Adventsko razdoblje postalo je nezamislivo bez adventskih vijenaca, i onih visećih na vratima i onih na našim stolovima na kojima palimo svijeće. No kako je uopće došlo do tog običaja?
Običaj unošenja zelenih grančica u kuću tijekom zimskog perioda započeo je u 16. stoljeću u istočnoj Europi, u gotovo isto vrijeme kada je na prostorima današnje Njemačke počelo ukrašavanje božićnog drvca, piše portal Zadovoljna.hr.
Da bi drvce stalo u tadašnje često skučene prostorije u kojima je živjelo i po nekoliko generacija jedne obitelji, s prevelikih drvaca rezan je višak zelenila.
Međutim, kako velik broj ljudi u to vrijeme nije imao mnogo materijalnih stvari te su bili navikli čuvati baš sve što su koristili, višak grana oblikovali su u kružne vijence.
Takvi su oblici bili vrlo praktični te su ih mogli vješati na samo drvce, ali odabir baš tog oblika imao je i važnu simboliku za tadašnje kršćane – samo drvce moralo je biti lišeno suvišnih grana kako bi bilo u obliku trokuta te tako predstavljalo Sveto Trojstvo, odnosno Oca, Sina i Duha Svetoga, dok je kružni oblik vijenca predstavljao vječnost.
No prije nego što se sam vijenac počeo povezivati isključivo s adventskim razdobljem, spominjao se još i u staroj Grčkoj i Rimu. Štoviše, dio je čak i Ovidijevih Metamorfoza u sceni u kojoj se božica Dafna, bježeći od Apolona koji je bio zaljubljen u nju, pretvara u grm lovora. Na to joj je Apolon odgovorio: Ne možeš li biti moja žena, bit ćeš moje drvo. Nosit ću te u svojoj kosi…
Osim toga, vijencem su bili kićeni i sportski pobjednici na grčkim Panhelenskim igrama, i to vijencima od lovora, maslina, divljeg peršina i bora.
Cijeli članak pročitajte klikom ovdje.