Zlatko Jakšić (49) iz Goričana je, zajedno s prijateljem Manuelom Heldom (48), porijeklom iz Belice, od 21. do 25. lipnja 2026. godine sudjelovao u jednom od najvećih izazova u svom životu – jednom od najvećih europskih “junk car” road tripova „Carbage Run – Ljeto 2026 Albanija “, koji je ove godine sudionike vodio skroz do Albanije – u starim uatima bez klime i uz lude zadatke za natjecatelje!
Zlatko je živio u Goričanu do svoje 25. godine. Tu je išao u osnovnu školu, a kasnije u Čakovcu završio školu za automehaničara i vozača teretnog vozila. I njegova supruga Zvezdana ima korijene u Goričanu, tako da je redovito dolazila tu na godišnji i tu su se i upoznali. Od vjenčanja, 2001. godine, žive u Njemačkoj te imaju dvije kćeri, Nelu (20) i Lorenu (22). Iako u Njemačkoj, srce ih i dalje vuče u rodni kraj. U Goričan dolaze više puta godišnje jer imaju puno prijatelja roditelje i rodbine u Međimurju. O ovom izazovu Zlatko nam je otkrio kakve je sve pustolovine doživio!
Kako je vaša obitelj prihvatila ovu avanturu?
– Znaju da volim avanture te su odmah bile uzbuđene i oduševljene našim pripremama za Carbagerun, a i slikama koje smo dnevno slali sa rute
Kako ste se odlučili za ovaj neobičan izazov?
– Sve je počelo još 2025. godine u svibnju. Nećak mog prijatelja, Karlo Komorski, čuo je od svog prijatelja da postoji Carbage Run. I tako je on mom prijatelju Manuelu Heldu, koji je polu Međimurec (mama mu je iz Belice) rekao za taj Challenge. Pošto Manuel zna da sam ja uvijek spreman za nove pustolovine, kao i on, pitao me šta mislim o tome.
Uvjeti su da auto mora biti stariji od 20 godina i ne smije biti skuplji od 1000 eura. Meni se ta ideja brzo dopala i odmah sam pristao. Samo nam je još trebao neki stari auto! Krajem rujna našli smo auto koji nam se jako svidio. Bio je to Opel Frontera iz ’94 godine kojeg smo uspjeli kupiti za 800 eura. Početkom listopada 2025. bile su prijave za Carbage Run – Ljeto 2026 Albanija. Nama su se još priključili dva tima koji isto žive u okolici Schramberga u Njemačkoj. Martin i Sara kao jedan tim i Frank i njegov sin Marcel.
Odakle ideje za dekoraciju auta i ime?
Pošto smo trebali neko ime, odlučili smo se za Balkan Cowboys. Tehnički pregled za auto riješili smo u veljači 2026. godine. Tako su onda polako dolazile ideje sa starom bačvom i konjskim sedlom koje smo stavili na krov. Rogove smo isto nabavili da bude nešto posebnije. I tako, malo po malo sve smo sredili.
Odakle ste krenuli na put i kuda je išla ruta?
Spremili smo se 20.06. za Spielberg u Austriji. Tamo je bilo sastajanje dan prije u Kampu. Dolazilo se iz Danske, Belgije, Švedske, a najviše iz Njemačke. U nedjelju se krenulo iz Austrije za Hrvatsku, zatim dan kasnije iz Hrvatske za Crnu Goru, iz Crne Gore u Albaniju, iz Albanije opet u Crnu Goru i zadnji dan iz Crne gore u Hrvatsku. Svaki dan smo dobili 3 ili 4 rute koje smo mogli sami odabrati. Još dodatno su bila dva zadatka koji su nam donijeli bodove. Tako da je svaki dan bio novi izazov.
Svaki dan na izlasku iz Kampa, od 8:00 dobili smo kao skript na kojem se nalazi informativni materijal za taj dan. Tu se nalaze tri ili četiri rute sa navigacijskim podacima i dva zadatka koji mogu donijeti bodove . Jedan 15 a drugi 10. Onaj s najviše bodova na kraju osvojit će 1000 eura.
Kakve ste sve izazove dobivali?
Prvi dan na putu od Spielberga do Karlobaga trebalo je donijeti najteže jaje od kokoši sa štambiljom iz EU i albanske novčanice od 200 leka. Za jaje, kao i za novčanicu, trebalo se dosta puta zaustaviti i pitati ljude. Pitali smo gdje ima farma s kokošima i tako bili sve bliže. U samoj blizini farme nalazio se automat s jajima svih veličina, sve do XL . Prijatelj Manuel je odmah htio tamo uzeti jaje, ali ja sam htio doći do farme jer tamo ima još većih jaja. Jedno od najvećih koje su imali puklo je kod stavljanja štambilja.
Za 200 albanskih leki razmišljali smo otići do banke. Pošto je bila nedjelja, banke nisu radile tako da je to to bilo malo teže nabaviti. Nismo htjeli ni to odustati ali polako nam je nedostajalo vremena i nade. Trebalo se vratiti na ciljnu adresu u kamp u Karlobagu najkasnije do 23:00. Naravno da smo se na putu zaustavili da nešto pojedemo, tankamo auto, osvježimo u potoku, napravimo slike lijepih krajolika i tako prođe dan jako brzo.
