Dragica Škribulja je 69-godišnja umirovljenica koja živi sama i daleko od obitelji, ali s osmijehom na licu, te piše poeziju, čita knjige i, unatoč tome što se zbog reumatoidnog artritisa kreće uz pomoć guralice, pomaže mještanima Goričana na razne načine, a aktivno sudjeluje i u aktivnostima umirovljenika.
Rođena u Sarajevu, Dragica se uvjerila da u životu ne ide sve glatko već sa 6 godina, kada joj je ustanovljena dječja paraliza. Tri godine provela je u lječilištu u Cavtatu, pa je pri povratku u Sarajevo morala u jednoj godini završiti dva razreda kako bi dostigla svoje vršnjake. Najvažnije, priča nam, preko puta kuće bila joj je knjižnica, a čitati je počela otkad zna za sebe, odnosno otkad je naučila slova.
Zanimljivo je da je Dragica jedna od prvih 35 žena na prostoru bivše Jugoslavije koja se školovala za tada za žene neuobičajeno zanimanje.
– Po struci sam prometnik na željeznici, onaj s crvenom kapicom! – kaže i dodaje kako je radila na željeznici, ali ne sa zviždaljkom u ruci već u uredu, na obračunu plaća.
Sa 22 godine upoznala je ljubav svog života – Goričana Ivana Škribulju – te doselila u njegovu obiteljsku kuću u Međimurju, u Goričan. Tu je većinu svog radnog vijeka provela na obračunu plaća u tadašnjoj tvrtki Meiso u Goričanu, a rodila je i četvero djece – 2 sina i 2 kćeri (od toga najmlađeg sina u jeku Domovinskog rata), brinula o svekrvi koja je bolovala od Alzheimerove bolesti te prestala s radom nakon što joj se i muž razbolio od leukemije sa samo 36 godina. Preminuo je nakon 14 godina borbe s teškom bolešću.
Život je ljepši uz knjigu
Unatoč svemu, i uz brigu o bolesnoj svekrvi i mužu te četvero djece, Dragica je cijeli život čitala.
– Čitala sam knjige prije spavanja, pa uz jutarnju kavicu, sve se stigne kad se hoće – objasnila je.
Dragica danas ima pun dom knjiga, a na polici joj se nalaze, među ostalim, i svi dijelovi „Gordane“ Marije Jurić Zagorke te povijesno-ljubavnih romana Monice McCarty. Oko 150 knjiga donirala je mjesnoj knjižnici, u kojoj je pročitala većinu knjiga.
– Svakodnevno pročitam najmanje 100 stranica knjige. Volim čitati sve. – rekla je.
U selu je poznata kao humanitarka i pjesnikinja
Ivan Škribulja volio je pisati pjesme, a nakon njegove smrti Dragica je krenula s intenzivnijim pisanjem poezije – dječjih pjesama, ljubavnih, političkih, misaonih, socijalnih… Mnogo se i hrvatskih političara našlo na njezinoj tapeti. Do danas je, kaže, napisala više od 800 pjesama. Razmišljala je i o objavi zbirke poezije, što međutim još nije realizirala.
U svojoj kući u Goričanu Dragica danas živi sama, a članovi njezine obitelji rasuli su se po svijetu: njezina dva brata su odselila u Chicago i nije ih vidjela već 30 godina, dvije kćeri i jedan sin završili su u Stuttgartu, a jedna sin živi na moru. Njezino troje unuka danas živi u Njemačkoj i Engleskoj. Dva puta tjedno Dragicu posjećuje gerontodomaćica iz Centra za pomoć u kući Međimurske županije, no unatoč bolesti i kretanja u kolicima, Dragica većinu toga ipak obavlja samostalno.
K tome, tri puta tjedno posjećuje prostorije Udruge umirovljenika gdje se u sklopu projekta Klubova za starije osobe 7 tri puta tjedno održavaju razne radionice i aktivnosti za umirovljenike.
Njezine najbolje prijateljice ovdje, Marija, Jarmila, Barbara i Jadranka, također su doseljenice, no Dragica je dobra sa svima i posvetila se i dobrovoljnom pomaganju mještanima Goričana, pa joj oni znaju doći po savjet ili pomoć. Neko vrijeme volontirala je u humanitarnoj udruzi Sunce, međutim najbolje sa snalazi u solo varijanti.
Nakon što je izgorjela kuća susjedu policajcu, ocu 10 djece, organizirala je humanitarnu akciju kojom su pomogli u ponovnoj izgradnji kuće i pokrivanju troškova.
– Rekla sam, primjerice, Elektri: Ne morate mu donirati novac, ali možete mu dati besplatnu uslugu ponovnog uključenja električne energije – objašnjava. Jednom Romu je pomogla opremiti dom, jednoj starijoj ženi napraviti kuhinju itd.
– Volim pomagati ljudima, poznajem puno ljudi i dosta sam komunikativna, što mi je pomoglo u organizaciji pomoći za te ljude. Bitno je doći do prave informacije, uputiti ljude na prvo mjesto, jer mnogi nažalost niti ne znaju kome bi se obratili i kako im se može pomoći – objašnjava.
– Ne razumijem da netko nešto ne može. Svaka vrata na koja pokucaš, otvorite će se. Čak i ako odgovor bude negativan, otvorit će se. Treba pokušavati – dodaje.
Dragica bi sebe opisala i kao tvrdoglavu, upornu, pristupačnu i veselu osobu, a smije se kad se sjeti sljedećeg:
– Dok sam radila u Meisu zvali su me „Ledena“, ha ha. Jednostavno, na poslu sam voljela držati distancu.
Dragica je sve samo ne ledena, a neka od njezinih djela pogledajte na nekoliko slika.
