Prije dva tjedana je održano PH Hrvatske u atletici na kojem je sudionik bio i junior Mladen Ignac iz Murskog Središća (na fotografiji u sredini). On je na svom fb profilu objavio kako je na spomenutom natjecanju trčao na 10.000 metara u kategoriji seniora gdje se je plasirao 9. mjesto s novim osobnim rekordom od 34,03,50 dok mu je dosadašnji bio 34,22,30.
Mladen je iskoristio prigodu kako bi se zahvalio AK Varaždin koji mu je omogućio prijevoz u Zagreb, a zahvalio se i Andreju Hladniku na lijepom druženju.
Ovih dana bračni par Skepić, Veronika i Mijo, iz Donjeg Koncovčaka, proslavili su 70-godišnjicu braka. Tim povodom posjetio ih je načelnik Ervin Vičević i darivao prigodnim poklonom i prvim srebrnjakom Općine Selnica.
-Gospođi Veroniki i gospodinu Miji želim još mnogo sretnih zajedničkih godina, puno međusobnog razumijevanja, a ponajviše zdravlja! Ovo je jedna predivna obljetnica koja se rijetko događa. Vidimo se za 75. godišnjicu – kazao je načelnik Selnice Ervin Vičević.
-Magdica, dođi malo k meni – rekla je jedne večeri moja baka Giza. Iako sam imala samo devet godina, vidjela sam kako me, ležeći u svojem starinskom krevetu čudno gleda i kako joj zjenice dobivaju neku neobičnu boju.
Ja sam, kao i obično, bila u svom svijetu. Sjedila sam uvučena u starinski stolac i noge dignula na njezin oltar u kutu sobe, gdje je imala svoje svete ikone. Mislila sam da spava pa sam se odvažila, ali nju prevariti bilo je jako teško. Cijeli njezin svijet bio je u tom kutu i tu bi se zavlačila kad bi osjetila da se ne osjeća dobro. Kako sam joj samo čitala misli! Baka je u tom trenutku baš zlobno mislila da bi me sočno „fčehnula“ z remenom. No godinu dana bila je nepokretna, artritis je uzeo svoj danak. Tijelo joj je bilo kao krhka suha spužva, ali jezičinu je imala kad je trebalo, k’o turski hajduk sablju. Oštru i zastrašujuću kad se razljutila. I ruke. Sa rukama je mogla dosegnuti domaću žganicu, koja je uvijek stajala u flaši ispod kreveta pri lijevoj škripavoj drvenoj nozi. Tvrdila je da u vodi pliva bolest. U životu nije popila kap svježe vode. Uvijek bi ju prokuhala. Kad bi, za njezinih mlađih dana, žene iz bunara nekadašnjom starinskom „kljukom“ izvadile vodu, bistru kao oči djeteta, ona bi požurila u svoju sobu gdje je popila prokuhanu vodu. Često je gledala u vedricu i površinu vode kao da gleda napeti triler, a ja sam gledala nju i pomalo u strahu čekala što će se dogoditi. Ništa. Nije se dogodilo ništa… osim… što se nakon nekoliko minuta napetog gledanja u vodu prekrižila i požurila u svoju sobu.
LIJEPA IRMA I PRST SUDBINE
Susjeda Mara i njezina obitelj za dva mjeseca spremali su veliku svadbu za svoju jedinicu Irmu, koja se upravo pojavila na dvorišnim vratima. -Dobar dan, vratile ste se sa polja? – sva radosna poveselila se Irma, očito radosna i zaljubljena. Zamahnula je glavom, a plava duga kosa joj se rasula čak do pojasa. Baka ju je voljela, ali ovaj put ju nije ni pogledala. Čak štoviše, požurila je u kuću samo da djevojku ne sretne. Svi smo znali po njezinom ponašanju da je opet nervozna, da je muči artritis, da će zagrmjeti i da će kiša. Njezino čudno ponašanje, navike i rječnik bili su samo odraz da želi svoj svijet i svoju osobnu slobodu. Žene su se razišle kućama. Ja nisam mogla ući u bakinu i moju zajedničku sobu. Zaključala se unutra. Jače sam zakucala na vrata, ali nisam čula ništa. Majka je rekla da prestanem kucati, da baku valjda opet boli glava. Otključala je nakon dva sata. Već se pomalo mračilo, smirivale su se munje i jenjavao pljusak. Brat je nožićem rezuckao grančice za praćku. Kako je samo bio neozbiljan. Sa trinaest godina zanimale su ga čiste bedastoće. Rekao je da će se u grabama od kiše kupati vrapci i da će bar jednoga maznuti. Praćku je izrađivao do mraka. Sva sreća da i vrapci noću spavaju.
