U nedjelju, 25. travnja, oko 1 sat na dvorištu kuće u Vinogradskoj ulici u Beretincu nepoznati je počinitelj počinio kazneno djelo Ubijanje ili mučenje životinja, javljaju iz Policijske uprave varaždinske.
– Nepoznati je počinitelj iz vatrenog oružja ispalio nekoliko metaka u psa mješanca u vlasništvu 28-godišnjakinje, uslijed čega je uginuo u blizini mjesta propucavanja. Policijski službenici poduzimaju radnje na pronalasku počinitelja kaznenog djela – stoji u priopćenju.
Darko Dania, načelnik Općine Nedelišće, uz ostala ulaganja u proteklom mandatu, posebno je zadovoljan novim dječjim igralištem na kraju Ulice Vinka Karlovića, koja se sada uređuje u cijeloj dužini. Riječ je zapravo o kombiniranom dječjem i sportsko-rekreacijskom kompleksu u Doliću, na mjestu gdje je nekad bilo ilegalno odlagalište otpada.
Načelnik Dania uvjeren je da se malo gdje može naći igralište kakvo je u Doliću:
– U uređenje ovog igrališta, na kojem su instalirane i sprave za rekreaciju roditelja dok se mališani zabavljaju na igralima, uloženo je 360.000 kuna. Igralište je maksimalnih sigurnosnih standarda, potpuno je ograđeno, a uz igralište je i novi teren za odbojku na pijesku. Ne znam ima li već negdje u Međimurju igralište ovako visokog standarda. Za igralište nam je Vlada darovala državno zemljište površine površine 7.558 m2, a ovo je model po kojem će se urediti igrališta i u preostalih devet naselja općine Nedelišće – kaže Danija i dodaje da je veći dio novca za ovu investiciju osiguran iz EU fondova, gotovo 300 tisuća kuna.
Danas, u ponedjeljak, 26. travnja 2021. godine u 10 sati ispred Učiteljskog fakulteta u Čakovcu (Ante Starčevića 55, Čakovec) u okviru obilježavanja Dana Međimurske županije otkrit će se bista Zvonimiru Bartoliću. Tom prigodom obilježit će se i Dan Odsjeka Učiteljskog fakulteta u Čakovcu.
-Posebno napominjem da će u sklopu obilježavanja 142. godišnjice obrazovanja učitelja u parku Odsjeka u Čakovcu biti upriličeno i otkrivanje biste prof. dr. Zvonimiru Bartoliću, našem bivšem dekanu, vrsnom znanstveniku, sveučilišnom profesoru te saborskom zastupniku.
Bista profesora Bartolića bit će četvrta po redu u našoj Aleji velikana pa će se tako prof. dr. Zvonimir Bartolić naći uz bok dr. Ivana Novaka, akademika Vinka Žganca te književnika Nikole Pavića. Bistu zajednički podižu Međimurska županija, Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu te Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a otkrit će je župan Matija Posavec – rekla nam je prof. dr. sc. Blaženka Filipan-Žignić, prodekanica za poslovanje, studij i studente na Odsjeku u Čakovcu.
Novi tjedan počinje lošije. Danas pretežno oblačno i hladnije, a mjestimice može pasti i malo kiše. Puhat će umjeren sjeveroistočni vjetar.
Jutarnja temperatura od 4 do 7, a najviša dnevna između 9 i 11 Celzijevih stupnjeva.
I sutra se nastavlja jesensko vrijeme. Oblaci, povremena kiša, umjeren sjeverac i niska temperatura za doba godine. Ujutro između 5 i 7°C, a danju do 9 ili 10 Celzijevih stupnjeva. Od srijede malo povoljnije.
Postoji mnogo ljudi s dobrim srcima, ali neki se ipak ističu svojim plemenitošću. Među takve zasigurno spadaju Anica (61) i Drago Bogar (63), bračni par iz Banfija o kojem pišu 24 sata.
Sve je započelo prije 30 godina kada su prodali sve što su imali kako bi mogli sagraditi kuću u kojoj će udomljavati djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Uz iznimno plemenito srce, jedan od razloga zbog kojih su se odlučili na udomljavanje su zdravstveni problemi zbog kojih nisu mogli imati vlastitu djecu.
Prva je kod njih došla djevojčica od 10 godina, čija je majka preminula, a otac se nije mogao brinuti o njoj.
Djeca u novi dom dolaze istraumatizirana, često izgladnjela, nerijetko se kod njih javlja otpor, distanca i agresija.
Međutim, ne prođe dugo vremena otkako ih zamjenjuju ozareni osmjesi te sreća na malim lišcima. Anici i Dragi više se ne obraćuju sa ‘striček’ i ‘teta’ već s ‘mama’ i ‘tata’.
