U Međimurju je tijekom ovog tjedna boravila ekipa Hrvatske rukometne reprezentacije koja je uspješno odigrala dva susreta EHF EURO Cupa protiv Slovačke. Terme Sveti Martin česti su domaćin našim rukometašima koji se zahvaljujući usluzi na najvišem nivou, vrhunskoj organizaciji i gostoprimstvu rado vraćaju u naš kraj.
Terme Sveti Martin ne samo da su generator međimurskog turizma, već su prepoznate i kao odlična destinacija za sve ljubitelje sporta jer nude sadržaje pogodne za sportske pripreme profesionalnih sportaša i sportski užitak rekreativnih sportaša. S namjerom da se diljem Europe, ali i šire, još snažnije profiliraju kao destinacija koja sportašima pruža kvalitetan smještaj, prehranu i sportsku infrastrukturu, uključili su se u projekt Međimurje – Europske regija sporta 2022. kao jedan od najvažnijih partnera. Međimurska županija prva je županija u Hrvatskoj koja nosi prestižan naslov Europske regije sporta, i to za 2022. godinu.
Hrvatsku rukometnu reprezentaciju predvođenu izbornikom Hrvojem Horvatom tijekom boravka u Termama Sveti Martin pozdravili su pročelnica Međimurske županije za civilno društvo, ljudska prava i sport Maja Odrčić Mikulić i tajnik Zajednice sportskih udruga i saveza Međimurske županije Tomica Jakopec. Među jakim rukometnim snagama je i reprezentativac Nikola Grahovac, rodom iz Međimurja, koji je još jedna potvrda da „med Murom i Dravom“ stasaju mnogi vrhunski sportaši. Sport i aktivni odmor kao dio turističke ponude imaju sve značajniju i zapaženiju ulogu u Međimurju, a zahvaljujući geografskom položaju i klimatskim uvjetima, najsjevernija hrvatska županija pogodna je za turizam, posebice sportski. Titula Europske regije sporta omogućuje dodatna ulaganja u razvoj sportske infrastrukture diljem Međimurja kroz ulaganja u atletske staze, sportske kampove, dvorane i opremu čime će se stvoriti još kvalitetniji uvjeti za sportaše. Stoga ne sumnjamo da će hrvatski rukometaši ubrzo vratiti u Međimurje, a sa željom da uz prirodne ljepote, domaću hranu i odlične sadržaje Terma Sveti Martin, upoznaju i druge međimurske kvalitete, rukometaši su nakon pobjeda nad Slovačkom na poklon dobili pive međimurske pivovare Lepi dečki koja su nedavno nagrađena na prestižnom pivskom natjecanju u Londonu gdje su osvojila čak četiri medalje i nagradu „Najbolje pivo 2021. po cijeni/ kvaliteti“. Prije odlaska iz Terma Sveti Martin, rukometaši su poručili:„Doći ćemo vam opet“.
Općina Gornji Mihaljevec nalazi se na 224 metara nadmorske visine, rasprostire se na 32 četvorna kilometra i ima oko dvije tisuće stanovnika. U njenom sastavu je 12 mjesnih odbora: Badličan, Bogdanovec, Dragoslavec Breg, Dragoslavec Selo, Gornja Dubrava, Gornji Mihaljevec, Martinuševec, Preseka, Prhovec, Tupkovec, Vugrišinec i Vukanovec. Načelnik Općine je GoranLovrec, pristup oec., koji ide na lokalne izbore po treći mandat. To je i bio razlog da ga pozovemo na razgovor o dosadašnjem razvoju Općine Gornji Mihaljevec i njezinoj budućnosti.
Još jedan mandat je iza Vas, po čemu ćete ga pamtiti?
-Pamtiti ću ga naravno po ostvarenim planovima te izrađenim temeljima za nastavak razvitka Općine Gornji Mihaljevec u svim segmentima.
Kao nezavisni načelnik, imali ste jaku oporbu u Općinskom vijeću?