ČIPKASTA SPAVAČICA ZA PRVU BRAČNU NOĆ
Kad sam ušla u bakinu i moju sobu, šutjela sam uvrijeđeno. Sjela sam na mjesto gdje je ona sjedila do prošle godine, sve dok je mogla. Dignula sam noge na stol. Tiho me opomenula.
-Magdica! – ponovila je jače. Trgnula sam se i spustila noge sa stola. Ovo prisjećanje na Irmicu, iz nekog straha navelo me da ne radim zločeste stvari i da budem poslušna koliko se to da. Irmica mi se vratila u sjećanje sa ovim pljuskom i spomenom na onaj lijepi dan kada smo pili vodu iz vedrice i kada je Irmica dolepršala sva sretna i zaljubljena zbog skorašnje udaje. Imala sam sedam godina i nisam razumjela što je to prva bračna noć. Ona se nije previše družila sa djevojkama iz ulice. Ipak, morala je nekome pokazati svoju šifonsku spavaćicu s čipkom i još dosta stvari koje si je spremila. Sve ružice i čipka i ona presretna. Povjerila se meni, sedmogodišnjoj djevojčici. Rekla je da spavaš s mužem nakon vjenčanja zauvijek i da se prvi put ljubiš i spavaš zajedno do jutra. Kako se prvi put ljubiš, mislila sam, koliko samo večeri ste se stiskali i ljubili iza kukuružnjaka na kraju dvorišta. On ti je otkopčao bluzu i ljubio grudi, čak ti je jednom htio dignuti i suknju. Sva sreća, nisi dala da te svlači dalje. Što da je netko naišao? Ja sam slučajno čula glasove i uzdahe kada sam ispod našeg starog oraha sa užeta skidala osušeno rublje. Kako je bio bezobrazan taj tvoj mladoženja. Nije ni čudno, dečko nije iz našega sela. Em ti svatove, spekavanje hrane, splesavanje i prežderavanje. Bila sam srdita na njega, tog mladoženju kako se bezobrazno ponašao. Čak sam htjela reći susjedi Mari, ne da ti se zamjerim, nego za tvoje dobro. Bilo me sram tužakati. Eh, moja Irmica draga, fališ mi, zaboljelo me pri srcu, često plačem za tobom.
MAGDICA, POZDRAVLJA TE SUSJEDOVA IRMA
-Magdica! – prizvala me baka u stvarnost i ja sam prišla krevetu i rastegnula se uz nju na širokom krevetu i zaplakala. Svadba je morala biti prije dvije i pol godine… -Irmica te pozdravlja, zaboravila sam ti reći. Poručila ti je da budeš dobra i da ćeš i ti naći dobrog dečka. Ona će te sa neba uvijek čuvati. Kao anđeo. -A ne, hvala lijepa, ne bude mene nitko stiskao. Neću dečka! Naša Irmica? I kako znaš da sam mislila na Irmicu? -Znam dijete. Znam. Sanjala sam je – slagala je ali ja to tada nisam znala. -I što je još rekla ?– pitala sam radoznalo, misleći zaista da je baka sanjala našu susjedu. Kao sedmogodišnjakinja znala sam da kad umreš nikada se više nećeš vratiti među ljude. Bilo mi je žao naše susjede Mare, Irmine majke. Više to nije bila ona ista žena koja je mogla raditi cijeli dan u polju. Susjed je redovito odlazio na misu, iako su ga zvali Crvendać. -Magdica, nešto ti moram reći, ako se slučajno i tebi počne događati ono što i meni. Mislim da imaš dovoljno godina i da ćeš sve razumjeti. Eto vidiš, ja sam sve slabija, a ti si moja duša i srce, moj dobri mali anđeo i moja čuvarica. Odlična si učenica i uspjeti ćeš u životu u svemu. Možda ćeš neke stvari bolje razumjeti od mene, ja nisam u životu pročitala ni jednu knjigu. Svemu me naučio život. Nije mi bilo lako. Život je najbolji učitelj. Najbolja knjiga. Upamti to.
