Silno mnoštvo ožalošćenih, prijatelja, suradnika, štovatelja i znanaca okupilo se je 28. listopada  na čakovečkom zadnjem počivalištu kako bi posljednji puta na put bez povratka ispratili bolešću izmućeno tijelo 85-godišnjeg Ede Pongraca. Ispraćaj je obavljen uz sve vjerske počasti koje mu je odao fra. Josip Župan čemu su se pridružili vodeći međimurski lovci, odnosno članovi LD „Patka“  Donjeg Vidovca/Sveta Marija, društva kojem je pripadao od trenutka kada je ušao u lovstvo, a bilo je to kada je bio izuzetno mlad, točnije kada je imao 26 godina. Nad otvorenom rakom stoga se je od njega u ime lovaca „Patke“ i Međimurja oprostio Mario Gašparić, predsjednik LD Patka Donji Vidovec/Sveta Marija kao i žitelja Svete Marije i Donjeg Mihaljevca, odakle je bio pokojnik porijeklom i gdje je jedno vrijeme radio u OŠ. Oproštajni govor bio  bi predug kada bi u njega sazdali sva Edina lovačka postignuća koja su bila usmjerena  prema strasti i ljubavi prema lovstvu i prirodi.

Prisjetio se Gašparić njihovog zadnjeg lova na fazane i njegovih riječi upućenih upravo njemu: “Ti ćeš biti novi predsjednik društva. Prepoznao je u svakom koji je došao u naše redove sve njegove vrline koje je usavršavao savjetima. Ti si u meni vidio ono što ja nikada nisam slutio“, istaknuo je Gašparić te dodao kako su ga mladi izuzetno voljeli i cijenili vidjevši u njemu uzor, ne samo kao lovca već kao i pedagoga koji je bio u službi malog čovjeka. Govoreći dalje, Gašparić je drhtavim glasom dodao: „Danas ćemo pucati, ali ne na divljač već tebi u čast u znak poštovanja za sve što si učinio za lov i lovstvo“.  Rekao je kako će im Edo nedostajati kao uvodničar u lovačku etiku, određivanje najboljeg lovca, održavanju brojnih pozdravnih govora…..

Devetero lovaca s puškama u ruci, udaljeni od mjesta ukopa, imali su  po dvije patrone iz kojih je prethodno izvađena sačma te su počeli pucati pojedinačno u zrak s lijeva na desno u nejednakim vremenskim razmacima simulirajući situaciju kao u stvarnom lovu. Nakon toga su  lovci u raku bacili jelovu grančicu simbol  zahvale i putokaz pokojniku da nastavi lovom u „vječnim lovištima“.

Međimursko lovstvo odlaskom Ede Pongraca izgubilo je mnogo, a to mnogo je zapisano u njegovoj bogatoj biografiji iz koje ćemo izdvojiti podatak njegove veličine. “Edo Pongrac je kao dugogodišnji  lovac, nositelj niza lovačkih priznanja, a među njima i najvećeg – Zlatne plakete Hrvatskog lovačkog saveza za dugogodišnji doprinos razvoju lovstva, koju je primio krajem 2009. godine. Cijeli je život, do mirovine, radio u prosvjeti i politici, a obnašao je značajne funkcije u Lovačkom savezu Međimurja, čiji je neko vrijeme bio predsjednik, a u Hrvatskom lovačkom savezu  je 1997. godine izabran za dopredsjednika krovne lovačke udruge.  Od prvog dana je član Lovačkog društva “Patka” iz Donjeg Vidovca.Rođen je u Donjem Mihaljevcu, a od 1974. živio u Čakovcu. Dva sina, Darko i Mladen i unuk Matija također su aktivni lovci, svi su u Čakovcu, ali su članovi „Patke“, društva u kojem je Edo bio sve, od običnog lovca, tajnika  te u više navrata predsjednik…..

Edin pogled na lovstvo uvijek je bio: „Biti lovac je čast i zaista mnogi imaju krivu sliku o lovstvu. Ja ne govorim o lovu, nego o lovstvu – jer lovstvo znači prvo uzgoj, drugo zaštitu divljači, a tek na trećem mjestu je lov. U sve godine, koliko sam lovac, nikada mi nije bilo važno hoću li odstrijeliti nešto. Uvijek mi je važnije bilo druženje, boravak u prirodi…Ta ljubav prema prirodi kod mene je uvijek bila, a i sada je vrlo jaka.“

Nije nezamariva i njegova uloga u školstvu gdje je počeo raditi kao učitelj u OŠ Donja Dubrava. Posto je nastavnik TZK kada je završio PA Čakovec. Od školske godine 1972./73, do 1974./75, bio je direktor OŠ Marija na Muri (op. a. današnja Sveta Marija). Potom je otišao  u Čakovec na rukovodeće mjesto u Otvoreno radničko učilište pa potom u „političke vode“ pa u Odjel za školstvo u Međimurskoj županiji gdje je ostao do umirovljenja.