Djeca najbolje prepoznaju tople i iskrene ljudske duše, pa to i nije tako neočekivano:
-Biti udomitelj je najdivnija stvar na svijetu, ali traži puno odricanja. Mi nemamo slobodne vikende ili godišnje odmore, pa da otputujemo, stavimo mozak na pašu i odmaramo. Praznici su nam pak razdoblje kad imamo najviše posla. Treba pripremiti vagone kolača i drugih jela, okititi sve, stvoriti pravi blagdanski ugođaj, a to nije mala stvar u ovako velikoj obitelji. Nema tu odmora ni lješkarenja, nema privatnog života. Djeci smo posvećeni tisuću posto i tu nema mjesta za zabušavanje – odlučan je ovaj bračni par.
Anica i Drago sa svakim djetetom stvaraju emotivnu povezanost, pa im jako teško pada kada se djeca vraćaju roditeljima ili odlaze svojim putem, no uvijek ostaje utjeha da su im uspjeli uljepšati barem djelić njihovog života i zato im i u ime naše redakcije hvala na tome.
Cijelu priču možete vidjeti ovdje.
Pero je bio izvanbračno dijete žene koja ga rodila već u poodmakloj životnoj dobi, u četrdeset i petoj. Nitko nije znao tko bi mu mogao biti otac, jer se ta sirotica nije smucala po selu i nasjedala na kavama. Nagađalo se da bi možda to mogao biti neki daljnji rođak, ali Pero je i u svojoj mladenačkoj dobi bio i ostao seoska tajna.
Mještani su znali da majka Mara ne razgovara sa susjedima zbog vrtne međe i nekoliko dragocjenih kokoši i njihovih jaja, svojega siromaštva i podcjenjivanja njezina sina i pokojnih roditelja. Znali su i to, da sa sinom živi skromno, čak preskromno. Pero je bio svjestan situacije i okolnosti u kojima raste, boljelo ga to, ali nikad nije nikome ništa učinio nažao.
Majka Mara umrla je dva dana prije njegovog osamnaestog rođendana. Pero je izučio za tesara i odjednom se našao sam na svijetu. Ono, što ga pratilo cijeli život bila je njegova govorna mana, naime, mucao je od svoje pete godine.
Susjedov stariji sin Nikola, napuhani mladi gazda, bližio se tridesetoj i u vrijeme pretvorbe „snašao se“ i otvorio tvornicu tekstila. Sestra mu Jelena završila je medicinsku školu i udala se u metropolu. Nije mu uopće bilo na pameti ponuditi radno mjesto susjedu Peri, dok se ne snađe nekako. Čak je smatrao da bi mu njegovi bližnji zamjerili.
Pero je volio svoje zanimanje, ali, rekli bi ljudi u žargonu, za prvu silu, razvozio je kruh po obližnjim trgovinama i tako krpao kraj s krajem.
Ipak, razmišljajući o sebi, bol u srcu i skromni život natjerali su ga da pred samu jesen u veliku putnu torbu strpa cijeli svoj život. Nije imao pojma u koliko voze pojedini vlakovi, nikome nije mahnuo na rastanku. Jedino je rekao grobaru, da s vremena na vrijeme pokosi njegovo dvorište. Brbljavi debeljko je znao da će mu Pero, čim se vrati, nekako platiti. Grobar je tražio novčiće po džepovima i taman skockao žuti mozaik za dva gemišta. Eh, kojega li veselja!
– Znam, trebat će ti svaka para, a primijetio sam da si opet uplatio danas – grobar se nasmijao piskavo. Gle, Pero, imam kod kuće još nešto para, posudim ti ako treba.
– Nne, nnne trebba. Pprodao ssam onu ššumu, manju. Veća nneka čččeka. Vrattit ću se jja. A llissstić, nnema sssmisla da ne uplattim i taj zzzzadnji –
Pero je, nakon ispijenog gemišta, sa suzom u oku, zagrlio grobara.
To je bio Perin posljednji zagrljaj kao siromašnog čovjeka. Saznao je to za nekoliko dana.
Pero je preko noći postao milijunaš. Ipak, pitao se, zašto mu nisu više važne želje s kojima je lijegao i s kojima se budio…
***
Nekoliko godina kasnije imao je malu njemačku građevinsku firmu. Imao je svojega vozača i tajnicu. Imao je stan u Splitu iz kojega je noćima gledao grad kako se pali i gasi. Imao je novac za pet lagodnih života i kućicu u malom međimurskom mjestu. U svoje rodno selo navraćao je rijetko. U duši je tinjala želja da cijelu noć sjedi na svom rodnom pragu i u mislima sluša majku kako ga zove:
– Sineeee… Periceee!
I zaista ju je čuo. Kad god je poželio. U snu je osjećao njezine ruke. Čuo je on sve svoje na svijetu.
Nekoliko dana kasnije obukao je traperice i neku šarenu košulju koju je kupio u prvoj trgovini. Palme i tako to… neki brod. Nek’ pomisle da je samo skromni auslender. Grobar je ionako bio pun priča o bogatašima, kao šipak koštica. Nitko ne bi vrisnuo na priču o milijunašu.