-Što će mi se događati? -Dijete, hajdemo se pomoliti za našu dragu Irmicu, sada je već kasno da započnemo ozbiljni razgovor. Molitva iz srca, to će biti kraj ovoga dana i bit ćemo sretne. Slažeš li se? Ali narednih večeri moram ti nešto ispričati. -Slažem se. Molimo za Irmicu. Sve do sna… – već sam sneno zavlačila riječi
BAKINA NEBESKA ZELENA POLJANA Došla je i ta večer koju mi je baka obećala. Gledala sam je svojim velikim zelenim očima i čekala njezinu priču. Očekivala sam sasvim nešto životno i zanimljivo, ali ne i riječi koje sam čula… Draga moja, dijete moje, život je pred tobom… – pomalo je teško birala riječi. – Magdica, znaš i sama da sam stara i bolesna… Kad se čovjek rodi, jednoga dana mora i umrijeti… – Daj ne muljaj – razljutila sam se, a to… muljaj, pobrala sam od svoga brata. – Kad sam bila mlada cura- nastavila je baka – trinaestogodišnjakinja, sa svojim ocem vraćala sam se sa polja. Kopali smo kukuruz, ma samo uz među, to je ostalo ocu od prethodnog radnog dana. Bilo je lijepo predvečerje, konj je već sam znao put do kuće. Kad smo došli do šumarka, već skoro do ceste, preko puta na onih nekoliko oranica, najednom se stvorilo veliko polje kamilice i nekih čudnih trava i ja sam ugledala neke ljude koji su jednom davno živjeli kad sam bila mala… i veća… – Ne plaši me, bako… – Ne, nemoj se bojati… Ja sam se uplašila i bila sretna što sam uz oca sjedila na kolima. -Što su ljudi radili? Da nije bilo priviđenje od sunca? Da nisi možda vidjela samo neke sjene? – Ne… ljude koji su nekada živjeli u našoj ulici, u našem selu, u našoj kući… -Bako, što su ti rekli? -Ništa, dijete. Ja sam se jako uplašila i vrisnula kad je otac rekao da ne vidi nikoga, neka ne izmišljam. Potjerao je konje. On nije vidio niti čuo ikoga… – Što su vam uradili? -Ništa, baš ništa. Otac se grleno smijao, ja sam plakala i ljudi su nestali.
OČE, MAJKA JE U RUCI DRŽALA KATRUŽU
-Kad sam mu rekla da sam vidjela majku koja je u ruci držala crvenu katružu, otac je problijedio kao krpa. Ja nisam znala da joj je na seoskoj zabavi poklonio crvenu katružu koju je u nečijem vrtu ukrao usput. To je bilo prije nego ju je ugledao na zabavi sa prijateljicama. Znaš i sama, pričali smo mnogo puta da se moja majka utopila. Ti si dobila ime po njoj… tvojoj prabaki Magdi. Moje dvije Magde. Majka i unuka. Eh.
-Da, znam… znam… i što je djed rekao kad si mu spomenula katružu?