-Jaku oporbu, u kom smislu riječi? Imao sam oporbu 3 člana (2 HDZ i 1 HSLS) te osmero vijećnika vladajućih – Nezavisne liste . Tako da ne mogu reći da sam imao jaku oporbu u segmentima da bi oporba bila prepreka u donošenju odluka.
Idete po još jedan mandat. Tko će vas podržati od političkih stranaka? Vjeruje li da će Vam žitelji dati podršku? Tko su Vaši birači?
-Idem po još jedan mandat, od političkih stranaka nitko mene ni ljude uz mene od političkih stranaka ne podržava niti smo tražili podršku bilo koje od političkih stranaka. Vjerujem da će nam žitelji dati podršku na nadolazećim izborima 16.05.2021. godine iz razloga jer su to ljudi koji cijene rad, poštenje, marljivost, jer su to ljudi s kojima živimo, koje slušamo i radimo za opće dobro svih a ne samo podobnih.
Hoćete li i nadalje biti nezavisni? Šuška se s jedne strane da ćete se udružiti sa SDP-om, a s druge strane da će Vas podržati Nezavisa lista Matije Posavca?
-Od samog početka bavljenja politikom sam nezavisan i takav ću i ostati, nećemo se udružiti ni sa SDP-om, niti sa Nezavisnom listom Matije Posavca, kao ni sa bilo kojom političkom strankom. Bazirani smo na područje općine Gornji Mihaljevec, u šire se ne petljamo a ne volimo ni da nam drugi kroje i govore što je za nas dobro ili nije. Tu smo i znamo što trebamo.
Što mislite o svojoj protukandidatkinji i dosadašnjoj zamjenici?
-Iskreno, mislim da se nikoga u životu ne smije podcijeniti, ali imao sam puno povjerenja u nju prije 4 godine ali nakon objave rezultata izbora 2017. godine nisu protekla ni 24 sata to je povjerenje počelo isparivati. Mišljenja sam da u Lijepoj Našoj kandidaturu za bilo koju političko poziciju može podnesti bilo tko, nije bitno što radi, što zna, što tom želi pozicijom, je li to možda dobrobit svojeg kraja ili uzvišenje vlastitog ega. Ne bih komentirao njezin cilj osim fotelje načelnika ali mislim da ni u kojem smislu nije svjesna što znači biti načelnik u maloj općini kao što je općina Gornji Mihaljevec.
Što je sve u protekle četiri godine napravljeno u Općini Gornji Mihaljevec?
-Tupkovečki ipsolon – 3 km ceste u naselju Tupkovec, obnovljeni Domovi kulture u Vukanovcu, Preseki, Gornjem Mihaljevcu, obnovljena kupljena stara derutna zgrada PZ uz Dom kulture Gornji Mihaljevec koja danas ima iznajmljen poslovni prostor frizerskom salonu te po prvi puta u općini u dijelu te zgrade otvara se ljekarna, uređen Mihalovski trg, asfaltirani odvojci u Vukanovcu, Vugrišincu, Prhovcu, Gornjoj Dubravi,Dragoslavec Bregu, asfaltirani najkritičniji dio Zanjkovske grabe. Modernizirana javna rasvjeta, završeni projekt Wifi4EU, postavljen video nadzor na groblju, oko Općine, u Parku Mladosti, na igrlištu NK Bratstvo, kod Dječjeg vrtića, osnivan je, obnovljen i dograđeni dječji vrtić SOVICE, uređena je zdravstvena i stomatološka ambulanta u prizemlju Doma Kulture u Gornjem Mihaljevcu, ove godine prodane 3 parcele u poduzetničkoj zoni Krč. Ucrtane i vlasnički riješene sve ceste 1 i 2. kategorije iz registra nerazvrstanih cesta Općine. Treba napomenuti da su i pred donošenje Izmjene i dopune prostornog plana usmjerene turističkim sadržajima…
Obnova Doma kulture je gotova. Gradi se sportski park Mladost. Imate što pokazati.