Osim ranije spomenutih muških članova obitelji, najveća potpora u svemu bila mu je i ostala supruga Franciska kao i kći Željka.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Mala Subotica će sutra u 16 sati biti organizator i realizator Javne taktičko-pokazne vatrogasne vježbe „Vrtić 2021.“ Ona će biti održana u Dječjem vrtiću „Potočnica“, Glavna 55.

Kao što i sam naziv vježbe govori, sve će se događati oko Dječjeg vrtića u cilju gašenja požara objekta, spašavanje unesrećenih osoba iz objekta, a sve u sklopu provedbe godišnje vježbe DVD-ova s područja općine Mala Subotica radi uvježbavanja i kordinacije snaga na intervenciji većeg opsega.

Vježbom će zapovijedati Matej Obadić, zapovjednik DVD-a M. Subotica, a u rukovođenju će mu pomagati: Matija Horvat, zamjenik zapobjednika  zapovjednika DVD-a Mala Subotica, Filip Horvat, zapovjednik DVD-a Držimurec-Strelec, Dalibor Toplek, zapovjednik DVD-a Palovec i Aleksandar Horvat, zapovjednik DVD-a Sveti Križ.

Nedavno smo pisali kako naš poznati karikaturist Damir Novak iz Malog Mihaljevca podnosi teret 6.međunarodne izložbe karikatura Čakovec 2021. On je organizator, provoditelj i idejni začetnik svih pet dosadašnjih festivala karikature u Čakovcu, a to će biti i sa šestom.

Pitajući ga kada će se ona dogoditi i gdje će biti, Damir je kazao:- Izložba je planirana na otvorenom kao i prošle godine. Još čekam odobrenje vlasnika kavane. A samo otvaranje ovisiti će o epidemiološkim mjerama koje budu na snazi.

Kada je rekao, kako čeka odobrenje vlasnika čakovečke kavane mislio je na prošlu godinu kada je gotovo sam finalne karikature posložio gotovo sam na ogradu kavane i gotovo je danonoćno bio uz njih. Lanjsko otvaranje je bilo 10.prosinca i prvotno je bilo zamišljeno da bude postavljena na vanjskoj ogradi čakovečke Županijske bolnice, no za to nije dobio suglasnost.

Za ovogodišnju izložbu pristiglo je u kategoriji starijih od 16 godina 560 radova od 337 autora iz 58 država, a u kategoriji do 16 godina pristiglo je 112 radova od 103 autora iz 7 država. Tema je Cikloturizam, a radove za izložbu je birao međunarodni žiri kojem je na čelu bio Damir Novak.

Očistiti put za Djeda Mraza i donijeti drugima sreću kad se prime za dugme može samo dimnjačar, a takvog treba svako naselje. No, sve ga je teže naći. Odlučili smo saznati više o tome kako izgleda život jednog čovjeka koji obavlja zanimanje za koje se danas skoro nitko ne želi školovati, zašto je tome tako i kakva je njegova životna priča…

Uz svu modernu tehnologiju i napredak, uvijek će biti potreban netko tko će počistiti dimnjake i brinuti o njihovoj sigurnosti. Dimnjačar Miljenko Marđetko, 55-godišnjak iz Kotoribe, jedan je od rijetkih pripadnika ovoga, danas mladima neatraktivnog, zanimanja za koje postoji nestašica.

Ovaj čovjek radi za GSK Pre-kom kao dimnjačar već, ili tek, tri godine, a zadužen je za naselja Sveta Marija, Donji Vidovec i dio Donje Dubrave. U naselje dolazi autom i prikolicom, u kojoj dovozi bicikl i alat za posao, te dalje obilazi kuće biciklom. Smatra da je za ovo zanimanje slab interes jer je nekad ovo bio potplaćen posao. Nekad. Miljenko je danas zadovoljan svojim primanjima i uživa u ovom poslu.

Kakav je ovo zapravo posao?

