Dragica Škribulja je 69-godišnja umirovljenica koja živi sama i daleko od obitelji, ali s osmijehom na licu, te piše poeziju, čita knjige i, unatoč tome što se zbog reumatoidnog artritisa kreće uz pomoć guralice, pomaže mještanima Goričana na razne načine, a aktivno sudjeluje i u aktivnostima umirovljenika.

Rođena u Sarajevu, Dragica se uvjerila da u životu ne ide sve glatko već sa 6 godina, kada joj je ustanovljena dječja paraliza. Tri godine provela je u lječilištu u Cavtatu, pa je pri povratku u Sarajevo morala u jednoj godini završiti dva razreda kako bi dostigla svoje vršnjake. Najvažnije, priča nam, preko puta kuće bila joj je knjižnica, a čitati je počela otkad zna za sebe, odnosno otkad je naučila slova.

Zanimljivo je da je Dragica jedna od prvih 35 žena na prostoru bivše Jugoslavije koja se školovala za tada za žene neuobičajeno zanimanje.
– Po struci sam prometnik na željeznici, onaj s crvenom kapicom! – kaže i dodaje kako je radila na željeznici, ali ne sa zviždaljkom u ruci već u uredu, na obračunu plaća.

Sa 22 godine upoznala je ljubav svog života – Goričana Ivana Škribulju – te doselila u njegovu obiteljsku kuću u Međimurju, u Goričan. Tu je većinu svog radnog vijeka provela na obračunu plaća u tadašnjoj tvrtki Meiso u Goričanu, a rodila je i četvero djece – 2 sina i 2 kćeri (od toga najmlađeg sina u jeku Domovinskog rata), brinula o svekrvi koja je bolovala od Alzheimerove bolesti te prestala s radom nakon što joj se i muž razbolio od leukemije sa samo 36 godina. Preminuo je nakon 14 godina borbe s teškom bolešću.

Život je ljepši uz knjigu

Unatoč svemu, i uz brigu o bolesnoj svekrvi i mužu te četvero djece, Dragica je cijeli život čitala.
–  Čitala sam knjige prije spavanja, pa uz jutarnju kavicu, sve se stigne kad se hoće – objasnila je.

Dragica danas ima pun dom knjiga, a na polici joj se nalaze, među ostalim, i svi dijelovi „Gordane“ Marije Jurić Zagorke te povijesno-ljubavnih romana Monice McCarty. Oko 150 knjiga donirala je mjesnoj knjižnici, u kojoj je pročitala većinu knjiga.
– Svakodnevno pročitam najmanje 100 stranica knjige. Volim čitati sve. – rekla je.

U selu je poznata kao humanitarka i pjesnikinja

Ivan Škribulja volio je pisati pjesme, a nakon njegove smrti Dragica je krenula s intenzivnijim pisanjem poezije – dječjih pjesama, ljubavnih, političkih, misaonih, socijalnih… Mnogo se i hrvatskih političara našlo na njezinoj tapeti. Do danas je, kaže, napisala više od 800 pjesama. Razmišljala je i o objavi zbirke poezije, što međutim još nije realizirala.

U svojoj kući u Goričanu Dragica danas živi sama, a članovi njezine obitelji rasuli su se po svijetu: njezina dva brata su odselila u Chicago i nije ih vidjela već 30 godina, dvije kćeri i jedan sin završili su u Stuttgartu, a jedna sin živi na moru. Njezino troje unuka danas živi u Njemačkoj i Engleskoj. Dva puta tjedno Dragicu posjećuje gerontodomaćica iz Centra za pomoć u kući Međimurske županije, no unatoč bolesti i kretanja u kolicima, Dragica većinu toga ipak obavlja samostalno.

K tome, tri puta tjedno posjećuje prostorije Udruge umirovljenika gdje se u sklopu projekta Klubova za starije osobe 7 tri puta tjedno održavaju razne radionice i aktivnosti za umirovljenike.

Njezine najbolje prijateljice ovdje, Marija, Jarmila, Barbara i Jadranka, također su doseljenice, no Dragica je dobra sa svima i posvetila se i dobrovoljnom pomaganju mještanima Goričana, pa joj  oni znaju doći po savjet ili pomoć. Neko vrijeme volontirala je u humanitarnoj udruzi Sunce, međutim najbolje sa snalazi u solo varijanti.