-Naravno, imamo i imat ćemo nakon završetka SRC Mladost.
Jesu li i mještani naselja u sastavu Općine osjetili da izvršna vlast misli i na njih?
-Mišljenja sam da jesu iako uvijek ima izuzetaka ali nema naselja u općini gdje se nešto nije poduzelo ili poboljšalo.
Što Vam je u planu učiniti u naredne četiri godine?
-Zavrišiti započete projekte – Park Mladosti sa trim stazom, Širokopojasni Internet do svakog stambenog i poslovnog objekta, omogućiti jedno smjensku nastavu u OŠ dogradnjom škole te izgraditi sportsku dvoranu, kanalizacija u Bogdanovcu te prva faza kanalizacije u ostalim naseljima.
Gdje vidite Općinu Gornji Mihaljevec u budućnosti? U kojem pravcu je treba razvijati? Hoće li vinsko-turistička ponuda imati prednost? -Budućnost općine je svakako poticati razvoj gospodarstva, poljoprivrede i turizma, a povezivanjem tih triju kategorija u cjelinu stvaramo dodane vrijednosti koje potiču sve ostalo ne nabrojeno.
Danas, u ponedjeljak, 3. svibnja, s početkom u 15:30 sati u Štrigovi, odnosno kuriji Terbotz, započet će 5. međunarodno ocjenjivanje vina. Organizator ocjenjivanja je Općina Štrigova u suradnji s Društvom vinogradara i vinara “Hortus Croatiae“, Međimurskom županijom te Ministarstvom poljoprivrede (Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva).
Po peti put pod vodstvom dr.sc. Ivane Alpeza ocjenjivači će ocjenjivati uzorke u dvije grupe u kojima će se dodijeliti po 5 šampionskih titula. Na ocjenjivanje vina pristigao je respektabilan broj uzoraka, njih 165. Ove godine svaki sudionik dobit će uz diplomu i kompletnu analizu vina FTIR metodom koju je besplatno napravio Željko Horvat i njegova tvrtka HORVAT UNIVERZAL d.o.o., u čijem je vlasništvu i robna kuća “Vinarska oprema” Varaždin.
Prije službenog početka ocjenjivanja u kuriju Terbotz, Železna Gora 113, Štrigova, novinarima će se obratiti predsjednica komisije dr.sc. Ivana Alpeza te načelnik općine Štrigova, Stanislav Rebernik.
Prije dva tjedana je održano PH Hrvatske u atletici na kojem je sudionik bio i junior Mladen Ignac iz Murskog Središća (na fotografiji u sredini). On je na svom fb profilu objavio kako je na spomenutom natjecanju trčao na 10.000 metara u kategoriji seniora gdje se je plasirao 9. mjesto s novim osobnim rekordom od 34,03,50 dok mu je dosadašnji bio 34,22,30.
Mladen je iskoristio prigodu kako bi se zahvalio AK Varaždin koji mu je omogućio prijevoz u Zagreb, a zahvalio se i Andreju Hladniku na lijepom druženju.
Ovih dana bračni par Skepić, Veronika i Mijo, iz Donjeg Koncovčaka, proslavili su 70-godišnjicu braka. Tim povodom posjetio ih je načelnik Ervin Vičević i darivao prigodnim poklonom i prvim srebrnjakom Općine Selnica.
-Gospođi Veroniki i gospodinu Miji želim još mnogo sretnih zajedničkih godina, puno međusobnog razumijevanja, a ponajviše zdravlja! Ovo je jedna predivna obljetnica koja se rijetko događa. Vidimo se za 75. godišnjicu – kazao je načelnik Selnice Ervin Vičević.
-Magdica, dođi malo k meni – rekla je jedne večeri moja baka Giza. Iako sam imala samo devet godina, vidjela sam kako me, ležeći u svojem starinskom krevetu čudno gleda i kako joj zjenice dobivaju neku neobičnu boju.
