja međimurska i hrvatska je zlato naše! Pola stoljeća sam radio na složenim i teškim poslovima u Roterdamu, gdje sam bio dulje nego u Hrvatskoj i uvijek bio najbolji radnik. Dosta sam zaradio i ništa nisam tamo uložio. A u onda Jugoslaviji, i kasnije fala Bogu u nezavisnoj Hrvatsko, nisam zaslužio ništa, a sve zasluženo vani tu sam uložio – negdje na pola priče kaže Franjo.

Ako mi urednik dopusti, da još jednom pišem o Franji Vrharu, jer puno toga on zna, ima, voli i poštuje. Ovo s ljubavi prema zemlji me posebno opčinilo. Ako pak odluči urednik drugačije, onda koristim priliku i Franji čestitam nadolazeći rođendan i 50. obljetnicu braka. I nadam se kako ću doći u berbu grožđa i na prvu ljetošnju žgajaru. A i kao oldtimer s zavidnim brojem starih, ali lijepih traktora zaslužuje spomena i pisanja.

Policijski službenici Policijske uprave međimurske će od između 16. i 22. rujna 2021. godine na području Međimurske županije provoditi preventivnu akciju „Nadzor mobitela i drugih uređaja + sigurnosni pojas“.

Tijekom akcije provodit će se nadzor nepropisne uporabe mobitela i drugih uređaja, nekorištenja sigurnosnog pojasa te drugih uređaja koji odvraćaju pozornost vozača s sudjelovanja u prometu, tzv. distraktori.

Ova akcija usklađena je s akcijama Europske unije za 2021. godinu, a provodi se na području svih policijskih uprava u Republici Hrvatskoj, dok će se ciljana akcija u suradnji s Policijskom upravom varaždinskom provesti 21. rujna 2021. godine od 8,00 do 14,00 sati.

Ovih dana započela je izgradnja atletske staze, službeno nazvane “Sportsko igralište – atletska staza s borilištima” kraj Osnovne škole Belica u naselju Belica.

Za izgradnju atletske staze, koja bi trebala biti završena sredinom listopada 2021. godine, zadužena je tvrtka Zec d.o.o. iz Belice, a vrijednost projekta je 1.461.005 kuna (s PDV-om).

Iznos od 450.000 kuna sufinancirat će Ministarstvo turizma i sporta, dok će se ostatak podmiriti iz prihoda Općine Belica. Atletska staza bit će manjih dimenzija od standardne, odnosno 200 metara, što je dovoljno za potrebe naselja Belica.

– Stazu će koristiti škola i sportski klubovi. Djeci treba dati prilike da se okušaju u svim disciplinama, jer kako će inače shvatiti da su talent za nešto. Na stazi će se djeca, osim u trčanju, moći okušati u raznim sportskim disciplinama, kao što su skok u dalj, bacanje kuge, troskok i tako dalje – rekao je načelnik Općine Belica Zvonimir Taradi.

Tehnička škola Čakovec je svjetla, lijepo uređena škola u kojoj smo na hodnicima susreli vedra lica, od učenika i profesora, do ravnatelja i čistačice. Svima kojima dijete pohađa ovu školu ili razmišlja o upisu u nju, svakako će biti interesantno čuti što nam je otkrio ravnatelj i koji novi smjer škola planira uvesti.

No, prvo da istaknemo da je ova škola izrazito uredna, ima koševe za smeće za sortiranje korisnog otpada, nekoliko kutaka za odmor i prehranu učenika, garderobne ormariće koji su besprijekorno čisti, a prvo što posjetitelji zapažaju svakako su, ne biste pogodili, razne umjetničke slike posvuda. U informatičkoj učionici, primjerice, zid krasi slavna slika Gustava Klimta „Poljubac“.

– Ljudi se uvijek čude koliko imamo fotografija i umjetničkih slika. Evo, ovdje na hodniku ispred knjižnice imamo stalnu postavu fotografija Davida Mihocija – rekla nam je knjižničarka Sanja Novak.

Za čistoću škole brine tim čistačica, od kojih smo susreli Danicu Jučan koja je izjavila:

– Djeca u ovoj školi su dobra i nemamo nikakvih problema. Volim svoj posao ovdje.

