Početkom ovoga tjedna obilježen je Svjetski dan potrošača. Iako se o tome često govori, veliko je pitanje u kojoj smo mjeri upućeni u naša potrošačka prava. Koliko ih poznajemo, kako ih zaštiti i kome se uopće obratiti teme su o kojima smo razgovarali s glavnim tajnikom Društva potrošača Međimurja Željkom Tomašićem.
Otkada Društvo potrošača Međimurja djeluje i koje su mu glavne aktivnosti?
Društvo potrošača Međimurja je osnovala grupa aktivista u Pokretu za zaštitu potrošača Hrvatske 2013. godine pod nazivom „Vukanovčar“. Kroz taj proces iskristalizirala se ideja da se u maloj ruralnoj sredini osnuje takva udruga, jer je specifičnost Hrvatske da se potrošačka prava najčešće krše kod pružanja javih usluge.
Očekivali smo da će naš primjer slijediti i gradovi i veće općine u Međimurskoj županiji i osnovati udruge za zaštitu potrošača. Do sada se to nije dogodilo, ali će vremenom potrošači shvatiti da sami moraju štititi svoja potrošačka prava, jer nitko iz Brisela, Zagreba, pa i Čakovca neće doći štiti njihove interese.
Naše su glavne aktivnosti informiranje, edukacija i savjetovanje potrošača o njihovim pravima i instrumentima zaštite tih prava. Prve aktivnosti bile su nam provedba projekata na području financijske pismenosti i prava i obaveza u konzumiranju javnih usluga. Tada smo uvidjeli potrebu za postojanjem savjetovališta potrošača, a u toj ideju naišli smo na veliko razumijevanje i potporu od strane Međimurske županije. Sve to rezultiralo je pokretanjem „Međimurskog savjetovališta za zaštitu potrošača“, koji je prerastao u „Info centar potrošača“ kao jedinog savjetovališta za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj. Od 2017. godine provodimo i projekt „Trošilica info“ koji je, u praksi, prvi j jedini potrošački internetski portal u Hrvatskoj, govori nam Tomašić.
Koliko su naši potrošači, posebno u Međimurju, svjesni svojih prava i da li vam se često obraćaju te što su najčešći upiti?
To je vrlo kompleksna tema. Naime, u našem društvu se proširilo javno mišljenje kako nas svi kradu i obespravljuju, društvo je zahvatio dirigirani pesimizam, što rezultira time da su potrošači nezadovoljni sa svime i uvjerenja kako ih svi varaju.
S druge strane kod naših ljudi postoji „ostavština“ iz prošlih vremena da „tamo netko gore brine o njima i odlučuje umjesto njih“, a rezultat je jako mala zainteresiranost za zaštitu svojih potrošačkih prava, ali se zato, često i neutemeljeno, kritiziraju sve odluke nacionalne, regionalne i lokalne politike, smatrajući da su usmjerena na kršenje potrošačkih prava.
DPM, a i druge udruge za zaštitu potrošača u Međimurju često organiziraju savjetovanja, okrugle stolove, seminare, ali odaziv potrošača je izuzetno mali i može se izraziti jednoznamenkastim brojem.
Najčešći upiti su vezani za jamstvo i materijalni nedostatak na tehničkim proizvodima, posebno elektroničkim proizvodima. Potrošači često ne razlikuju pojmove i postupke kada su u pitanju materijalni nedostaci i garancija, a neki trgovci to vrlo vješto koriste. Naime potrošači ne znaju da se u slučaju kvara ili nedostatka moraju obratiti isključivo trgovcu, jer trgovac odgovara za te nedostatke, te često samo pokušavaju riješiti poprave sa servisom ili proizvođačem, čime automatski pokreći instrument jamstva (garancije). Naime trgovac snosi odgovornost za kvar ili nedostatak u slučaju nedostatka bilo koje vrste proizvoda. Na odgovornost za materijalne nedostatkepotrošač se može pozvati u roku od dvije godine, ukoliko u propisanom roku obavijestili trgovca o nedostatku. Ako se kvar na proizvodu ustanovi u roku od 6 mjeseci od preuzimanja kupljenog proizvoda, smatra se da je takav kvar postojao već pri samoj kupnji. Ako su ispunjeni uvjeti i potrošač se pozove na materijalni nedostatak može po svom izboru: zahtijevati od prodavatelja da se nedostatak ukloni (u razumnom roku), zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka, zahtijevati sniženje cijene ili izjaviti da raskida ugovor (tražiti povrat novca).
Trgovci često koriste neinformiranost potrošača i navode potrošača da aktivira jamstvo tj. šalje proizvod u servis, gdje se mora kao dijagnosticirati kvar i popraviti u „razumnom roku“ kako to definira zakon, što je nepoštena poslovna praksa, jer je potrošač kupio proizvod da ga koristi, a ne da ga šalje u servis. Pri tom potrošači ne znaju da imaju pravo na nezavisno vještačenje koje plaća trgovac. Servis trgovca i njihov vještak nije „nezavisno vještačenje“.
Druga velika grupa upita se odnosi korištenje javnih usluga tj. računa za javne usluge. Na prvom mjestu je ekološko zbrinjavanje komunalnog otpada, gdje pružatelji usluga često šalju račune, a da uslugu nisu izvršili. Nerijetko se potrošačima i podvale trajni ugovori bez mogućnosti raskida što je suprotno pozitivnim hrvatskim zakonima, ali je kod ovršnog i sudskog spora to „vjerodostojna isprava“.
Slijedeće grupa zahtjeva odnosi se na ovrhe svih oblika. Tu se radi o zaista potpunoj neinformiranosti potrošača, što je rezultiralo velikim brojem ovršenih potrošača. Naime velika većina, ako ne i sve ovrhe mogu se izbjeći ako se pravovremeno stupi u kontakt s vjerovnikom i dogovori način podmirenja duga. U tom slučaju vjerovnici su spremni i oprostiti dio duga, ako im potrošač – dužnik dokaže da zbog realne situacije ne može vratiti cijeli dug. No, potrošači u pravilu šute, ne žele komunicirati s vjerovnikom i tada se događa da vjerovnik pokrene postupak prisilne naplate ili da proda dug cesijom utjerivačima dugova, koji se opet koriste raznim smicalicama da potrošača navedu i prisile da figurativno rečeno postane beskućnik. Potrošači nam se u pravilu obraćaju kada je isprava i ovrsi postala pravosnažna, a tada mi zaista više ne možemo pomoći, osim savjetom da plati dug.
Sve u svemu mogu reći da međimurski potrošači nisu informirani, te da im se upravo zbog toga često i drastično krše potrošačka prava. Samo informirani i educirani potrošači su zaštićeni potrošači, objašnjava Tomašić.
Uspjevaju li potrošači u borbi za zaštitu svojih prava, na koji im način pomažete i s kojim se problemima najčešće pri tome susrećete?
U pravilu potrošače koji nam se obrate na vrijeme, zatraže informaciju i pomoć, uspijevamo vođenjem i savjetovanjem dovesti do potpune zaštite njihovih prava. Zakon o zaštiti potrošača je „Biblija“ za potrošače, ali nažalost jako malo potrošača je pročitalo, a još manje proučilo taj zakon, poručuje Tomašić.