Ja sam, kao i obično, bila u svom svijetu. Sjedila sam uvučena u starinski stolac i noge dignula na njezin oltar u kutu sobe, gdje je imala svoje svete ikone. Mislila sam da spava pa sam se odvažila, ali nju prevariti bilo je jako teško. Cijeli njezin svijet bio je u tom kutu i tu bi se zavlačila kad bi osjetila da se ne osjeća dobro. Kako sam joj samo čitala misli! Baka je u tom trenutku baš zlobno mislila da bi me sočno „fčehnula“ z remenom. No godinu dana bila je nepokretna, artritis je uzeo svoj danak. Tijelo joj je bilo kao krhka suha spužva, ali jezičinu je imala kad je trebalo, k’o turski hajduk sablju. Oštru i zastrašujuću kad se razljutila. I ruke. Sa rukama je mogla dosegnuti domaću žganicu, koja je uvijek stajala u flaši ispod kreveta pri lijevoj škripavoj drvenoj nozi. Tvrdila je da u vodi pliva bolest. U životu nije popila kap svježe vode. Uvijek bi ju prokuhala. Kad bi, za njezinih mlađih dana, žene iz bunara nekadašnjom starinskom „kljukom“ izvadile vodu, bistru kao oči djeteta, ona bi požurila u svoju sobu gdje je popila prokuhanu vodu. Često je gledala u vedricu i površinu vode kao da gleda napeti triler, a ja sam gledala nju i pomalo u strahu čekala što će se dogoditi. Ništa. Nije se dogodilo ništa… osim… što se nakon nekoliko minuta napetog gledanja u vodu prekrižila i požurila u svoju sobu.
LIJEPA IRMA I PRST SUDBINE
Susjeda Mara i njezina obitelj za dva mjeseca spremali su veliku svadbu za svoju jedinicu Irmu, koja se upravo pojavila na dvorišnim vratima. -Dobar dan, vratile ste se sa polja? – sva radosna poveselila se Irma, očito radosna i zaljubljena. Zamahnula je glavom, a plava duga kosa joj se rasula čak do pojasa. Baka ju je voljela, ali ovaj put ju nije ni pogledala. Čak štoviše, požurila je u kuću samo da djevojku ne sretne. Svi smo znali po njezinom ponašanju da je opet nervozna, da je muči artritis, da će zagrmjeti i da će kiša. Njezino čudno ponašanje, navike i rječnik bili su samo odraz da želi svoj svijet i svoju osobnu slobodu. Žene su se razišle kućama. Ja nisam mogla ući u bakinu i moju zajedničku sobu. Zaključala se unutra. Jače sam zakucala na vrata, ali nisam čula ništa. Majka je rekla da prestanem kucati, da baku valjda opet boli glava. Otključala je nakon dva sata. Već se pomalo mračilo, smirivale su se munje i jenjavao pljusak. Brat je nožićem rezuckao grančice za praćku. Kako je samo bio neozbiljan. Sa trinaest godina zanimale su ga čiste bedastoće. Rekao je da će se u grabama od kiše kupati vrapci i da će bar jednoga maznuti. Praćku je izrađivao do mraka. Sva sreća da i vrapci noću spavaju.
ČIPKASTA SPAVAČICA ZA PRVU BRAČNU NOĆ
Kad sam ušla u bakinu i moju sobu, šutjela sam uvrijeđeno. Sjela sam na mjesto gdje je ona sjedila do prošle godine, sve dok je mogla. Dignula sam noge na stol. Tiho me opomenula.
