Kristina Strniščak (46) iz Merhatovca (rodom iz Štrukovca) uspješna je kozmetičarka, poduzetnica, supruga i majka troje djece, a također i žena koja je uvijek rado pomagala drugima. Kruna njezinog humanitarnog rada nedavni je odlazak u Afriku, gdje je kao volonterka ostavila svoje srce i zaklela se da će doći ponovno!

– U Africi sam bila prvi put, od 4. do 25. veljače 2025. godine, a volontirala sam u Školi sv. Franje Asiškog u Tanzaniji zajedno s prijateljicama Martinom Strahijom iz Novog Sela Rok i Biserkom Sobočan iz Svetog Martina na Muri. Martinu, koja već godinama volontira u Africi, znam već nekoliko godina i njezino me iskustvo potaknulo da se i ja pomognem na ovaj način, jer što nas je više, puno je lakše – priča nam Kristina.

VOLONTIRANJE U AFRICI NJEZIN JE DUGOGODIŠNJI SAN

Želju da ode kao volonterka u Africi imala je, kaže, još od mladenačkih dana, no želje su jedno, a mogućnosti drugo.

– Kako su mi djeca veća i samostalna i sada imam djelatnicu kojoj mogu ostaviti salon na povjerenje, konačno sam se upustila u ovakvo volontiranje. Kad su klinci veliki, žena se konačno može posvetiti stvarima koje je htjela, ali radi brige za obitelj IH prije nije mogla realizirati – smatra Kristina, koju su s nestrpljenjem i malom strepnjom s ove afričke pustolovine doma čekali suprug Mario, kćeri Dorotea (25) i Magdalena (22) te 16-godišnji sin Gabriel.

MAJKA ZA 360 DJECE

U Školi sv. Franje Asiškog u Tanzaniji Kristina je imala majčinsku ulogu za svu djecu koja su tamo smještena, bez roditelja, zagrljaja i utjehe koju pruža dom: siročad, djeca s posebnim potrebama, slijepa, gluhonijema djeca ili albino djeca, koja su ovdje zaštićena jer se u Africi vjeruje da donose zlu sreću.

– Kad dođete tamo, ne trebate ništa niti napraviti, osim pojaviti se i unosite radost u živote te djece! Nema jezične barijere, iako većina djece niti ne zna baš engleski i puno ih je gluhonijemih te komuniciraju znakovnim jezikom, koji su učili i nas. Djeca su bila jako sretna zbog našeg dolaska, sretna što su osjetila našu ljubav. Djevojčice su bile oduševljene našom kosom i plele su nam pletenice… – opisuje Kristina, dodajući:

– Ovo što naša djeca imaju na njih tamo je praznik! Tamo je 360 djece, a škola (to im je i dom) imsamo osigura krov nad glavom i najosnovnije: 1 bilježnicu i olovku za nastavu te dva do tri skromna obroka dnevno. Tamošnje učiteljice ne grle djecu, djeca se brinu i pomažu jedna drugima, sama peru veš i posuđe. Dosta su usamljena i nedostaje im ljubav i pažnja. Neka od te djece, koja su napuštena i bez roditelja, nikad nisu ni osjetila brigu, utjehu, ljubav.

Kristina je opisala i kako ima različite djece, od povučenije i sramežljivije, što se posebno odnosi na djevojčice zbog njihovog drukčijeg odgoja tamo, do onih koja se znaju izboriti za sebe i sami traže pažnju.

‘BILO JE DANA KAD SAM CIJELO POSLIJEPODNE PLAKALA’

– Bile smo tamo da ih grlimo, smijemo se i igramo s njima, pomagale smo im u školi, zabavljale ih… Što im daš, dobiješ vraćeno stostruko, puno više nego što daš, dobiješ onaj djelić duše koji ti nedostaje! – naglašava Kristina i otkriva kako je ovo iskustvo bilo i jako emocionalno zahtjevno:

– Bilo je tu mnogo suza, od sreće i veselja do tuge. Neke stvari vas jednostavno pogode, bilo je dana kad sam cijelo poslijepodne plakala. Kad ste osjećajni, to je neizbježno. Posjetila sam i jednu djevojčicu kojoj sam bila „kuma“, iako su u međuvremenu ta „kumstva“ ukinuta te se sredstva raspodjeljuju za djecu kojoj su najpotrebnija kako se ne bi radila velika razlika među djecom. Bilo je jako emotivno, od zagrljaja do suza.

OSIGURALA JE NOGOMETNE DRESOVE ZA MALE AFRIKANCE

Kristina je s prijateljicama Martinom i Biserkom putem udruge „Ti nisi sam“ kupila afričkoj siročadi hranu i lijekove, a novac za to ostavile su joj i neke klijentice iz kozmetičkog salona, što ju je ugodno iznenadilo.

– Znale su da idem i donijele su novac za pomoć toj djeci, bez da sam ih išta tražila! – rekla je Kristina. Ona je afričkoj djeci osigurala i nogometne dresove.

– S obzirom da mi sin igra nogomet, zamolila sam Školu nogometa Rudar iz Murskog Središća i Nogometnu akademiju Lumen iz Varaždina za donaciju dresova za djecu te smo im kupile lopte i napravile tamo nogometnu utakmicu, što im je bio događaj za pamćenje – prisjeća se Kristina, koju je cijelo ovo iskustvo promijenilo.