Tako smo naletjeli i na dva učenika – Mihaela i Noaha, koji su prva godina smjerova automehaničar i autolimar i koji su komentirali kako su zasad jako zadovoljni i škola im se sviđa.

A u čemu je zapravo tajna uspjeha ove škole, koja upravo gradi najmoderniji Regionalni centar kompetentnosti, koji su planovi i uspjesi škole i na što su posebno ponosni, razgovarali smo s ravnateljem, dipl. ing. el. Draženom Blažekom.

Koliko imate novoupisanih učenika i učenika ukupno?

Ove godine u školu se upisao 231 učenik. Škola trenutno ima 790 učenika, od čega 420 onih na četverogodišnjim smjerovima i 370 onih na trogodišnjim smjerovima.

Koji su vaši aktualni planovi i noviteti?

– Puno truda i energije ulažemo u Regionalni centar kompetentnosti, koji bi trebao biti završen i početi s radom za tri mjeseca i omogućiti našim te učenicima partnerskih škola praktične radionice u moderno opremljenim laboratorijima raznih namjena. Radimo i na proširenju ponude učeničkih putovanja, koji se zasad svode na putovanja unutar države i Sloveniju, no u slučaju povoljnih epidemioloških uvjeta planiramo i putovanja u udaljenije države. Radimo i na novom kurikulumu za smjer „tehnolog strojarstva“.

Na što ste posebno ponosni?

– Sve više kvalitetnijih učenika dolazi u našu školu, odnosno učenik koji se želi upisati u neki od naših smjerova, bez obzira jer li riječ o trogodišnjem ili četverogodišnjem smjeru, treba sve više bodova. Najveće ocjene su trenutno potrebne za smjer „tehničar za računarstvo“.

Želim naglasiti da trogodišnja zanimanja od prvog dana imaju praktičnu nastavu izvan škole (imamo ugovore s obrtnicima). Tako da, kad ti učenici završe školovanje, nije pitanje budu li imali posla, već bude li htjeli raditi. Kako da spriječimo takve učenike da nakon srednje škole ne odu u drugu tvrtku ili čak u drugu državu, u tome važnu ulogu mora imati država, koja im mora osigurati beneficije koje će ih zadržati u tvrtkama u kojima su imali praktičnu nastavu.

Što se tiče četverogodišnjih smjerova, tu se uglavnom školuju djeca koja nakon srednje škole planiraju nastaviti daljnje obrazovanje. Državna matura pokazuje da su učenici iz naše škole konkurentni i da je od 100 učenika, njih 75-80 posto je upisalo fakultet koji želi. To nam je odličan pokazatelj kvalitete. Od ovih preostalih, desetak ih je moralo ići na drugi rok, no više od pola njih je otišlo studirati izvan Hrvatske, primjerice Sloveniju.

Koji su smjerovi najtraženiji?

– Sretan sam da imamo jako dobru suradnju s našim gospodarstvenicima iz Međimurske županije, i u području metaloprerađivačke industrije, a u posljednje vrijeme sve više i u elektrotehničkom dijelu.  Tako posljednjih godina sve više interesa imamo za trogodišnje smjerove elektroinstalater i elektromehaničar, a standardno je velik interes za CNC operatere.

– Moja je preporuka da djeca koja idu u četverogodišnje smjerove, a nisu sigurna što ih najviše zanima, nakon škole polože državnu maturu i zatim prvo počnu raditi godinu ili dvije da vide što im najbolje odgovara, a tek onda upišu fakultet. Primjerice, mehatroničar može raditi i vidjeti odgovara li mu više automatika, CNC, energetika… Napokon, tvrtka za koju rade ih može i potaknuti i stipendirati na studiranje.

Vi ste – škola bez zvona. Što to znači?

– Postoji sintagma „autonomija i odgovornost“. Dakle, nastavnicima dajem autonomiju, ali i odgovornost. Nije važno traje li sat 45 minuta, pri čemu možda zadnjih 5 minuta više ne znate što biste, ili kasnite tri minute na sat, ali ostatak sata odradite vrhunski. Kod nas, i to još od 2015. godine, jednostavno više nema zvonjave, a učenici i nastavnici se ravnaju prema satu.

Škola bez zvona je posebno korisna za nastavu koja se odvija u blok satu. Primjerice, profesor može odraditi vježbe s učenicima blok sat u komadu, bez da ih mora puštati na pauzu nakon 45 minuta, kako bi u miru napravili zacrtano, a nastava može završiti pet minuta ranije.