-Magdica! – ponovila je jače. Trgnula sam se i spustila noge sa stola. Ovo prisjećanje na Irmicu, iz nekog straha navelo me da ne radim zločeste stvari i da budem poslušna koliko se to da. Irmica mi se vratila u sjećanje sa ovim pljuskom i spomenom na onaj lijepi dan kada smo pili vodu iz vedrice i kada je Irmica dolepršala sva sretna i zaljubljena zbog skorašnje udaje. Imala sam sedam godina i nisam razumjela što je to prva bračna noć. Ona se nije previše družila sa djevojkama iz ulice. Ipak, morala je nekome pokazati svoju šifonsku spavaćicu s čipkom i još dosta stvari koje si je spremila. Sve ružice i čipka i ona presretna. Povjerila se meni, sedmogodišnjoj djevojčici. Rekla je da spavaš s mužem nakon vjenčanja zauvijek i da se prvi put ljubiš i spavaš zajedno do jutra. Kako se prvi put ljubiš, mislila sam, koliko samo večeri ste se stiskali i ljubili iza kukuružnjaka na kraju dvorišta. On ti je otkopčao bluzu i ljubio grudi, čak ti je jednom htio dignuti i suknju. Sva sreća, nisi dala da te svlači dalje. Što da je netko naišao? Ja sam slučajno čula glasove i uzdahe kada sam ispod našeg starog oraha sa užeta skidala osušeno rublje. Kako je bio bezobrazan taj tvoj mladoženja. Nije ni čudno, dečko nije iz našega sela. Em ti svatove, spekavanje hrane, splesavanje i prežderavanje. Bila sam srdita na njega, tog mladoženju kako se bezobrazno ponašao. Čak sam htjela reći susjedi Mari, ne da ti se zamjerim, nego za tvoje dobro. Bilo me sram tužakati. Eh, moja Irmica draga, fališ mi, zaboljelo me pri srcu, često plačem za tobom.
MAGDICA, POZDRAVLJA TE SUSJEDOVA IRMA
-Magdica! – prizvala me baka u stvarnost i ja sam prišla krevetu i rastegnula se uz nju na širokom krevetu i zaplakala. Svadba je morala biti prije dvije i pol godine… -Irmica te pozdravlja, zaboravila sam ti reći. Poručila ti je da budeš dobra i da ćeš i ti naći dobrog dečka. Ona će te sa neba uvijek čuvati. Kao anđeo. -A ne, hvala lijepa, ne bude mene nitko stiskao. Neću dečka! Naša Irmica? I kako znaš da sam mislila na Irmicu? -Znam dijete. Znam. Sanjala sam je – slagala je ali ja to tada nisam znala. -I što je još rekla ?– pitala sam radoznalo, misleći zaista da je baka sanjala našu susjedu. Kao sedmogodišnjakinja znala sam da kad umreš nikada se više nećeš vratiti među ljude. Bilo mi je žao naše susjede Mare, Irmine majke. Više to nije bila ona ista žena koja je mogla raditi cijeli dan u polju. Susjed je redovito odlazio na misu, iako su ga zvali Crvendać. -Magdica, nešto ti moram reći, ako se slučajno i tebi počne događati ono što i meni. Mislim da imaš dovoljno godina i da ćeš sve razumjeti. Eto vidiš, ja sam sve slabija, a ti si moja duša i srce, moj dobri mali anđeo i moja čuvarica. Odlična si učenica i uspjeti ćeš u životu u svemu. Možda ćeš neke stvari bolje razumjeti od mene, ja nisam u životu pročitala ni jednu knjigu. Svemu me naučio život. Nije mi bilo lako. Život je najbolji učitelj. Najbolja knjiga. Upamti to.
