Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv raka. 4. veljače dan je posvećen podizanju svijesti o raku i poticanju njegove prevencije. Ovaj se dan obilježava od 2000. godine, a pokrenula ga je Unija za međunarodnu kontrolu raka, koja kroz svoje trogodišnje kampanje nastoji produbiti razumijevanje određenih tema vezanih uz rak te potaknuti ljude diljem svijeta na suočavanje s ovom globalnom epidemijom, jednim od vodećih uzroka smrtnosti u svijetu.
Danas je i dan kada se oboljeli, ali i oni izliječeni, prisjećaju trenutka kada im je dijagnoza postavljena. To su trenuci koji ostaju duboko urezani u srcu i duši onih koji su se morali suočiti s ovom teškom bolešću.
U Međimurju takvima ruku potpore pruža Županijska liga protiv raka Čakovec koja, posredstvom svojih klubova, sustavno djeluje na podizanje svijesti i pružanje podrške oboljelima. To su sredine koje bolesnima daju snagu da se ne predaju, nego da ustraju na svom putu.
U nekoliko navrata već smo pisali o mladoj, 32-godišnjoj Gardinovčanki Moniki Baranić, predsjednici Kluba ILCO u sklopu Lige, koja se uvijek odaziva kada su u pitanju akcije vezane uz najteža oboljenja. Tako je i danas. Puna optimizma, znanja i dobre volje, iznosi svoja iskustva na putu prema izlječenju. Danas je simbol nade i inspiracija drugima. „Tu sam, smijem se i volim“, kaže, kao da poručuje: „Slušajte me!“
„Zadnjih šest godina živim s nemilom dijagnozom. Šest godina u kojima sam tisuću puta čula isto pitanje: Kakav je osjećaj imati rak?“ započela je Monika svoju priču ohrabrenja, a potom nastavila: „Osjećaj je kao da cijeli svemir juri naprijed, a ti stojiš na istom mjestu i ne znaš hoćeš li ikada krenuti dalje.“
A kako je počelo?
„Bojala sam se. Bilo je dana kad me strah gutao iznutra. Bilo je noći kad sam mislila da neću izdržati. Osjetila sam tišinu onih koji su trebali ostati. Vidjela sam leđa onih koji su pobjegli kad je postalo teško“, rekla je, a potom ponosno dodala: „Ali – preživjela sam. Zbrajala sam rane, gledala ožiljke, učila ponovno disati. Jer u meni je bilo nešto jače od straha – vjera. Snaga koja se skuplja polako, u tišini, dok drugi misle da si odustao. I onda se vratiš. Snažniji nego ikad.
Svi te mrze, raku moj. Ali ja ne znam mogu li te mrziti. Uzeo si mi bezbrižnost, mir, planove. Uzeo si mi onaj stari život, ali si me naučio gledati svijet drugim očima. Cijeniti jutra, tišinu, male pobjede. Cijeniti ljude koji su ostali. Naučio si me pronaći ljepotu i tamo gdje je nisam vidjela.“
Nada umire posljednja?
„Da. Rak mi je dao strah – ali i nadu. Kad nisam imala ništa, imala sam nadu. Zato ti hvala, raku moj. Ne zato što si dobar, nego zato što sam zbog tebe shvatila koliko sam jaka. Koliko god bih željela da ovaj dan ne postoji – on ipak postoji.
Danas se divimo svim preživjelima. Svima koji se još bore. I svima koje smo izgubili, a zauvijek ih nosimo u srcu.
Zapamti: rak nije kraj. On je početak novog života. Ne možemo se vratiti u ono što smo bili prije, ali možemo prihvatiti, ustati i nastaviti dalje. Rak mi je svašta uzeo – ali nikada nije i nikada neće uzeti moju radost, moj mir i moju volju za životom. I zato danas stojim ovdje – ne kao žrtva, nego kao borac. Jer nisam odustala i nikada neću.“
World Cancer Day 2026 – „Ujedinjeni u jedinstvenosti“