-Od tog trenutka počeo me gledati drugačijim očima. Kao da me se bojao. Kuću je svetio svetom vodom koju smo držali u kuhinji u prozoru. Čini mi se da se promijenio. Ja sam šutjela. Često bi se zagledao u mene. Znala sam da želi da mu pričam o majci. Čeznuo je za samo jednim njezinim zagrljajem. Kao da je slutio da znam puno više o njoj otkad sam ugledala onu livadu. A znala sam… – zastala je baka Giza, pokušavajući se pridignuti na jastuku i nastavila:
POSLJEDNJI ZAGRLJAJ
-Moj otac je uvijek krivio sebe što se majka utopila. Uvjerena sam da je znala da će joj se nešto loše dogoditi. Bila je smirena. Dva dana zatekao ju je kako razgovara s nekim. A zapravo je bila sama u kuhinji. U njega se uselio nemir. Za razliku od nje koja je bila začuđujuće mirna. Držala me u naručju, pjevušila mi je i ljubila me. Bila sam tek prohodala. Otišli su okrenuti sijeno na sjenokošu. Prašnjavi, prije povratka kući, samo su se malo bacili u rijeku. U plićaku ju je zagrlio posljednji put. Zatim je ona potrčala u susret rijeci. Bez povratka. Voda nema granu za koju se možeš uhvatiti – uvijek se tješio otac.
-S kim je razgovarala tvoja majka, Gizi? Onog dana u kuhinji – brzo sam pitala baku -Eh, dijete drago, imala je ona svoj svijet, svima nedostupan… to je, Magdica, svijet o kojem ne moraš nikome pričati, svijet s kojem moraš biti počašćena i koji ti nikada ne smije biti teret, ma što se događalo. To se zove vidovitost. A zavlada tobom ne pitajući te. U trenucima kada se naš duh ne slaže sa svijetom u kojem živimo. Tada poželi neki drugačiji svijet. Tada postajemo drugačiji. Mijenjamo se. Sklopimo oči i znamo da je život prolazni period i ništa više… Sunce moje, daj mi dohvati tu žganicu… -Bako, bakice, tebi još ne dolaze ti ljudi, zar ne? Ne zovu te k sebi, reci, molim te! Reci ili ti sakrijem rakiju! -Magdica, budi pametna i ne ljuti me. Žganica, ili rakija kako ti kažeš mi je za lijek. Da nje nema, ni mene možda više ne bi bilo. -Bako, što si vidjela u vodi kada je Irma onoga dana ušla u naše dvorište. -Vidjela sam je u crnoj vjenčanici – rekla je baka Gizela polako. -Mogu li noćas spavati kraj tebe? – ustrtarila sam se i brzo zavukla pokraj nje u krevet. Onda smo počele s molitvom, ali ja sam zaspala. Zadnje što pamtim bilo je… koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje… Sanjala sam Irmu, onako lijepu dugokosu, kao što je pamtim, nasmijanu i sretnu.
CRNA VJENČANICA… I BAKINA LIVADA Prošlo je nekoliko mjeseci, a ja sam došla iz škole i sjela kraj bunara, žedna kao školska spužva. Majka je prala u plastičnoj posudi neke salvete koje stavlja na televizor, stol i ostali namještaj. Napila sam se vode i odahnula. Pitala me ono najdosadnije pitanje na svijetu:
-Magdica, kako je bilo u školi? -Ah, koje pitanje. Gladna sam. Što imamo za ubaciti u kljun? -Malo pripazi na riječi. Nisam s tobom ovce pasla – usput je napomenula i ušla u kuću. Naslonila sam lice na ruke koje sam ispružila na stolu. Sunce me milovalo po obrazima i kosi. Uperenim pogledom u dvorišna ulazna vrata najednom sam ugledala susjedovu Irmicu. Irma !!! Irma… u crnoj vjenčanici… !