-Što će mi se događati? -Dijete, hajdemo se pomoliti za našu dragu Irmicu, sada je već kasno da započnemo ozbiljni razgovor. Molitva iz srca, to će biti kraj ovoga dana i bit ćemo sretne. Slažeš li se? Ali narednih večeri moram ti nešto ispričati. -Slažem se. Molimo za Irmicu. Sve do sna… – već sam sneno zavlačila riječi
BAKINA NEBESKA ZELENA POLJANA Došla je i ta večer koju mi je baka obećala. Gledala sam je svojim velikim zelenim očima i čekala njezinu priču. Očekivala sam sasvim nešto životno i zanimljivo, ali ne i riječi koje sam čula… Draga moja, dijete moje, život je pred tobom… – pomalo je teško birala riječi. – Magdica, znaš i sama da sam stara i bolesna… Kad se čovjek rodi, jednoga dana mora i umrijeti… – Daj ne muljaj – razljutila sam se, a to… muljaj, pobrala sam od svoga brata. – Kad sam bila mlada cura- nastavila je baka – trinaestogodišnjakinja, sa svojim ocem vraćala sam se sa polja. Kopali smo kukuruz, ma samo uz među, to je ostalo ocu od prethodnog radnog dana. Bilo je lijepo predvečerje, konj je već sam znao put do kuće. Kad smo došli do šumarka, već skoro do ceste, preko puta na onih nekoliko oranica, najednom se stvorilo veliko polje kamilice i nekih čudnih trava i ja sam ugledala neke ljude koji su jednom davno živjeli kad sam bila mala… i veća… – Ne plaši me, bako… – Ne, nemoj se bojati… Ja sam se uplašila i bila sretna što sam uz oca sjedila na kolima. -Što su ljudi radili? Da nije bilo priviđenje od sunca? Da nisi možda vidjela samo neke sjene? – Ne… ljude koji su nekada živjeli u našoj ulici, u našem selu, u našoj kući… -Bako, što su ti rekli? -Ništa, dijete. Ja sam se jako uplašila i vrisnula kad je otac rekao da ne vidi nikoga, neka ne izmišljam. Potjerao je konje. On nije vidio niti čuo ikoga… – Što su vam uradili? -Ništa, baš ništa. Otac se grleno smijao, ja sam plakala i ljudi su nestali.
OČE, MAJKA JE U RUCI DRŽALA KATRUŽU
-Kad sam mu rekla da sam vidjela majku koja je u ruci držala crvenu katružu, otac je problijedio kao krpa. Ja nisam znala da joj je na seoskoj zabavi poklonio crvenu katružu koju je u nečijem vrtu ukrao usput. To je bilo prije nego ju je ugledao na zabavi sa prijateljicama. Znaš i sama, pričali smo mnogo puta da se moja majka utopila. Ti si dobila ime po njoj… tvojoj prabaki Magdi. Moje dvije Magde. Majka i unuka. Eh.
-Da, znam… znam… i što je djed rekao kad si mu spomenula katružu?
-Od tog trenutka počeo me gledati drugačijim očima. Kao da me se bojao. Kuću je svetio svetom vodom koju smo držali u kuhinji u prozoru. Čini mi se da se promijenio. Ja sam šutjela. Često bi se zagledao u mene. Znala sam da želi da mu pričam o majci. Čeznuo je za samo jednim njezinim zagrljajem. Kao da je slutio da znam puno više o njoj otkad sam ugledala onu livadu. A znala sam… – zastala je baka Giza, pokušavajući se pridignuti na jastuku i nastavila:
POSLJEDNJI ZAGRLJAJ
-Moj otac je uvijek krivio sebe što se majka utopila. Uvjerena sam da je znala da će joj se nešto loše dogoditi. Bila je smirena. Dva dana zatekao ju je kako razgovara s nekim. A zapravo je bila sama u kuhinji. U njega se uselio nemir. Za razliku od nje koja je bila začuđujuće mirna. Držala me u naručju, pjevušila mi je i ljubila me. Bila sam tek prohodala. Otišli su okrenuti sijeno na sjenokošu. Prašnjavi, prije povratka kući, samo su se malo bacili u rijeku. U plićaku ju je zagrlio posljednji put. Zatim je ona potrčala u susret rijeci. Bez povratka. Voda nema granu za koju se možeš uhvatiti – uvijek se tješio otac.