Međutim, Pero se vrlo neugodno iznenadio toga jutra kada se njegov automobil zaustavio u njegovom selu, njegovoj uličici. Što se dogodilo?
U rano jutro kružila su ulicom tri policijska auta. Jedva su se okretali na uskom prostoru. Susjedu Nikoli, ubrzo je saznao, nakon smrti oca, firma je propala. Vodili su ga u lisicama. Zašto?
Izašao je iz svoje limuzine i u okrznuli su se pogledom. Nikola je pognuo glavu, a policajac ju je rukom ispratio u unutrašnjost auta. Iz kuće je izašla žena sa djetetom u naručju. Za njom njegova majka. Sva uplakana, stara susjeda je grcala u suzama.
Mlada žena ga na trenutak pogledala. Postoji li ponekad nešto u očima, što se kasnije duboko usadi u srce? Ovog trenutka to nije mogao reći.
Susjedi sa sviju strana počeli su prilaziti i tješiti ih.
Sjetio se trenutaka smrti svoje majke. Vrijeme ih nije ni ublažilo ni izbrisalo. Nijedan susjed nije mu prišao ni prije ni nakon sahrane. Sigurno zbog toga jer bi bio red pitati treba li mu što. Ipak, još je bio dijete. Koji novčić, utjeha, zagrljaj? Čak je nekog zlobnika čuo da bi mu sad dobro došao otac.
Prošle su godine i sad su već svi nagađali da je Pero među najbogatijim ljudima u tom kraju. Nikad nikome osim grobara nije povjerio da je onaj posljednji odigrani listić prije odlaska, bio dobitni. Ovaj nije vjerovao sve dok mu na račun nije sjeo pozamašni iznos novca.
Osim toga, godine rada u vlastitoj firmi učinile su svoje. Unatrag godinu dana, u Njemačkoj je zaposlio i nekoliko mladića iz svog kraja..
Vrlo brzo nakon što se odmaknuo iz svoje sredine, prestao je i mucati.
Grobar je, ovaj put, vidno omršavio. Jedva ga prepoznao.
– Ne brini za mene. U životu mi nije bilo ni dobro, ni loše. Nego… kako da ti se odužim, zahvalim… a da, znam kako… Perice?
-Drži se, stari moj, samo to. Nego, htio sam te pitati… ona mlada žena sa djetetom je žena susjeda Nikole?
– Da. Ali nisu vjenčani. To nije njegovo dijete. Ne znam kako se ona tu našla i što ju je snašlo. Očito ništa dobroga.
A Nikola je sad do kraja propao. Po sudovima se vuče već godinama. No, pustimo to.
Sad me slušaj, Pero. Ne mogu otići na onaj svijet i ti ne možeš na put prije nego ti kažem nešto… tvoj otac…
– Reci, stari. Moj otac. Znam da je moja majka često pohodila groblje. Roditelje nikad nije prežalila. Pretpostavljam da ste često razgovarali. Odakle je, tko je on?
– Tvoj otac je… ujedno i otac susjeda Nikole.
– Želiš vidjeti reakciju, grobaru moj? Nema je. Moje teško djetinjstvo davno sam pokopao. A sada ću još baciti grumen.
– Perice, mislio je da je tu tajnu odnio u grob, majka ti nije stigla reći, a namjeravala je. Mislila je da će poživjeti još godinu, dvije. Ostao sam ja.
– Nisi me pogodio u žicu. To je čovjek koji mi nikad nije pružio ni jabuku iz vrta. A takav mu je i sin, lopov koji se polakomio. Okolnosti pod kojima sam začet vjerojatno su slučajnost…
– Mislim da da. Tako je rekla tvoja majka. Stari je bio ulizica i vrebao je trenutak.
– Više mi to uopće nije važno i nekako mi je muka od te spoznaje.
– A ti Perice ne zamjeri mu. Ni ocu, ni bratu. I ne miješaj se u…
– E tu si, grobaru, pogriješio. Žena koja ranom zorom drži dijete u naručju… samo mi još reci njezino ime.
– Marija.
– Mariju ću mu uzeti. Da. Nju sam tražio sve ove godine. Ne znam, ali učinilo mi se da sam vidio sebe u njezinim očima. Uzet ću mu je, ako mi Bog bude na pomoći…
Danas je u Čehovcu svečano otvoren obnovljeni sportski objekt u sklopu tamošnjeg Sportskog parka. Svečanost je održana uoči prvenstvene utakmice domaćeg NK “ČSK” koji dobiva na korištenje rekonstruirane prostorije i svlačionice.
Ukupna vrijednost investicije iznosi 2,1 milijuna kuna. Objekt su predali u funkciju gradonačelnik Grada Preloga Ljubomir Kolarek i predsjednik Međimurskog nogometnog saveza Mato Kljajić.