SVATOVSKO VINO I CRKVENA ZVONA
Pokušala sam je zazvati imenom, ali ostala sam bez glasa. Pokušala sam ustati, ali ostala sam bez snage. Pokušavala sam… pokušavala… ali bezuspješno. A samo sam je htjela pitati… toliko toga. Zašto je s muškarcima morala po to svatovsko vino? Kao da je htjela biti svaki atom pripreme za svatove. Konjska zaprega se kretala cestom i samo nekoliko kilometara do sela odjednom se zacrnilo nebo i zaprijetilo pljuskom. Kočijaš je potjerao konje i oni su se dali u galop. Na samom ulasku u selo sijevnula je munja! Konji su se propeli na stražnje noge i prevrnuli prikolicu sa troje ljudi i dvije pune bačve svatovskoga vina. Sve je letjelo nizbrdo, kotrljalo se niz pet metara strmu bankinu, sve do uske, seoske male ceste koja je bila u podnožju. Konji su pokušavali ostati na nogama, vukući zapregu gore na glavnu cestu. Rzali su i izbuljili oči od straha. Irmica se prevrtala… pregazila ju je bačva. Jedino nju. Ostali su se izvukli… Priskočili su ljudi. Iz jedne bačve teklo je vino. Neki čovjek koji se našao u masi, danima kasnije pričao je da je tanki mlaz vina tekao baš preko djevojčinih grudi… plava kosa rasula se po travi. Zatim je počela jaka kiša i ubrzo su zazvonila crkvena zvona… čak se i zvonar očajno uhvatio rukama za glavu, prije nego je rukama primio uže na zvonjavu.
IRMIN DOLAZAK I BAKINA LIVADA
Znala sam da je nastupio taj trenutak. Znala sam da je to ona livada o kojoj mi je baka pričala. Znala sam da se ne smijem bojati. Odjednom sam znala sve. Sve mi je bilo jasno. Pustila sam da se dogodi. Irma se pojavila u crnoj vjenčanici i odmah nestala. Mislim da se čak nasmiješila…
Majka je izašla iz kuće i nosila mi tanjur s ručkom. Bilo je lijepo vrijeme i rekla je da si varivo pojedem na stolu u hladovini.
-Majko, oprosti, ne mogu jesti – jedna suza kliznula mi je niz lice. -Što se dogodilo? – odavno je nisam vidjela uplašenu. -Mama, umrla je baka Gizi. Ne znam zbog čega, ali imala sam osjećaj da Irmica nije navratila bez razloga. Majka je potrčala u našu zajedničku sobu. Gizinu i moju. Začuo se plač. Ne čuje te… – šapnula sam samo za sebe. Eno je na onoj livadi. Grli svoju majku. Kad bi me netko pitao kako znam da je to njezina majka, odnosno, moja prabaka, rekla bih jednostavno da je prepoznajem po crvenoj katruži u ruci. Ali nitko me neće pitati. Neće, jer nitko tu livadu ne vidi osim mene.
Povodom Dana Međimurske županije i 350. obljetnice pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u današnjem izdanju Večernjeg lista pripremljen je specijal na temu Zrinskih i Frankopana. Na više od 130 stranica čitajte o zrinsko-frankopanskom otporu, o baštini Zrinskih, o novom projektu rekonstrukcije fortifikacije Starog grada Zrinskih, o obiteljskoj lozi, o pojedinim istaknutim članovima i mnogim drugim pojedinostima vezanim za Zrinske.
Urednik specijalnog izdanja je Ivica Beti, a fotografije je snimio Vjeran Žganec Rogulja. Autori članaka su: dr.sc. Hrvoje Petrić, dr.sc. Željko Holjevac, Ivica Beti, dr.sc. Ines Virč, Milovan Petković, Magdalena Vrbanec, dr.sc. Petar Feletar, mr.sc. Zlatko Bacinger, Branka Marciuš, Denis Derk, prof. dr. Dinko Šokčević, Bojan Kocijan i Maša Hrustek Sobočan. Specijalno izdanje tiskano je na inicijativu Međimurske županije kako bi se obilježile okrugle obljetnice: 350. godišnjica pogubljenja Zrinskog i Frankopana, 400. obljetnica rođenja Petra Zrinskog, 10. obljetnica proglašenja 30. travnja Spomendanom Zrinskih i Frankopana i 20 godina djelovanja Zrinske garde Čakovec.
Hrvatski Crveni križ sudjeluje kao partner na projektu Erasmus+Sigurnije škole i vrtići. Projekt se provodi u partnerstvu s nacionalnim društvima Crvenog križa Austrije, Bugarske, S.Makedonije, Srbije i austrijskim Crvenim križem mladih.