– Sviđa mi se ovaj posao, jako sam zadovoljan. Volim dinamiku, rad na terenu, komunicirati s ljudima. Sa svima sam uspostavio dobar odnos, pokušavam im izaći u susret glede termina dolaska. Ako netko nije kod kuće, ostavim im ceduljicu sa svojim kontaktom kako bismo dogovorili vrijeme koje im odgovara – opisuje Miljenko, a ujedno i ruši mitove o dimnjačarima kao osobama vječno prekrivenim crnom čađom, koji skakuču po krovovima:

– Posao nije pretjerano fizički zahtjevan i ne moram se penjati na krovišta, dimnjake čistim najčešće unutar tavana ili podruma. Posao je prljav, ali nije puno prljaviji od posla nekog radnika u proizvodnoj hali. Nismo na nikakvoj normi, bitno je da si komunikativan i prilagodljiv prema ljudima, jer mi tu i jesmo na budemo njima na usluzi – kaže Miljenko.

Za naselja u nadležnosti Pre-koma postoji ukupno šest dimnjačara, kaže, koji u tim naseljima jednom mjesečno, u razdoblju od 1. listopada do 30. svibnja, obilaze kućanstva s kojima je potpisan ugovor o pružanju dimnjačarskih usluga. U posebnoj aplikaciji Pre-koma dimnjačari pritom bilježe gdje su sve bili i što su napravili. Osim čišćenja dimnjaka, pružaju i usluge čišćenja svih peći i kamina.

Prije dimnjačarstva, radio je u vojsci i uzgajao koze

Rodom iz Kotoribe, gdje i danas živi sa suprugom Riječankom, Miljenko Marđetko završio je srednju školu za dimnjačara u Zagrebu te je nekoliko godina radio u Zagrebu kao dimnjačar. U Kotoribu se vratio sa 24 godine i zatim otišao u Domovinski rat, gdje je sa 1. gardijskom brigadom prošao sva ratišta. Idućih 13 godina ostao je raditi u vojsci kao djelatna vojna osoba, nakon čega je umirovljen.

Miljenko je i otac, a mirovina uz dvoje djece koje je trebalo školovati nije bila dostatna za život, pa se Miljenko odlučio na vlastiti posao.

– Otvorio sam OPG Marđetko koji se bavio uzgojem koza za mlijeko. Imali smo ugovor s Vindijom. Imali smo oko 50 koza i posao je dobro išao čak 17 godina, međutim, nakon toga supruzi i meni je postao naporan, nismo imali dovoljno radne snage i na koncu smo odustali. Tako sam otišao na razgovor u Pre-kom i zaposlio se kao dimnjačar – opisuje Miljenko.

Zašto su dimnjačari važni?

– Dimnjaci koji se koriste za loženje krutih goriva kao što su drvo i ugljen te lož ulje treba redovito čistiti jer se u njima nakuplja dosta čađe. Ona se dimi, sprječava pravilno gorenje, a može se i zapaliti. Isto tako važno je redovito kontrolirati i čistiti i plinske bojlere s dimnjacima jer se unutra zna skupiti paučina, osina gnijezda, ili čak kosti koje donesu vrane i slično – objašnjava Miljenko.

Objašnjava i kako kod dimnjaka za loženje krutih goriva treba pripaziti i na sam vanjski dimnjak. Neki imaju dimnjake koji nemaju žbuku, fuge znaju biti porozne i slično. Važno je upozoriti ljude jer tako može doći do zapaljenja. Takvi dimnjaci se moraju ožbukati, ističe Miljenko.

Paučina je vrlo lako zapaljiv materijal

– Kad je dimnjak iznutra u lošem stanju, predlažemo njegovo frezanje, što označava čišćenje od smole odnosno stvrdnute čađe. Paučina je vrlo zapaljiv i lako zapaljiv materijal, a ljudi slabo idu na tavane… Stoga bih preporučio svima koji nemaju dimnjačara da nam se jave – kaže Miljenko.

Kad bi drugi znali kako je to biti dimnjačar…

Miljenko je pronašao svoj životni mir i financijsku stabilnost u poslu uz koji osjeća zadovoljstvo, a i iznimno je značajan i u 21. stoljeću. K tome, donosi i pomisao na sreću.

– Većina ljudi se i dan danas, otvoreno ili skriveno, primi za gumb kad me vidi, jer dimnjačari, prema starom vjerovanju, donose sreću – kaže Miljenko.

Nažalost, koliko je ovo zanimanje danas mladima neprivlačno govori i podatak da je tvrtka Pre-kom nudila stipendiju od 1750 kuna mjesečno za školovanje za dimnjačara, međutim nije dobila niti jedan poziv vezano uz to. Kad bi znali koliko zadovoljstva je Miljenko pronašao u ovome i mogli uskočiti u njegove cipele samo na jedan dan, situacija bi sigurno bila drukčija.