Na ulasku u kamp, kao i na izlasku, svakog dana dolazi više timova tako da uvijek ima zastoja, što isto uzima dosta vremena. Ali baš i to je zabavan dio jer svi pale svijetla, sirene i time stvaraju jednu nezaboravnu atmosferu. I tako smo navečer oko 22:00 sata predali naše jaje i ušli u kamp. Bilo je teško 105,35 grama. Tog dana ne može se saznati koje je bilo najteže jaje. Sve su nam rekli zadnji dan.
Gdje ste jeli i spavali?
Kad se uđe u kamp dobije se parkirno mjesto i svaki dan treba na novo složit šator u kojem smo spavali. I tako svaki dan. Tuširanje, nešto za pojesti (svaki dan u kampu je bio jedan meni), nešto popiti, druženje, spavanje. Drugi dan sve staviti opet u auto i do 8:00 biti spreman za novi dan.
Koji su vam bili sljedeći zadaci i pustolovine?
Drugi dan, 22.06., krenuli smo iz Karlobaga za Crnu Goru u Grahovo. Zadatak za taj dan bio je svoj auto dići dizalicom za brodice iznad vode i tko će donijeti najduži račun u vrijednosti robe od 10€. Prvi zadatak nam je bio zabavan pa smo odlučili prvo to i tako odabrali rutu koja ide pored mora. Zvao sam u sve žive luke i pitao tko to može izvesti. Nažalost toga dana je bio praznik i nisu radile lučke dizalice. Znači bilo je moguće samo nekog pitati tko će to izvesti s kamionom ili takvo nešto. Jedan tim je uspio to izvesti. Mi nažalost nismo makar nismo htjeli odustati .
Trebalo se opet vratiti u kamp tako da smo odlučili u BiH ići u trgovinu i nakupovali tamo sve i svašta za otprilike 19,60 KM. Račun je bio 43 cm dug. Pobjednički je bio 443 cm. Bilo je dosta kasno kad smo se vratili u kamp jer je bilo zastoja na graničnom prijelazu. Vratili smo se oko 22:50. Već smo računali sa time da spavamo u autu ali smo ipak uspjeli stići na vrijeme.
Dana 23.06., krenuli smo iz Crne Gore za Albaniju, Derres. Izazov za taj dan bio je nabaviti najveću Mercedesovu značku i napraviti sliku s psom dalmatinerom na suvozačevom mjestu. Tog dana smo u Kotoru stajali dva sata u zastoju, tako da smo izgubili puno vremena. Zvao sam u to vrijeme i pitao ljude gdje ima neki otpad sa starijim automobilima. Svi me šalju u Podgoricu, što je bilo izvan rute. Čak smo se odlučili sat vremena dodatno izgubiti da odemo tamo. Zvao sam prije na otpad i nije mi se nitko javio, tako da smo značku uspjeli negdje usput nabaviti kod jako dobrih ljudi. Njih sam također pitao znaju li tko ima psa dalmatinera. Rekao je da ima jedan u Cetinji, ali ne zna tko je vlasnik. Vratili smo se u kamp samo sa značkom Mercedesa. Samo jedan tim, što smo saznali kasnije, je uspio napraviti sliku s psom. Svaka čast za njih. Mi smo se opet vratili u kamp oko 22:30.
Sljedeći dan, 24.06., išli smo iz Albanije opet za Crnu Goru. Pošto su sada bile rute u povratku iste, a bilo ih je više za odabrati, uzeli smo naravno drugu rutu. Današnji zadatak je bio donijeti kartu od Nizozemaca. Oni su krenuli dan kasnije tako da su se oni taj dan vozili nama u susret i trebalo ih je ili zaustaviti na cesti ili naći na nekom odmaralištu kako bi mogli to izvesti. Puno njih smo zaustavili koji su već zamijenili svoje karte. I nakon dosta vremena vožnje uspjeli smo pitati jedne Nizozemce koji su stajali sa strane ceste. Na nizozemskom autu bila je naljepnica 100% Rakija express. Baš fora.
Znači, jedan zadatak smo uspjeli riješiti. Drugi je bio nabaviti privjesak ili igračku iz Happy Meala iz McDonaldsa. Pomislili smo, to je jednostavniji zadatak. Nešto pojedemo i to je to. No McDonalds nismo mogli naći baš nigdje. U Google Maps nema u blizini baš ni jednoga. Tog dana stigli smo u kamp 23:55.
Sljedeći dan na putu iz Crne Gore za Karlobag nije bilo nikakvih zadataka. Pošto je bio zadnji dan, trebalo je stići na vrijeme kako bi napravili još timske slike i da nam kažu tko ima najviše bodova i tko je pobjednik. Uzeli smo rutu po jadranskoj magistrali tako da smo se usput okupali. U Goričan sam se vratio 27. lipnja.
Je li ovo jedna od najvećih pustolovina u vašem životu?
Bilo je više faktora koji su činili ovu pustolovinu posebnu i nezaboravnu, a i dosad najbolju kao što su: stari i neispravni auti bez klime i paklene temperature, svakodnevni Challenge koje smo htjeli što bolje riješiti, nepoznate ceste, strane države, nabava hrane…
Zlatko se danas, 30. lipnja, vraća natrag iz Goričana u Njemačku. Zadovoljan, ispunjen i pod dojmovima. Ovogodišnje ljeto u Goričanu svakako je zaokružio ovim ludim, pustolovnim „dodatkom“, koje će mu ostati u nezaboravnom sjećanju!