Cilj projekta je staviti naglasak na pripreme za izvanredne situacije, prvu pomoć, sigurnost u školi/vrtiću i psihosocijalnu podršku. Jedan od najvažnijih rezultata projekta je razvoj internetske platforme sigurnija-djeca.hck.hr. Na platformi su dostupne različite aktivnosti, prezentacije, radionice i alati iz prethodno navedenih područja.
– U sklopu ovog projekta distribuirali smo torbe prve pomoći za sve matične i područne osnovne škole, vrtiće i srednje škole na području našeg djelovanja, u ovom slučaju je to Međimurska županija, kažu u GDCK Čakovec. Kod spomenute distribucije, najagilnija je, uz ostale članove, bila Alenka Novak (na slikama s naočalama), volonterka Gradskog društva Crvenog križa Čakovec. Alenka će posebno pamtiti ovo vrijeme prije 4 godine kada je primila najprestižniju nagradu Zrinski Međimurske županije za životno djelo.
Većina početnika u fitnessu kod inicijalnog razgovora ima jednu želju, odnosno dvije koje su sročene u jednu. Na moje pitanje što ti je osnovni cilj koji želiš postići sustavnim vježbanjem i treningom je ovaj; „Želim smanjiti masne naslage i povećati muskulaturu“, -vrlo jednostavno i lijepo sročeno bi se reklo. Međutim, to je ipak malo složenije nego li se čini na prvi pogled, pa idemo objasnimo oba pojma kako bismo dobili odgovor na pitanje je li uopće moguće u isto vrijeme smanjiti masne naslage i povećati mišićnu masu, ili pak treba odvojiti te procese.
Za razumijevanje funkcioniranja smanjenja potkožnog masnog tkiva potrebno je krenuti od osnovnih pojmova, a prvi na redu je bazalni metabolizam.
Bazalni metabolizam
Bazalni metabolizam se definira kao mjera tjelesne potrošnje energije u mirovanju, odnosno potrebna količina energije koja nam je neophodna za normalno funkcioniranje osnovnih fizioloških potreba. A metabolizam općenito je skup svih biokemijskih promjena u živim organizmima i stanicama. Glavna svrha metabolizma je da pretvori hranu u energiju potrebnu za funkciju staničnih procesa. To je ujedno i transformacija hrane u građevne blokove proteina, dobivanje energije iz masti i ugljikohidrata te uklanjanje dušičnog otpada.
Ljudi kada žele smršaviti fokusiraju se na vagu kao relevantni pokazatelj gubitka kilograma. Da li je to ispravan put? Ako se mene pita i nije. Vaga može biti pokazatelj nekog procesa promjene, ali može i jako „prevariti“ osobu koja se važe. Zašto je to tako? Kod sustavnog tjelesnog vježbanja, već nakon nekoliko tjedana može se uočiti promjena u samoj tjelesnoj strukturi. Ohrabreni takvim odvijanjem stvari stajemo na vagu i ona nam pokazuje identičnu vrijednost kao kod prethodnog vaganja. Jednima je to poticaj za dalje, drugima da odustanu jer kao- nema smisla nakon toliko truda da vaga pokazuje istu vrijednost. Baš u tom drugom načinu razmišljanja osnovni je poticaj pisanja ovog članka. Dakle, u velikoj većini slučajeva, ako je osoba dobro vježbala te se pravilno hranila, vaga nas je „prevarila“. Vaga (pri tome “mislim na onu najosnovniju kućne primjene) je jednostavna mehanička sprava koja nam pokazuje našu tjelesnu težinu, pri čemu ne razlikuje mišićnu masu od „masne“ mase. Procesom tjelesnog vježbanja, pogotovo kod početnika, komponente potkožnog masnog tkiva i mišićne mase mijenjaju, odnosno dolazi do tjelesne rekompozicije.
Što je to tjelesna rekompozicija?