Nakon što je izgorjela kuća susjedu policajcu, ocu 10 djece, organizirala je humanitarnu akciju kojom su pomogli u ponovnoj izgradnji kuće i pokrivanju troškova.
– Rekla sam, primjerice, Elektri: Ne morate mu donirati novac, ali možete mu dati besplatnu uslugu ponovnog uključenja električne energije – objašnjava. Jednom Romu je pomogla opremiti dom, jednoj starijoj ženi napraviti kuhinju itd.

– Volim pomagati ljudima, poznajem puno ljudi i dosta sam komunikativna, što mi je pomoglo u organizaciji pomoći za te ljude. Bitno je doći do prave informacije, uputiti ljude na prvo mjesto, jer mnogi nažalost niti ne znaju kome bi se obratili i kako im se može pomoći – objašnjava.

– Ne razumijem da netko nešto ne može. Svaka vrata na koja pokucaš, otvorite će se. Čak i ako odgovor bude negativan, otvorit će se. Treba pokušavati – dodaje.

Dragica bi sebe opisala i kao tvrdoglavu, upornu, pristupačnu i veselu osobu, a smije se kad se sjeti sljedećeg:
– Dok sam radila u Meisu zvali su me „Ledena“, ha ha. Jednostavno, na poslu sam voljela držati distancu.  

Dragica je sve samo ne ledena, a neka od njezinih djela pogledajte na nekoliko slika.

Povodom jučer izraženog nezadovoljstva vlasnice čakovečkog caffe bara – noćnog bara Fox, s adresom u Kralja Tomislava 20, iz Grada Čakovca smatraju važnim izložiti činjenice kako bi javnost dobila cjelovitu sliku koju je Grad uzeo u obzir prije donošenja odluke, te su poslali priopćenje koje prenosimo u cijelosti.

‘Odluka o ugostiteljskoj djelatnosti Grada Čakovca člankom 9. zabranjuje svaku uporabu elektroakustičnih i akustičnih uređaja na otvorenom prostoru uz ugostiteljski objekt u vremenu od 14 do 18 sati i u vremenu od 22 do 08 sati narednog dana. Također, isti članak predviđa da Gradonačelnik može rješenjem odrediti drugačije vrijeme uporabe uređaja za ozvučenje i izvođenje žive glazbe za vrijeme gradskih manifestacija poput Ljeta u Gradu Zrinskih, Porcijunkulova, Adventa, dočeka Nove godine, Dana Grada. Ukoliko se ozvučenje i izvođenje žive glazbe želi upriličiti mimo tih manifestacija, članak 15. Odluke predviđa da stranka, u ovome primjeru caffe bar Fox, najmanje pet dana prije događanja podnese zahtjev kojim se traži drugačije vrijeme korištenja ozvučenja.

U periodu od 1. srpnja do 26. rujna o.g. caffe bar Fox podnio je više zahtjeva za korištenje ozvučenja i izvođenje žive glazbe nakon 22 sata, točnije do ponoći. Svim zahtjevima je udovoljeno pa je tako pozitivno rješenje izdano za dane 16., 17., 23. i 24. srpnja, 13., 14. i 15. kolovoza, 10., 18., 24., 25. i 26. rujna. Jedno negativno rješenje izdano je za program 27. kolovoza o.g. s obzirom da podnositeljica zahtjeva nije u roku dostavila potvrdu o angažiranju zaštitarske tvrtke koju je dužna uključiti. Iz navedenog je razvidno kako su učestali zahtjevi caffe bara Fox pozitivno rješavani, upravo s namjerom da se poslovnom subjektu omogući da realizira svoje programe.

