Na današnji dan, 29. travnja 1961. godine, vjenčali su se Bernardica i Dragutin Goričanec iz Čakovca. Taj veliki jubilej s cijelom obitelji proslavit će u subotu, 2. svibnja, u “Kneji” u Malom Mihaljevcu. Dragutin ima 88 godina, a Bernadrica je dvije godine mlađa. No, uspješno prkose godinama.
Danas su stanovnici Doma za starije i nemoćne osobe u Čakovcu, imaju svoj apartman, a osigurano im je sve: od prehrane, do zdravstvene zaštite.
Inače, Dragutin izgleda kao da ima barem 20 godina manje. Poletan je, uvijek nasmiješen, a na liniji bi mu mogli pozavidjeti i mnogo, mnogo mlađi. Bogate je i burne prošlosti. Putovao je svijetom, proživio više nego deset drugih ljudi zajedno i još je izuzetno bistar i elokventan.
-Uživao sam u svom životu, a avijacija je moj život – odgovorio je na moju primjedbu da izgleda “kak dečko”. Ove godine, točnije 20. prosinca, navršit će se 72 godina kako je dobio diplomu i samostalno poletio avionom “Trojka”.
Slučaj je htio da se rodi u Zagrebu, gdje mu je otac bio postolar. No, otac se razbolio pa su se vrlo brzo vratili u Ivanovec. Tu je krenuo u osnovnu školu, pa u više razrede Prve OŠ Čakovec, a onda u Školu učenika u privredi. Želio je biti šnajder, ali je ipak postao konobar. Radio je u ugostiteljstvu od 1952. do 1956. godine.
–Ipak, tehnika me od malih nogu izuzetno zanimala. I to sve, od motora, radio-amaterizma, do aviomodelarstva… Mi mladi modelari tu na aerodromu u Pribislavcu gradili smo i prvi hangar 1954. godine. Sve to naprosto me vodilo tome da jednog dana i sam poletim. Završio sam tečaj jedriličarstva u Vršcu, a 1954. i pokretnu pilotsku školu za pilota motornog letenja, koja je trajala dva mjeseca. Letio sam na Utvinoj “Trojki” i dobio diplomu prije gotovo 72 godine. Ni sam ne vjerujem da je prošlo toliko godina – govori kroz smijeh Dragutin Goričanec dok mi pokazuje fotografije i diplome iz tog doba sve uredno složeno u debeloj knjizi jednostavno nazvanoj “Monografija života”. Po jedan primjerak poklonio je i svojoj djeci da vide što su im sve u životu radili majka i otac.
Godine 1956. odlazi za instruktora modelarstva i starom Olypiom obilaze škole i uči djecu toj vještini. Nastavlja aktivno djelovati u Aeroklubu u Pribislavcu, završava školu rezervnih vojnih oficira u Titogradu, a onda se zapošljava u Građevnom kombinatu “Međimurje” u Čakovcu.
Kad je postao profesionalni upravnik počinje najsjajnije razdoblje Aerokluba Čakovec. Djeluje sve više sekcija, dolaze mladi ljudi i postaju padobranci, jedriličari, aviomodelari, piloti… Za to vrijeme kupljeno je deset novih letjelica. Organizirao je zrakoplovne mitinge, natjecanja pilota i jedriličara, padobranaca… Aerodrom je živio svakodnevno, školovao je mlade ljude, posjetiteljima nudio atraktivan program.
Na Aerodromu je upoznao i Bernardicu, s kojom je u braku 65 godina.
–Ona je dolazila na Aerodrom sa svojim bratom Marijanom Zlatkom Bogdanom. Tamo smo se upoznali, ali ništa dalje od toga. Njezin otac Stanko je oko nove godine pozvao kompletno društvo na svoj imendan i tu smo se zagledali. Za četiri mjeseca, 29. travnja 1961. godine, već smo stali pred matičara. Bernardica je cijeli radni vijek provela u osiguravajućem zavodu “Triglav” u Čakovcu. U međuvremenu smo dobili dvoje djece i četvero unuka, koji su nam najveća radost. Kćer Berta i suprug Nino Kosor imaju Nevena i Tajanu, a sin Teodor i supruga Tatjana imaju Tomasa i Ledu.
Imali smo stan u Čakovcu, ali smo se preselili u Vugrišinec u svoju kuću i bili tamo dok smo mogli raditi po okućnici. Sad je kuću preuzela kćerka i njena obitelj, a Teo je dobio stan. Mi smo sretni što smo nakon godina i godina čekanja ovdje u Domu našli smještaj, jer Bernardica treba svakodnevnu skrb. Tu obavezu njegovatelja preuzeo sam ja i radim je sa zadovoljstvom – kaže Dragutin i ponosno pod ruku drži Bernardicu dok šetaju parkom ispred Doma za starije osobe u Čakovcu.
Bernardica je nekad pokrenula i prakticiranje “Joge u svakodnevnom životu”. Stekla je internacionalno iskustvo i ugled, a kroz njene tjelesne i duhovne vježbe joge prošlo je oko dvije tisuće ljudi s područja Varaždina i Čakovca.
-I ja sam prošao sve stupnjeve joge, bio sam u Indiji 8 puta i tamo ukupno proveo 895 dana. Dolazila je i supruga kad je mogla, pa smo zajedno prošli cijelu Indiju, posebno sajmove duhovnosti. Uglavnom sam se hranio vegetarijanskom hranom. Zdravstveno stanje mi je i danas odlično, dobro se osjećam i ne trošim nikakve lijekove. Ne znam je li za to “kriva” joga ili moji geni – kaže uvijek nasmiješeni Dragutin Goričanec.
Kad ima vremena čita novine, ispunjava križaljke… Sve uspomene i važne trenutke iz bogatog života ukoričio je u dnevničku monografiju. Pravu zanimljivost predstavljaju i duga pisma, koja su si međusobno pisali Bernardica i Dragutin, puna detalja iz njihovog života, ali i ljubavi i nježnosti koju su jedan prema drugome gajili cijeli vijek. A tako je i danas, kad šeću gradom ponosno noseći svoje godine.
Želimo vam sreću i zdravlje! Uživajte!
