U subotu, 28. veljače, u župnoj crkvi u Svetom Jurju u Trnju okupili su se roditelji ovogodišnjih krizmanika i prvopričesnika i njihovi kumovi na duhovnoj obnovi koja je započela euharistijskim slavljem, a potom se nastavila duhovnim nagovorom koji je predvodio vlč. Filip Jakupec.
U središtu razmatranja bila je biblijska slika Božjega prsta. U Knjizi Izlaska ploče Saveza ispisane su „prstom Božjim“ – ne kao prijetnja, nego kao znak blizine. Bog ne ostavlja čovjeka prepuštenog sebi. On pokazuje, usmjerava, odgaja – ne galamom, nego strpljivošću.
Ta je slika postala posebno razumljiva kroz jednostavnu, ali snažnu usporedbu: majka koja djetetu u molitveniku prstom pronađe redak kada se izgubi među riječima. Dijete ne zna gdje je, majka zna. Dijete se zbuni, majka pokazuje. Tako i Bog: njegov prst ne ponižava, nego pomaže da ponovno pronađemo smjer.
Božje zapovijedi nisu hladni propisi, nego putokazi koji štite život. Kada pojašnjavamo pravila, pojašnjavamo i posljedice. To traži vrijeme, strpljenje i poniznost. Kao kamenčić bačen u more, svaki naš čin širi krugove koji dopiru dalje nego što vidimo. Odgoj nije trenutak, nego dug put – a roditelji su pozvani biti oni koji, oslonjeni na Božju vjernost, i sami pokazuju put svojoj djeci.
U svjetlu evanđeoskog prizora u kojem Isus prstom piše po tlu pred onima koji žele osuditi preljubnicu, otvorena je i dublja dimenzija Božjega odgoja. U Starom zavjetu Bog piše po kamenu; u Kristu piše po prašini zemlje. Novi zakon ne briše istinu, ali je ispunja milosrđem. On ne umanjuje odgovornost, nego otvara prostor obraćenju. Jer „reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo“, ali priznamo li – Bog oprašta.
Kako sazrijevamo, pred nama stoje dva puta: postati tvrdi u vlastitoj sigurnosti ili ostati ponizni i spremni priznati da smo pogriješili. Duhovna obnova bila je poziv roditeljima da dopuste Bogu da ih i dalje odgaja – kako bi i sami mogli odgajati, ne samo riječima, nego primjerom, ne samo zahtjevom, nego milosrđem.
Jer Bog i danas pokazuje. Ne udaljen, nego blizak. Ne prijeteći, nego vodeći. I tiho, ali odlučno govori: Ovo je put – njime idi.
