Propovijeda: fra Tomislav Božiček

Današnje evanđelje nam govori o Isusovom ukazanju učenicima dok su bili na okupu i razgovarali o onom što su doživjeli na putu u Emaus. Oni su pomislili da vide duha, utvaru. Da bi otjerao tu iluziju, napast, uskrsnuli Isus upućuje svojim učenicima riječi prijekora i riječ ohrabrenja: „Ta ja sam to! Opipajte i vidite…!“ I da bi ih još više uvjerio u svoju stvarnu, vidljivu i konkretnu prisutnost on traži od njih da mu dadnu nešto za jelo. Tako je on pred njima pojeo komad pečene ribe.

Više nije moglo biti sumnje u identitet Uskrsnuloga, ne radi se o duhu, o prikazi, već o Isusu koji je živio u Palestini i koji je bio raspet na križu. To je uskrsnulo tijelo Kristovo. Jedući sa svojim učenicima, Isus čini sve ono što je činio i prije s njima, pokazujući da sada kao Uskrsnuli nastavlja biti prisutan u povijesti, da je i nadalje dionik ljudskog života. Jasno, da njegova prisutnost nije više fizička i zato ne može biti dohvatljiva ljudskim osjetilima, ali ona nije zbog toga manje stvarna, makar je otajstvena.

Evanđelja svjedoče da apostoli teško vjeruju u uskrsnuloga i kad ga gledaju vlastitim očima: “Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha.” Činjenica Isusova uskrsnuća bila je za njih veliko iznenađenje. Bili su jednostavno zatečeni i nisu mogli vjerovati da je on to. Zato teško prihvaćaju tu stvarnost. Isus ih uvjerava da nema mjesta strahu i nevjeri. Koliko je muke imao Isus radi slabe vjere svojih učenika! Kako stoji s nama? Vjerujemo li mi da je je Uskrsli s nama? Obuzimaju li i nas sumnje? Vjerujemo li da je Isus kod svake svete Mise nazočan i mi se s njim živim, nazočnim susrećemo. On nas neizmjerno ljubi i krijepi, svojim tijelom u sv. Pričesti hrani. On nam se raduje i dariva nam svoj mir i dijeli s nama svoju uskrsnu pobjedu.

Pozvani smo da budemo svjedoci za Isusa. Svjedočiti za Isusa znači živjeti iz vjere u Uskrsloga da drugi to mogu prepoznati kako je milost Kristova dotaknula i promijenila naš život. Svjedočiti za Isusa znači dopustiti Uskrslom Spasitelju da govori kroz nas i preko nas drugima koji se nalaze oko nas: drugima koji su nesretni i sumnjivi u svojoj vjeri. Prepoznajmo Isusa u braći i sestrama oko nas. Posebice u licima koja su umorna i opterećena patnjama. Svjedočimo odvažno i hrabro za Isusa, da je on uskrsnuo i da ćemo i mi uskrsnuti. Sjetimo se da ćemo živjeti – vječno živjeti, pa nastojmo živjeti tako da nam vječnost bude sretni život s uskrsnulim Gospodinom.

S portala Agroklub vam donosimo priču o međimurskim konjima, najugroženijoj hrvatskoj autohtonoj pasmini domaćih životinja. Naime, trenutno je na životu 36 jedinki.

U Udruzi uzgajivača ‘Međimurec’ ispričali su za Agroklub da je još uvijek moguće od izumiranja spasiti ovu najstariju izvornu hrvatsku pasminu konja koja se spominje u gotovo svim hipološkim leksikonima i atlasima svijeta.

– Ovaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni ili za vuču većih tereta. Zbog iznimne robusnosti, izdržljivosti i ustrajnosti u radu u literaturi je zabilježen kao jedan od najboljih konja za cestovni transport, a zahvaljujući svom karakteru iznimno je pogodan za rad u poljoprivredi – rekao je Benčić, član Upravnog odbora Udruge uzgajivača ‘Međimurec’

U Udruzi su napomenuli kako ova pasmina, koja je prepoznatljiv dio međimurskog identiteta, može značajno doprinjeti i ekološkom turizmu ovog kraja, ali ekološkoj poljoprivredi. Da bi se očuvao biološki minimum krda kod uzgajivača, većinom sitnih posjednika – hobista, hitno se mora pokrenuti novi ciklus razmnožavanja i iskoristiti sva uzgojno valjana grla, te uzgajivačima osigurati izravne potpore i oformiti mini reprocentre s tri do četiri kobile.

– Realizacijom kratkoročnih mjera otvara se vremenski okvir od dvije godine s dvije nove generacije ždrjebadi, što je dovoljan period i preduvjet za realizaciju ciljane dugoročne mjere za očuvanje ovog konja od izumiranja – ispričao je Belčić za Agroklub, ali i napomenuo da ukoliko se s interventnim akcijskim planom ne krene u realizaciju, udruga će se ugasiti.

Cijelu priču možete pročitati klikom ovdje.