Što biste poručili učenicima i roditeljima?

– Najvažnije je da svi budemo odgovorni i damo maksimalne snage da se nastava ostane odvijati u školi. Nemojte u školu slati bolesnu djecu.

Ovog vikenda selom Kotoriba počeo se širiti nesnosan smrad, koji je postao još nesnosniji u ponedjeljak, 13. rujna 2021. godine. Što se dogodilo? Pokraj romskog naselja, uz i na željezničkoj pruzi, stvorila se ogromna nakupina smeća, koju su tu dovezli Romi. Nakon toga smeće je netko i zapalio!

Riječ je o novom incidentu s otpadom kao dijelu problema koji već godinama muči ne samo naselje Kotoriba već i sva međimurska naselja u kojima se nalaze romske zajednice.

Mnogi stanovnici Kotoribe, koji su ogorčeni ovakvim događanjima i zabrinuti za svoje zdravlje, tvrde kako je sramotno da Veljko Kajtazi, osoba koja u Hrvatskom saboru predstavlja interese romske nacionalne manjine, rješenje ovog problema ne vidi u edukaciji Roma i pritisku države na romske manjine da se drže pravila o ispravnom zbrinjavanju otpada kao i svi ostali stanovnici, već savjetuje općinama da se jave na natječaje kojim će se općinama sufinancirati 50 posto troškova za sanaciju romskih odlagališta smeća, ističu. Postupak je to koji dugo traje i dakle, polovicu troška na taj način trebaju snositi općine, a kad se konačno izvede, kroz nekoliko mjeseci očišćena područja ponovno su krcata smećem, stoga – ovo svakako nije rješenje.

– Romi izbjegavaju mnoge zakone kojih se ostali stanovnici Hrvatske moraju držati. Država ignorira njihovo nepoštivanje zakona i ne zna kako izaći na kraj s njima. Romi u svojim naseljima imaju i svoje zakone, koji im omogućavaju, primjerice, potlačivanje žena i maloljetne brakove i tu država ne intervenira. S druge strane, kako se Romi uglavnom vjenčaju u svojim naseljima, romske majke se prijavljuju u hrvatski socijalni sustav kao samohrane sirotice, a država takvim obiteljima daje i socijalnu pomoć – potužili su nam se stanovnici Kotoribe i susjednih sela.

Romi u Međimurju nažalost nisu u stanju zbrinuti smeće, iako im službe za zbrinjavanje otpada omogućuju svoje usluge, po istim cijenama i uvjetima kao i ostalim stanovnicima Hrvatske.

Po zakonu, koncesionar za zbrinjavanje otpada na nekom području dužan je Romima dati spremnike za otpad, a za neplaćene dugove postoji instrument naplate, međutim ispada da je provedba toga u praksi s Romima – nemoguća.

Za komentar smo zamolili i načelnika Općine Kotoriba Darija Friščića.

– Nažalost, ni Kotoriba nije izuzeta od problematike otpada u romskim naseljima. Adekvatni zakon brzo bi mogao riješiti taj problem, međutim male sredine nisu u središtu državnog interesa, a svako predloženo rješenje samo je otvaranje novog problema – rekao je Dario Friščić i dodao:

– Probleme otpada, ilegalne gradnje, pasa lutalica itd… vezanih uz romska naselja, koji utječu na život čitave sredine u Međimurju, država spušta na lokalnu razinu i unatoč dobrim prijedlozima s naše  strane konkretni prijedlozi ne padaju na plodno tlo. Mi kao „male“ općine smo nemoćni – naglasio je.

– Moram napomenuti da postoje i pozitivni primjeri Roma koji su voljni pomoći i surađivati, te koji su se stvarno prilagodili načinu života s većinskim stanovništvom, no nažalost njihov primjer slijede tek rijetki – nadovezao je Dario Friščić.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 Roma. Međutim, procjenjuje se da ih je realno čak 30 do 40 tisuća.

– Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima – stoji na stranicama vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

No, je li to izgovor za neprilagođavanje i totalno nepoštivanje okoliša i drugih mještana u međimurskim naseljima? Nije. Ali Romi očito još ne znaju za bolje. Ili ne žele znati.