Istovremeno, programi u organizaciji caffe bara Fox i korištenja ozvučenja i žive glazbe do ponoći rezultirali su velikim brojem reakcija građana i njihovih pritužbi na preglasno ozvučenje, galamu i narušavanje javnog reda i mira. Pored telefonskih pritužbi građana, Grad Čakovec je zaprimio i predstavku građana putem sustava e-redar, temeljem čega je Gradonačelnica pribavila podatke Policijske uprave međimurske o dojavama građana za glasnu glazbu, galamu i viku. U policijskoj evidenciji za period od 1. srpnja do 26. rujna 2021. evidentirane su prijave građana i intervencije policijskih ophodnji kako slijedi: 2. srpnja u 23,31h, 3. srpnja u 22,34h, 18. rujna u 23,06h, 24. rujna u 21,37h i 25. rujna u 22,10h. U svim je slučajevima utvrđeno da vlasnica posjeduje Rješenje Grada Čakovca o korištenju tehničkih uređaja za ozvučenje ili izvođenje žive glazbe na otvorenom prostoru uz ugostiteljski objekt do 24 sata, iz čega je razvidno da su se zahtjevi caffe bara „Fox“ podupirali u dobroj vjeri.

Jučer javno izraženo nezadovoljstvo vlasnice caffe bara Fox, rezultat je razgovora u resornom upravnom odjelu Grada Čakovca u kojem joj je pojašnjena Odluka o ugostiteljskoj djelatnosti, s obzirom da je sama potvrdila kako Odluku nikada nije pročitala. Također, predočena joj je predstavka građana i podaci Policijske uprave međimurske, za koje je tvrdila da su djelomično lažni.

Tvrdnje vlasnice caffe bara da „ako netko živi u centru grada, mora biti spreman na buku“ razumijemo. Takav stav imaju i sami građani centra grada, svjesni da im pozicija stanovanja pruža niz drugih dobrobiti. Istodobno, na Gradu Čakovcu je da građanima pokuša omogućiti mirne vikende u vrijeme kada se ne održavaju gore spomenute manifestacije. Stanari centra grada, neovisno o dobi, trebaju odmor tijekom vikenda te je stoga iskorišteno pravo resornog upravnog odjela da, na temelju prikupljenih podataka i konzultacija, uskrati mogućnost korištenja ozvučenja i izvođenja žive glazbe na otvorenom do ponoći, baš kao što je niz puta prije toga isto pravo korišteno da se to odobri.

Rješenje za ovaj vikend još nije izdano, a hoće li ono biti pozitivno ili negativno, odlučivat će gore navedeni razlozi.’, napisali su.

Ovih dana stanovnici Međimurja intenzivno beru jabuke, kako u svojim dvorištima, tako i na obiteljsko-poljoprivrednim gospodarstvima. Koji, pak, muku muče pronaći radnike za branje!

Zavirili smo u voćnjak OPG-a Denisa Ujlakija u Donjem Mihaljevcu, gdje smo čuli da je intenzivna berba u tijeku. Na lijepih 2,5 hektara voćnjaka, među redovima različitih sorti zelenih i crvenih jabuka, nakon potrage ugledali smo samo pet ljudskih glava, četiri od radnika i jednu od Denisa Ujlakija.

Upitali smo ga kako je zadovoljan urodom, koje vrste jabuka ima i koliko radnika ih bere.

– Imam zlatni deliše, jonagold, idared, granny smith i galu. Što se tiče uroda, moglo je i bolje. Najviše štete napravio je mraz, pa će mnogo jabuka ući u kategoriju 2. klase zbog manjih nesavršenosti – rekao je.

– Imam samo četiri stalna radnika, ove koje vidite ovdje. Jako je teško pronaći radnike – dodao je.

– Na upit kolike su ove godine tržišne cijene jabuka prema otkupljivaču, odgovorio je:

Za 1. klasu 2,20 kuna po kilogramu, za 2. klasu od 1 do 1,50 kuna, a za 3. klasu oko 50 lipa.

Isplati li se uopće baviti uzgojem ovog rajskog voća?

– Svake se godine mučimo zbog vremenskih neprilika, a jako mi je žao da se mi proizvođači jabuka ne možemo udružiti, jer zajedno bismo bili puno jači i imali puno bolje mogućnosti. Problem pronalaska radne snage i udruživanje najveći su problemi hrvatskih proizvođača jabuka – rekao je Denis Ujlaki.

Jedna od radnica, Ifa Pongrac iz Donjeg Mihaljevca, nezaposlena je 61-godišnjakinja koja radi na sezonskom branju jabuka kako bi zaradila za kruh.

– Posao je malo naporan, ali izdrži se. Dobro je što nemamo normu, nemamo pritiska i gazda je dobar čovjek. Također, možemo si uzeti jabuke za doma – rekla je.