Dođete li u Donju Dubravu i niste sigurni za nečiju adresu, otiđite do sjedišta Općine i pitajte za Ivana Štefića (58).
On sve zna! Prvo je bio tajnik Mjesne zajednice Donja Dubrava, i to od 7. svibnja 1984. godine, a onda je samo “produžio” u Općinu. Štefić je čovjek kojeg, simbolično rečeno, poznaju Donjodubravčani od 7 do 77 godine, pa i oni znatno stariji.
Osnovnu školu je završio Donjoj Dubravi, a srednju školu u tadašnjem Srednjoškolskom centru Čakovec za zanimanje ekonomist-programer. U Mjesnoj zajednici prvi šefovi bili su mu Viktor Lisjak i Stjepan Lisjak – Pitek, a dobro je surađivao i s tadašnjom matičarkom Vesnom Pačandi.
Kako su vas mladog prihvatili ?
-Smatram da su svi bili korektni, članovi Savjeta i Skupštine MZ. Svi su me poznavali jer sam bio aktivan u nogometnom klubu „Dubravčan“, igrač, blagajnik i tajnik. Zanimljivo je da me prilikom zapošljavanje nitko nije pitao da li sam član SK, jer nisam bio i nisam imao namjeru biti. Samo jednom mi je jedan stariji član napomenuo „da bi bilo lijepo da se uključim u SK“, i na tome je i ostalo.
Kad se formirala Općina Donja Dubrava tko vam je bio prvi nadređeni i kakva je suradnja bila s njim ?
-Nakon formiranje Općine 1993. godine za prvog načelnik izabran je Ladislav Kranjec stariji čovjek rođen 1927. godine s kojim sam vrlo dobro surađivao, bez obzira na neka manja ideološka i generacijska razmimoilaženja, ali i uz pomoć predsjednika Vijeća Stjepana Vlaovića koji je imao napredne ideje i volje za razvoj i dobrobit Općine.
Nakon Kranjeca, načelnici su bili Nikola Grošanić, Marijan Varga i Dražen Miser, a predsjednika Općinskog vijeća bilo je puno više. Svakom sam se trebao prilagođavati ali nije bilo problema jer su svi imali zajednički cilj: boljitak Donje Dubrave.
Nerijetko ste na terenu viđeni s izvoditeljima radova, s lopatom u ruci ?
-Nažalost sve manje vjerujem u papire, dokumentaciju, projekte, stoga sve više osluškujem ljude na terenu, koji zadani posao izvode, sklon sam pojednostavljenju radova. Kada vidim da treba nesto odraditi ne mogu jednostavno “zbrisati” i ostaviti nekoga da sam radi nešto što je moguće puno brže napraviti.
Ima li stanovnika koje ne poznajete ?
-Poznajem sve starije mještane, dok mlađe baš i ne, osim onih koji su možda društveno aktivni u nekim od općinskih udruga,
Da vas pitamo za nečiju kuću… ?
-Sve kuće, ulice i adrese u Dubravi znam. Moram znati i zbog ažuriranja obveza svake godine.
Volite rad u udrugama?
-Za lijepe i korisne stvari uvijek nastojim naći vremena, što se posebno odnosi na općinske udruge od kojih su mi najbliži ŠRD „Štuka“ i NK“Dubravčan“. U nogometnom klubu bio sam aktivan čak 14 godina, kao igrač, tajnik i blagajnik, a u ribičkom društvo „Štuka“ 5 godina. U nogometu sam kao igrač proveo u mladosti, ali i kao veteran, u ribičkom društvu sam bio aktivan u vrijeme kada su naši kadeti-juniori ostvarili sjajne rezultate, a to su nastupi na 3. svjetska prvenstva, prvaci države, županije.
Vaša obitelj ?
-Desna ruka mi je supruga Ivanka s kojom sam u braku 33 godine. Od djece tu su, starija kćer Daria, doktorica računalnih znanosti, sin Emil, po struci medijski tehničar koji mi je sa snahom Lucijom podario unuka Bornu, trenutno najzabavnijeg člana obitelji, i najmlađa, kćer Lora, po struci prehrambeni inženjer.
Slobodno vrijeme ?
-Uz dosta poslovnih obveza. slobodno vrijeme koristi za ribolov, skupljanje starih debla uz korito rijeke Drave i uzgoj voća, povrća i domaćih životinja za obiteljske potrebe. Osim toga volim glazbu, ples, sport i putovanja, ali za sve to na žalost u ovo vrijeme pandemije imam jako malo mogućnosti.
Inače, vrijeme mi uglavnom brzo prolazi, uvijek nastojim pronaći novu zanimaciju, nove aktivnosti koje me sve više fizički umaraju, ali me psihički odmaraju.
Koji period u svom radnom vijeku smatrate najljepšim, najuspješnijim i zbog čega ?
-Svakako je to na početku mog radnog vijeka (sve je lakše kad si mlad) bilo je to vrijeme gotovo bez stresa, više druženja, zabave, razumijevanja i suradnje među ljudima, ali i boljih materijalnih mogućnosti.
I za kraj, zašto vas zovu Klaso, Klasičar?
-Moji prvi sportski koraci bili su u košarci, do 1979. godine. Kada sam igrao rekao bi da idem u klasičan prodor (prema košu). Stoga su me stariji košarkaši, Miroslav Horvat – Braco, Slavko Klarić.. nazvali Klasičar. U nogometu sam dobio još dva nadimka Kalc po njemačkom nogometašu koji je igrao „beka“ kao i Klaso – kaže Ivan Štefić, koji je veća sada prava legenda Donje Dubrave.