Pojam rekompozicija definira se kao preslagivanje, premještanje nečega unutar postojećeg sustava, a u našem slučaju mi preslažemo tjelesne komponente, mišićnu masu te masnu masu. Stoga, tjelesna rekompozicija se usredotočuje na sastav tijela, a ne na težinu. Naš primarni cilj je „ponovna kompozicija“, odnosno formirati te sastavnice na drugačiji način. Taj drugačiji način u slučaju
tjelesnog vježbanja podrazumijeva smanjenje potkožnog masnog tkiva i povećanje mišićne mase uz primjenu vise sastavnica. Kod takvog načina praćenja uz samo vaganje koristimo još i tjelesnu vrpcu za mjerenje pojedinih segmenata tijela te fotografije koje nam pokazuju vizualnu usporedbu nakon određenog vremenskog razdoblja. Takav način praćenja tjelesnog vježbanja slobodno možemo nazvati zdravijim od onog orijentiranog samo na pokazatelj vrijednosti na vagi. Kod klasičnih metoda mršavljenja, ljudi jednostavno smanjuju unos kalorija te povećaju kardio vježbe, kako bi trošili više energije i samim time mršavjeli. Takav pristup može dovesti do određenog gubitka masnog tkiva, ali će definitivno doći i do gubitka mišićne mase.
Gubitak masnog tkiva najefikasnije se postiže u primjeni ova četiri koraka: treningom snage, odnosno dizačkim treningom uz dodatak kardio treninga, ukupnim smanjenjem potrošnje kalorija te povećanim unosom proteina u organizam.
Trening snage; u više navrata govorio sam o benefitima treninga snage kao efikasnog načina skidanja kila. Osnovna stvar i najjednostavnije za objasniti je ovako: Hrana koju unosimo u sebe pravilnim treningom snage dolazi do hipertrofije mišića (rasta), a više mišića znači ujedno i više „ pohrane“ energije u njih,, a time ostaje manje za skladištenje u masne naslage. Kako to mislim? U svojem podcastu unutar emisije o ugljikohidratima govorio sam baš o toj temi pa da samo ukratko ponovimo ( a detaljnije možete čuti unutar emisije o ugljikohidratima). Dakle, hranu tijelo koristi primarno kao izvor energije, nakon toga ako ima više nego je potrebno za izvršenje akcije koju radimo, punimo energetske zalihe u mišićima i jetri, te nakon toga ako ima još materijala, on se skladišti u obliku masnih naslaga za „ poslije“. Samim time, ako imamo više mišićne mase, tijelo treba više energije, povezano time, ima više prostora ali i potrebe skladištenja glikogena u njima, a što pak na kraju ostavlja manje „materijala“ za skladištenje u masne naslage. Unos proteina je također vrlo bitan, jer nam on pomaže u očuvanju mišićne mase ali i njezinom rastu nakon treninga. Mišićnu masu ne možemo izgraditi bez dodatnog unosa kalorija, jer bez dovoljno kalorija naše će se tijelo teško regenerirati i popraviti oštećenja od prethodnog treninga.
Kardio trening: dugo vremena bilo je mišljenje da za skidanje kilograma treba raditi kontinuiranu aktivnost u trajanju minimalno dvadeset minuta da bi se masti počele trošiti kao izvor energije a mi samim time mršavjeli. Kako znanost ide naprijed te se rade mnoga istraživanja, uvidjelo se da to ne mora biti definirano tako, već da je moguće provoditi i treninge visokog intenziteta kraćeg trajanja. Mogli bi nabrajati beskonačno, od grupnih treninga koji su orijentirani na kontinuirano kretanje kao što je zumba, aerobik ili plesni programi, do individualnih aktivnosti gdje možemo odabrati brzu šetnju, lagano trčanje, trčanje u intervalima, vožnja biciklom, veslački ergometar, plivanje, itd.