-S kim je razgovarala tvoja majka, Gizi? Onog dana u kuhinji – brzo sam pitala baku -Eh, dijete drago, imala je ona svoj svijet, svima nedostupan… to je, Magdica, svijet o kojem ne moraš nikome pričati, svijet s kojem moraš biti počašćena i koji ti nikada ne smije biti teret, ma što se događalo. To se zove vidovitost. A zavlada tobom ne pitajući te. U trenucima kada se naš duh ne slaže sa svijetom u kojem živimo. Tada poželi neki drugačiji svijet. Tada postajemo drugačiji. Mijenjamo se. Sklopimo oči i znamo da je život prolazni period i ništa više… Sunce moje, daj mi dohvati tu žganicu… -Bako, bakice, tebi još ne dolaze ti ljudi, zar ne? Ne zovu te k sebi, reci, molim te! Reci ili ti sakrijem rakiju! -Magdica, budi pametna i ne ljuti me. Žganica, ili rakija kako ti kažeš mi je za lijek. Da nje nema, ni mene možda više ne bi bilo. -Bako, što si vidjela u vodi kada je Irma onoga dana ušla u naše dvorište. -Vidjela sam je u crnoj vjenčanici – rekla je baka Gizela polako. -Mogu li noćas spavati kraj tebe? – ustrtarila sam se i brzo zavukla pokraj nje u krevet. Onda smo počele s molitvom, ali ja sam zaspala. Zadnje što pamtim bilo je… koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje… Sanjala sam Irmu, onako lijepu dugokosu, kao što je pamtim, nasmijanu i sretnu.
CRNA VJENČANICA… I BAKINA LIVADA Prošlo je nekoliko mjeseci, a ja sam došla iz škole i sjela kraj bunara, žedna kao školska spužva. Majka je prala u plastičnoj posudi neke salvete koje stavlja na televizor, stol i ostali namještaj. Napila sam se vode i odahnula. Pitala me ono najdosadnije pitanje na svijetu:
-Magdica, kako je bilo u školi? -Ah, koje pitanje. Gladna sam. Što imamo za ubaciti u kljun? -Malo pripazi na riječi. Nisam s tobom ovce pasla – usput je napomenula i ušla u kuću. Naslonila sam lice na ruke koje sam ispružila na stolu. Sunce me milovalo po obrazima i kosi. Uperenim pogledom u dvorišna ulazna vrata najednom sam ugledala susjedovu Irmicu. Irma !!! Irma… u crnoj vjenčanici… !
SVATOVSKO VINO I CRKVENA ZVONA
Pokušala sam je zazvati imenom, ali ostala sam bez glasa. Pokušala sam ustati, ali ostala sam bez snage. Pokušavala sam… pokušavala… ali bezuspješno. A samo sam je htjela pitati… toliko toga. Zašto je s muškarcima morala po to svatovsko vino? Kao da je htjela biti svaki atom pripreme za svatove. Konjska zaprega se kretala cestom i samo nekoliko kilometara do sela odjednom se zacrnilo nebo i zaprijetilo pljuskom. Kočijaš je potjerao konje i oni su se dali u galop. Na samom ulasku u selo sijevnula je munja! Konji su se propeli na stražnje noge i prevrnuli prikolicu sa troje ljudi i dvije pune bačve svatovskoga vina. Sve je letjelo nizbrdo, kotrljalo se niz pet metara strmu bankinu, sve do uske, seoske male ceste koja je bila u podnožju. Konji su pokušavali ostati na nogama, vukući zapregu gore na glavnu cestu. Rzali su i izbuljili oči od straha. Irmica se prevrtala… pregazila ju je bačva. Jedino nju. Ostali su se izvukli… Priskočili su ljudi. Iz jedne bačve teklo je vino. Neki čovjek koji se našao u masi, danima kasnije pričao je da je tanki mlaz vina tekao baš preko djevojčinih grudi… plava kosa rasula se po travi. Zatim je počela jaka kiša i ubrzo su zazvonila crkvena zvona… čak se i zvonar očajno uhvatio rukama za glavu, prije nego je rukama primio uže na zvonjavu.