‘TAMO SHVATIŠ DA SE TU OPTEREĆUJEMO NEBITIM STVARIMA’

– Tamo je život potpuno drukčiji, sve se odvija sporo, ništa na brzinu, nema stresa i svi su puno ležerniji, ne gledaju na vrijeme, nema žurbe… Tamo shvatiš da se tu opterećujemo nebitnim stvarima, da nam je puno toga nametnuto i puno toga zapravo ne trebamo – ističe Kristina i nastavlja:

– Tamo žive iz dana u dan i imaju samo osnovno. Tamo je sad kao prije 50-ak godina kod naših baka, žene se puno manje školuju i od njih se očekuje da rode djecu i pomažu na polju. Trebalo bi poticati djevojčice na školovanje, no najveći je problem siromaštvo, što nama sredstava. Djeca kako rastu, imaju mogućnost ići u srednju školu za zanate, ali nakon toga su prepušteni sami sebi, traže si posao i krov nad glavom, život im je doslovno lutrija.

‘JELE SMO NA CESTI, RIŽU I GRAH…’

Na upit kako su na njezin odlazak na volontiranje u Afriku reagirali njezina obitelj i prijatelji, opisala je:

– Obitelj sam stavila pred gotov čin, ha ha, no pružili su mi punu podršku. Većina mojih prijatelja je bila oduševljena, ali bilo je i skeptičnih. Pitali su se hoćemo li biti gladne, što je s bolestima… Glavna hrana tamo su riža i grah. Nas četvero se najelo vani na cesti, gdje žene kuhaju, za samo 3 eura.

– Netko se ne bi usudio jesti tako, no mi smo jele bez problema. Kako je preporuka cijepiti se protiv žute groznice (cjepivo koje vrijedi doživotno), cijepila sam se protiv toga te sam nosila narukvicu ili koristila sprej protiv komaraca zbog malarije. Nismo dobile nikakve bolesti, tamo drže do higijene, peru ruke prije pripreme jela – priča nam Kristina. Otkrila je i da joj je pasala klima.

– Temperature su bile od 30 do 35 stupnjeva, a kad se temperatura spusti na 25 stupnjeva tamo, njima je hladno te hodaju u dugim rukavima, jaknama i kapama jer im je tijelo drukčije prilagođeno na klimu – rekla je i uputila zahvale prijateljici Martini Strahiji.

– Martina nam je bila kao vodičica, u sve je već upućena i sve zna te joj veliko hvala! Zbog nje smo bile u samom srcu i duši Tanzanije, sve nam je pokazala.

KRISTINA JE I NAGRAĐIVANA POSLOVNA ŽENA

Kristina Strniščak je i uspješna poslovna žena te smatra kako majčinstvo ne mora biti prepreka za poslovne uspjehe i aktivnosti. Nakon završena Srednje medicinske škole u Varaždinu, smjer kozmetičar, i sedam godina rada u struci, otvorila je svoj kozmetički salon u Čakovcu, koji vodi već 20 godina.

Ona je i članica Upravnog odbora Obrtničke komore Međimurske županije i Udruženja obrtnika Međimurske županije , gdje je i članica ispitne komisije. Radila je kao strukovna nastavnica u Gospodarskoj školi Čakovec i Srednjoj školi Čakovec (ima licencu za provođenje praktične nastave), a danas predaje na Pučkom otvorenom učilištu Čakovec kao strukovna predavačica.

Kristina je, među ostalim, nagrađena poveljom Hrvatske obrtničke komore i diplomom Obrtničke komore Međimurske županije, začetnica je manifestacije „Čakovec Beauty Connection“ te je 2024. godine osvojila i nagradu „Business Women Award“ za izvanrednu poslovnu ženu.

HUMANITARKA ODUVIJEK

Pomaganjem, Kristina se bavi već dugo vremena. Posjećivala je bakice u staračkim domovima i radila im pedikuru, radila je na humanitarnim modnim revijama, humanitarnim radionicama šminkanja i sl. Puno pomaže u humanitarnoj udruzi „Ti nisi sam“. No, ovakvo putovanje i volontiranje svakako je jedinstveno iskustvo.

– Prije nisam puno putovala, posjetila sam Prag, Beč, Italiju te Dubai – zbog posla, što mi je bio vrhunac, a ovo mi je prvo ovakvo putovanje, ali ne i posljednje. Odlučila sma volontirati u Africi i sljedeće godine, jer ovakvo volontiranje se čovjeku uvuče u srce i Afrika vam postane drugi dom – ističe Kristina i poručuje:

‘PREPORUČILA BIH SVAKOME DA NA BILO KOJI NAČIN VOLONTIRA!’

– Ljudi su se u zadnje vrijeme okrenuli samo k sebi i ne primjećuju druge, a dovoljan je i samo osmijeh ili topla riječ i nekome to jako puno znači. Preporučila bih svakome da na bilo koji način volontira, ne mora to biti u Africi, bilo da odvoji vrijeme za nekog ili financijski pomogne, odnosno na bilo koji način, jer posvuda ima ljudi kojima je potrebna pomoć!

Dodaje kako je volontiranje u Africi isto za svaku preporuku, samo se treba odvažiti i krenuti, ukoliko životne mogućnosti do dozvoljavaju.

– Treba se jednostavno odvažiti i ne kalkulirati puno i na kraju će se sve posložiti. Bog će vam uvijek na put dovesti osobe koje vam u tom trenutku trebaju! – kaže.

Kristina je primjer da jedna žena može sve, i majčinstvo i posao i volontiranje, ispuniti svoj život na najbolji mogući način, ujedno pomažući drugima. Bravo!