Na njemu ćete prvo primijetiti širok srdačan osmijeh. Ne crnu boju kože, nego baš osmijeh. Pravo mu je ime Casimir Rodrigue Nomo Nemi (40), ali ga svi koji ga poznaju zovu Kazo. Rođen je u Kamerunu, zemlji u središnjoj Africi, koju djelomično oplakuje Atlantski ocean, a koja je dugo bila francuska kolonija pa je francuski, uz engleski, službeni jezik u državi. Nogomet ga je doveo u Hrvatsku, a ljubav u Međimurje.
– Da, tako je. U Kamerunu puno djece igra nogomet i tamo se često organiziraju turnire na kojima se biraju najbolji. Onda ih razni menadžeri vode u Europu i druge kontinente. Ja sam bio odabran i 2003. godine prvo bio u Francuskoj, zatim Nizozemskoj i onda u Hrvatskoj. Došao sam u NK Zagreb, pa na posudbu u NK Gorica u Velikoj Gorici – prisjeća se Kazo i odmah nastavlja.

– Tamo mi je bilo jako teško. Imao sam dvadesetak godina, nisam znao jezik, nikoga nisam poznavao, potpuno tuđi svijet… A onda se sve promijenilo kad sam došao u obitelj Oljača i sreo ljubaznu gospođu Đurđu. I sad poslije 20 godina ja je zovem mama Đurđa i redovno posjećujem. Imali su restoran gdje smo se mi nogometaši hranili i spavali. Dok su domaći dečki odlazili u grad, ja sam pospremio sve tanjure, oprao posuđe, počistio kuhinju… Morao sam nešto raditi da mi prođe vrijeme. Mama Đurđa je primijetila da sam vrijedan… Imali su dva sina i mene su prihvatili kao trećeg. Što je mama Đurđa njima kupila, kupila je i meni. I više nije htjela da klub plaća za mene: “On jeste vaš, ali je i moj!”, govorila bi. Tamo sam učio jezik i osjećao sam se dobro došao – kaže Kazo.

LJUBAV ČINI ČUDA
Nekako u to vrijeme, sa svoje 22 godine upoznao je studenticu kineziologije Gordanu Nestić iz Nedelišća. Rodila se ljubav, vjenčali su se i dobili dvoje djece. Kćer Larisa ima 17 godina i učenica je čakovečke Gimnazije, a sin Paulo ima 13 godina i odličan je nogometaš. Obitelj Nomo Nemi živi u svojoj kući u Nedelišću.

– Uh, kad sam prvi put došao upoznati njezine roditelje ovdje u Nedelišću, bio sam prava atrakcija. Činilo mi se da je došla sva rodbina da me upozna. Tu ispred kuća bile su klupice, ljudi su sjedili vani. Gledali me pomalo čudno. Znao sam hrvatski, ali međimurski nisam razumio ni jednu riječ. Morao sam se smijati, ali razumio nisam. Sad mogu bez problema razgovarati međimurski. Svi su me dobro prihvatili, posebno njezini roditelji i dali nam gradilište za kuću. Majka je znala da sam crnac, ali otac nije. Gordana mu je tek pred moj dolazak: “On je crn!”. Samo je zašutio, uzeo psa i otišao s njim u šetnju. Kad se vratio, smijao se. I evo, sad smo u najboljim odnosima – pripovijeda Kazo.

Po dolasku u Međimurje, Casimir Nomo Nemi igrao je nogomet u NK Nedelišće, zatim Spartaku Mala Subotica, a onda i u Cetrometalu u Macincu. U međuvremenu se i zaposlio u tvrtki Centrometal.
– Radim kao zavarivač i dobro sam plaćen. Ljudi u upravi poduzeća znaju cijeniti radnika. Pomogli su mi i kad sam gradio kuću, garantirali za mene. Imam i odlične kolege na poslu. Dobio sam nedavno ponude da isti posao radim u Austriji, ali sam odbio. Kako bih mogao napustiti ljude koji su mi u teškim trenucima pružili ruku i pomogli mi? – kaže Kazo.

Godine 2012. prestao je s aktivnim igranjem. No, nogomet nije napustio. Poznat je i priznat međimurski nogometni sudac, redovno sudi, a radi i s mladim naraštajem. Aktivan je i u Udruzi oboljelih od šećerne bolesti “Međimurski slatkiši”, gdje vodi mlade nogometaše, koji postižu zavidne uspjehe i na međunarodnom planu.
RODNI KRAJ U SRCU
Pored svih tih aktivnosti, je li zaboravio svoj Kamerun?
– Ne, nikako. Ja svake godine odlazim tamo. Bila je više puta i supruga Gordana i djeca. Tamo smo i ponovili vjenčanje po starim običajima. S obzirom na to da je Kamerun godinama bio francuska kolonija, kultura je slična europskoj. Imam tamo brojnu rodbinu, majku (otac Joseph umro je prošle godine), 3 sestre i 3 brata. Moje selo zove se Ovoa Bang i ima blizu tri tisuće stanovnika, koji njeguju starinske običaje – ističe Kazo i dodaje da je čak četiri godine bio poglavica u selu. Na posebnoj ceremoniji tu čast kao viđenijemu članu zajednice prenio mu je djed.

– Uz ostalo, morao sam rješavati mnoge probleme nastale među tamošnjim ljudima. To je velika odgovornost: presuditi nekome tko je ukrao kozu, udario nekoga, uvrijedio… Te odluke se poštuju. No, ja sam to morao raditi preko mobitela, internetskim vezama… To je teško. Odlučuješ za nekoga koji nema veze s tobom, tako da sam čast poglavice predao drugome, tko je bliže svim tim događanjima. No, to iskustvo mi pomaže da pravednije mogu suditi na međimurskim nogometnim terenima – kaže Kazo.

Koliko Casimir cijeni svoj rodni kraj pokazuje i to što je postao veza za dolazak mladih radnika iz Kameruna u Međimurje. Nađe im posao, sve dogovori s poslodavcima, jer su dobri radnici, brzo uče i znaju jezike, a u svojoj zemlji izučili su zanat…

– U jednom drvoprerađivačkom poduzeću zaposlio sam četvoricu svojih sunarodnjaka, a s obzirom da su se pokazali dobri, vlasnik je iskazao potrebu za još 3, a u dogledno vrijeme i za nova tri. Ima interesa i kod drugih poduzetnika i sretan sam što mogu pomoći – ističe Kazo.
– Istina, radim kao crnac (smije se, op.a.), ali uživam u svojoj obitelji, nogometu, hrvatskim pjesmama koje gotovo sve znam napamet… Zahvalan sam na svemu svojoj mami Đurđi, direktorima Centrometala i brojnim prijateljima u Hrvatskoj koji su me prihvatili kao svojega i sebi ravnoga. Isto tako, ponosan sam na svoje rodno selo Ovoa Bang i svoj Kamerun, koji mi je usadio univerzalne vrijednosti koje sada prenosim svojoj djeci i ljudima oko sebe – kaže Kazo.