IRMIN DOLAZAK I BAKINA LIVADA
Znala sam da je nastupio taj trenutak. Znala sam da je to ona livada o kojoj mi je baka pričala. Znala sam da se ne smijem bojati. Odjednom sam znala sve. Sve mi je bilo jasno. Pustila sam da se dogodi. Irma se pojavila u crnoj vjenčanici i odmah nestala. Mislim da se čak nasmiješila…
Majka je izašla iz kuće i nosila mi tanjur s ručkom. Bilo je lijepo vrijeme i rekla je da si varivo pojedem na stolu u hladovini.
-Majko, oprosti, ne mogu jesti – jedna suza kliznula mi je niz lice. -Što se dogodilo? – odavno je nisam vidjela uplašenu. -Mama, umrla je baka Gizi. Ne znam zbog čega, ali imala sam osjećaj da Irmica nije navratila bez razloga. Majka je potrčala u našu zajedničku sobu. Gizinu i moju. Začuo se plač. Ne čuje te… – šapnula sam samo za sebe. Eno je na onoj livadi. Grli svoju majku. Kad bi me netko pitao kako znam da je to njezina majka, odnosno, moja prabaka, rekla bih jednostavno da je prepoznajem po crvenoj katruži u ruci. Ali nitko me neće pitati. Neće, jer nitko tu livadu ne vidi osim mene.
Povodom Dana Međimurske županije i 350. obljetnice pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u današnjem izdanju Večernjeg lista pripremljen je specijal na temu Zrinskih i Frankopana. Na više od 130 stranica čitajte o zrinsko-frankopanskom otporu, o baštini Zrinskih, o novom projektu rekonstrukcije fortifikacije Starog grada Zrinskih, o obiteljskoj lozi, o pojedinim istaknutim članovima i mnogim drugim pojedinostima vezanim za Zrinske.
Urednik specijalnog izdanja je Ivica Beti, a fotografije je snimio Vjeran Žganec Rogulja. Autori članaka su: dr.sc. Hrvoje Petrić, dr.sc. Željko Holjevac, Ivica Beti, dr.sc. Ines Virč, Milovan Petković, Magdalena Vrbanec, dr.sc. Petar Feletar, mr.sc. Zlatko Bacinger, Branka Marciuš, Denis Derk, prof. dr. Dinko Šokčević, Bojan Kocijan i Maša Hrustek Sobočan. Specijalno izdanje tiskano je na inicijativu Međimurske županije kako bi se obilježile okrugle obljetnice: 350. godišnjica pogubljenja Zrinskog i Frankopana, 400. obljetnica rođenja Petra Zrinskog, 10. obljetnica proglašenja 30. travnja Spomendanom Zrinskih i Frankopana i 20 godina djelovanja Zrinske garde Čakovec.
Hrvatski Crveni križ sudjeluje kao partner na projektu Erasmus+Sigurnije škole i vrtići. Projekt se provodi u partnerstvu s nacionalnim društvima Crvenog križa Austrije, Bugarske, S.Makedonije, Srbije i austrijskim Crvenim križem mladih.
Cilj projekta je staviti naglasak na pripreme za izvanredne situacije, prvu pomoć, sigurnost u školi/vrtiću i psihosocijalnu podršku. Jedan od najvažnijih rezultata projekta je razvoj internetske platforme sigurnija-djeca.hck.hr. Na platformi su dostupne različite aktivnosti, prezentacije, radionice i alati iz prethodno navedenih područja.
– U sklopu ovog projekta distribuirali smo torbe prve pomoći za sve matične i područne osnovne škole, vrtiće i srednje škole na području našeg djelovanja, u ovom slučaju je to Međimurska županija, kažu u GDCK Čakovec. Kod spomenute distribucije, najagilnija je, uz ostale članove, bila Alenka Novak (na slikama s naočalama), volonterka Gradskog društva Crvenog križa Čakovec. Alenka će posebno pamtiti ovo vrijeme prije 4 godine kada je primila najprestižniju nagradu Zrinski Međimurske županije za životno djelo.