Kod ukupnog smanjenja potrošnje kalorija = kalorijski deficit Deficit je definiran kao negativna razlika između dvije jedinice koje uspoređujemo. U našem slučaju „igramo“ se kalorijama. Dakle, kalorijski deficit je naziv za proces gdje naše tijelo troši više kalorija nego li unesemo u njega. Provodimo li taj proces dobro, rezultat toga bit će smanjenje potkožnog masnog tkiva. Nipošto ne smijemo uzimati to zdravo za gotovo te se držati nekih rigoroznih dijeta. Takvim ponašanjem dugoročno gledano samo štetimo našem organizmu. Uzmimo za primjer da osoba na dan ima dnevnu kalorijsku potrebu od 2800 Kcal, a kroz dan unese 2500 Kcal, ona je automatski u kalorijskom deficitu 300 Kcal. Organizam za svoje energetske potrebe prvenstveno koristi ugljikohidrate kao izvor energije, kad njih potroši poseže za masnim naslagama i tu je benefit kalorijskog deficita. Moramo paziti samo na jednu stvar, a to je da u tom procesu unosimo dovoljno proteina koji nam primarno služe kao gradbena jedinica, odnosno u ovom slučaju „čuvaju“ muskulaturu od razgradnje, tj. katabolizma.
Čitanjem članka mislite- pa čekaj malo, prvo govori o povećanom unosu kalorija, pa onda o smanjenom? Kontradiktorno, zbunjujuće… Zapravo je jednostavno. Sve što morate napraviti je da posložite dnevni unos kalorija naspram cilja koji imate taj dan.
Prvo što morate napraviti je da utvrdite dnevni metabolizam, za što vam savjetujem da pitate svojeg trenera, nutricionistu ili liječnika. Drugi način je da ga sami izračunate pomoću Internet kalkulatora (p.s. ovdje imate izvrsne kalkulatore za sve moguće stvari, obavezno pogledajte ). U dane kada imate kardio trening ili pak odmarate, idite s kalorijama u deficit, nekih 10% od ukupnog dnevnog unosa. Dnevni unos mora biti malo manji, ali ne previše, jer moramo paziti na mišićnu masu, da ne bi tijelo počelo koristiti mišićno tkivo kao izvor energije tj. da dođe do njene razgradnje. U one dane kada imamo trening snage, potrebno je biti u laganom suficitu, prvenstveno u obliku proteina, da nam tijelo nakon treninga ima sve potrebne predispozicije za odmor, odnosno rast. Unesite do 10% više kalorija od dnevne potrebe, što je sasvim dovoljno za prosječnog vježbača.
Možda na kraju zvuči sve pomalo zbunjujuće, ali stvari na takav način zaista funkcioniraju. Sve je moguće, samo treba malo discipline, motivacije i znanja. Niti jedna zdrava promjena ne dešava se na brzinu, pa joj treba pristupiti sa strpljenjem i nekim dugoročnim planom.
Prvi puta u bogatoj povijesti KUD-a Seljačka sloga Donja Dubrava, godišnja skupština održana je posredstvom video veze. Na taj su način podnijeta i prihvaćena sva izvješća o minulom radu. U izbornom dijelu skupštine članstvo je odlučilo da čelništvo ostane isto. Predsjednica će biti Štefica Kovač, dopredsjednica Božica Kivač, tajnica MartinaKovač Radmanić. U Upravni odbor su uz njih ušli: Antun Horvat, Nino Klobučarić, Petra Žiga, Filip Trstenjak, Andreas Kočiš i Marijeta Bogomolec.
U raspravi je rečeno kako je u 2020. godini kulturni amaterizam bio potpuno marginaliziran zbog epidemioloških mjera, a očito je da će tako biti i u 2021. godine. Iz Donje Dubrave poručuju kako će ova situacija jako naštetiti kulturnom amaterizmu. Mngoi će odustati od bavljenja folklorom, mlade će gurnuti u naručje računala i mobitela, a povratak i okupljanja će biti izuzetno teška s evidentnim posljedicama. Urušit će se tradicijske vrijednosti i zaboraviti čuvanje materijalne i nematerijalne baštine.
Ipak, slogaši, koji su se svake godine bar dva puta masovno družili sa svojim sumještanima, na ovaj način im izražavaju zahvalnost za pokazano, a to je da se u Donjoj Dubravi i dalje spremni i željni čuvati ono što ih sve čini Dobravčanima, a to su govor, pjesma, običaji, glazba i ples.
