Kad je 2018. godine na jednom imanju u Merhatovcu započela priča o prvom festivalu međimurske žganice FICKO, od četrnaest ljudi koji su se okupili oko stola, njih trinaest je reklo „rakija“, a samo jedan „žganica“.

Danas, osam godina kasnije, stvar se iz temelja promijenila, te na festivalu sada gotovo svi govore „žganica“. Stjepan Mesarić, organizator festivala, je uspio u svojoj misiji: natjerao je javnost i kolege novinare da prihvate domaći izričaj, a festival iz lokalnih okvira lansirao ravno u vrh europske elite.

Od osam sela do osam europskih država

– Na prvom festivalu imali smo žganice iz osam susjednih sela – Plešivice, Merhatovca, Frkanovca, Selnice, Koncovčaka… A danas? Danas imamo uzorke iz osam europskih država, pohvalio se Mesarić, dok ponosno lista podatke o čak 185 uzoraka koji su ove godine stigli na službeno ocjenjivanje u Selnicu.

Poljska, Češka, Mađarska, Austrija, Njemačka, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, pa i daleka Makedonija čiji su posjetitelji već najavili dolazak – svi oni danas gledaju prema Selnici. Ono što je počelo kao lokalno okupljanje i želja da se spasi domaća tradicija, pod vodstvom Mesarića i suosnivača Igora Halića, postalo je najozbiljnije ocjenjivanje žestokih pića u ovom dijelu Europe.

Težinu festivalu daje upravo Mesarićevo inzistiranje na apsolutnom profesionalizmu. Nema ovdje „balkanskog“ odokativnog ocjenjivanja. Komisiju predvodi izvanredni profesor dr. sc. Marin Mihaljević Žulj s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, uz vrhunske stručnjake i tehnologe iz Badela, najvećeg regionalnog proizvođača destilata. Da su kriteriji rigorozni, dokazuje i podatak da su se uzorci ove godine ocjenjivali čak dva dana.

– Naše ljude na bregima još uvijek drži ono tradicionalno pravilo – ako nema 50 gradi, nije žganica! No, struka nas uči drugačije, spuštamo to na finijih 42 ili 44 stupnja. Mi preodgajamo i proizvođače i publiku, objašnjava Stjepan.

„Kaj nije za usta, nije ni za kotao“

Jedna od najvećih pobjeda Stjepana Mesarića i Udruge „Međimurska žganica“ (koju danas operativno vodi predsjednik Branko Perčić, uz jezgru od pet-šest najaktivnijih članova) jest podizanje opće kulture pijenja i proizvodnje. Mesarić se prisjeća vremena kada se žganica pila iz plastičnih čaša, a kvaliteta je bila u drugom planu:

– Nekad se u kotao bacalo sve, iz siromaštva. Ja sam još na drugom festivalu rekao – ono kaj nije za usta, nije ni za kotao!, govori nam Stjepan.

Rezultat te filozofije je impresivan: ove godine dodijeljeno je oko 69 zlatnih odličja i oko 80 srebrnih. Čak je i brončana medalja u Selnici danas dokaz iznimne kvalitete. Kultura se promijenila i za stolom. Plastične čašice su odavno povijest, pije se iz posebnih staklenih kupica na stalak, a pretjerivanja u konzumaciji nema.

– Naučili smo ljude da žganica nije za opijanje, nego za uživanje. Imamo i svoju himnu, ‘Međimurska žganica’, koju je napisao naš član Ignac Šardi. U njoj lijepo stoji: kupica se puna natoči, ali se ne pije kao voda, nego se polako gutne, ističe Stjepan.

Možda najveća Mesarićeva strast leži u tome što je festival uspio probuditi tradiciju kod mlađih i novih ljudi. Ponosno spominje lokalce, koji su prije u vrtu imali jabuke i šljive koje bi propadale, a danas s ponosom skuhaju svojih pet litara vlastite žganice.

U vremenima kada industrija prelazi na plin i automatizaciju, „Ficko“ i Stjepan čuvaju izvorni kod međimurskog tradicionalnog žgajarenja.

Ipak, pred Mesarićem i udrugom još je jedan veliki izazov – kako autohtonu međimursku žganicu uvesti u međimurske restorane i kafića, gdje još uvijek vlada administrativni zazor i stroga birokracija za male proizvođače. No, poznavajući Stjepanovu energiju i podršku koju udruga ima u Općini Selnica i načelniku Ervinu Vičeviću, i te će se barijere ubrzo otopiti.

Ponovni susret u Selnici

Ovogodišnji festival, koji se održava u ponedjeljak, 29. lipnja u Domu kulture u Selnici s početkom u 17 sati, bit će kruna dosadašnjeg rada. Ulaz je besplatan, službeno otvorenje uveličat će pjevačica Ivana Kočila izvođenjem „Lijepe naše“, nakon čega slijedi himna festivala i stručna predavanja.

Posjetitelji će moći kušati sve uzorke – od vrhunskih, skupocjenih žganica od dunje, autohtonih goričkih breskvi, pa sve do neobičnih slovenskih likera od rajčice ili gloga. A za one koji misle da je 185 uzoraka premalo za kušanje, Stjepan poručuje: Ako i sve spiju, mi donesemo još!

Priča o žganici u Međimurju tako više nije priča o usputnom piću. Zahvaljujući Stjepanu Mesariću i Udrugi „Međimurska žganica“, to je priča o kulturnom nasljeđu našeg međimurskog kraja.