Martina Strahija (41) rođena je, živi i radi u Novom Selu Rok pokraj Čakovca. Ipak, u njezinom je srcu – Afrika. Naime, u ponedjeljak, 3. travnja 2022. godine, Martina je doletjela avionom iz Tanzanije, gdje je boravila 75 dana kao volonterka u Školi sv. Franje Asiškog, a to joj nije prvi, već 4. put. Iza nje je vrlo zanimljiva priča o tome kako je dospjela u Afriku, što je radila tamo i kako joj je to promijenilo pogled na život.
Martina Strahija po struci je odgajatelj i fotograf, a ujedno i kršćanka – zapravo, idealna kombinacija za osobu koja se uputila u misiju volontiranja za 350 afričke djece u školi u Tanzaniji, na području Kilimanjara, koju je, kako objašnjava, prije 20 godina osnovala časna sestra Mary Benedicta.
Dakle, u Novom Selu Rok ste živjeli i radili cijeli život, od 2014. ste vlasnica foto studija MaRRtinez, no, 2019. ste odjednom kupili avionsku kartu i pravac u Afriku. Kako to?
– Naravno, kao i svako dijete i ja sam sanjala da jednog dana odem u Afriku, da vidim drugi svijet i, kao i svaki drugi volonter, došla sam na ideju da volontiranjem mogu promijeniti svijet na bolje. Nisam još upoznala osobu koja mi nije rekla: “Joj, i ja sanjam o tome!”. Doduše, moram zahvaliti nekoj jačoj sili koja mi je pomogla da se moji snovi stvarno ostvare – u Hrvatskoj sam upoznala jednog misionara iz Afrike te sam se počela raspitivati kako mogu doći tamo, sve dok mi jednostavno nije bilo postavljeno pitanje: Kad želiš ići i što želiš raditi? Onda jednostavno dođeš tamo i dogodi ti se da isprazniš glavu, otvoriš srce, prihvatiš njihovu kulturu i oni promijene tebe – iz korijena.
O kakvoj je točno ustanovi riječ u kojoj radite u Africi?
– Škola sv. Franje Asiškog je i sirotište, i utočište, i spasilište, i dom, i škola, i vrtić – sve u jednom. Tamo borave djeca s posebnim potrebama, napuštena djeca i albino djeca. U Tanzaniji je još uvijek dosta prisutno vračarstvo. Albino djeca se smatraju djecom duhova ili Zero-zero i vjeruje se da su besmrtna. Još uvijek postoji vjerovanje da ako im se održe dio tijela, genitalije ili kosa, da će netko zbog toga postati bogat ili sretan u ljubavi i sl., ili, ako se albino djevojčice siluju, da će oboljela osoba od AIDS-a biti izliječena. Tako da je, statistički, velik broj ubojstava takve djece. Škola sv. Franje Asiškog je zapravo spasilište albino djece. Trenutno ih je tamo više od 100 iz cijele države. To je privatna škola pod državnom zaštitom i tu djecu čuvaju policija, vojska i noćni čuvari. Škola je ograđena 2 m visokim zidom s metalnim šiljcima na vrhu zida. Za izlazak djece iz škole potrebna je dozvola države i pratnja policije.
Inače, u školi ima oko 350 djece, od kojih su neki gluhi, slijepi, albino, bez dijelova tijela i dr., ali ima i sasvim zdrave djece koja imaju roditelje i ovdje dolaze isključivo u dnevni boravak jer je ta škola poznata kao najbolja škola u Tanzaniji po rezultatima na završnim ispitima.
Što točno radite tamo?
– Dakle, sve što radi jedna mama, brine oko svoje djece, to ja radim sa 350 djece. I još više. Perem veš na ruke, učim se s njima, pišem s njima zadaću, objašnjavam im što ne razumiju, igram se s djecom nogometa, vijače, improvizirane igre. U ove četiri godine tamo sam bila i zidar, i vodoinstalater, i frizer, i šivačica, i odgajateljica. Moja uloga u školi je učiti. Promatrati. Ne suditi. Jer prihvaćanje tuđe kulture lekcija je koja oslobađa jako puno stvari u nama i nauči nas jako puno o životu. Zadatak volontera je da jednostavno pomognu kako znaJU. Dati im dio sebe i svog vremena. Njima je jednostavno drago što sam s njima. I uz njih.
Sve su to važne stvari i dobra djela, a iza vas su i veliki projekt?
– Dakle, prije je u jednom krevetiću spavalo čak do petero djece, no zahvaljujući velikim srcima i empatiji Međimuraca, sagradili smo tamo novi kompleks – spavaonice, sa strujom i vodom, pa će tako, uskoro svako dijete imati svoj krevetić. Financije za to smo prikupili putem udruge za nezbrinutu djecu “Ti nisi sam” iz Čakovca, koju sam osnovala 2021. godine zajedno s kolegicom Andrejom Ribarić, koja je posvojila dijete iz Afrike. Gradnja je počela 2019. godine, a završila prije nekoliko dana.
Isto tako, 2019. godine sam organizirala akciju sakupljanja novca za kupnju krava. Opet, Međimurci velikog srca su kupili dvije krave, a danas ih je osam. Tako djeca imaju osigurane mliječne obroke.
Koliko tamo ima ukupno osoblja i volontera?
– Trenutno sam jedini volonter tamo. Tamo ima više od 100 članova osoblja – odgajatelja, medicinskih sestara, učitelja, domara, kuharica i dr. Ono što je jako interesantno u toj školi, od vrtića do osnovne škole, je da svi rade sve, od osoblja od djece. Djeca pomažu kuharicama, odgajatelji pomažu djeci, velika djeca pomažu maloj djeci oko pranja veša… to je jedna odlično organizirana mašinerija, gdje sve savršeno funkcionira uz nevjerojatno puno improvizacije. Više od 50 posto zaposlenika u školi radi bez novčane naknade. Rade za smještaj, hranu i garderobu.
Kako se slažete s ostalim osobljem, ima li zgodnih Afrikanaca?
– Ljepota dolazi iznutra. Tamo su ljudi toliko otvoreni, topli i veseli, da je to prekrasno. Kad se voze u autobusu, na primjer, gdje su natrpani ljudi sa stvarima, kozama i kokošima, spontano si zapjevaju. Od zahvalnosti. Oni su dokaz da materijalne stvari ne čine sreću. Oni posjeduju ono što imaju na sebi. Ali, imaju toliko tople i vesele duše, da im je osmijeh na licu 24 sata dnevno. No, kad se malo upustite u razgovor, otkrivate da se iza tih osmijeha zapravo kriju teške životne priče.
I, ništa im ne nedostaje, zar ne?
Tako je, ništa im ne nedostaje. Budimo realni – mi smo razmaženi. Ako nemamo barem pet pari tenisica i najnoviji model mobitela, osjećamo se nesretnima. Afrička kultura i mentalitet su potpuno drukčiji od našeg. Najbitnija stvar je imati hranu, sve ostalo – kako bude Bog dao, tako bude! Najbitnije je zdravlje i hrana. Nama je svijet pružen na dlanu, sve uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravljamo na temeljne životne vrijednosti. Često mi njih nazivamo primitivnima, a oni su daleko od toga. Uz njih i s njima sam naučila što je to zahvalnost, što znači cijeniti sitnice.
Kako se školovanje tamo razlikuje od onog kod nas?
Osnovna škola tamo traje 7 godina. Nemaju knjige. Svako dijete u školi ima jednu jedinu bilježnicu, u koju se pišu svi predmeti, i jednu olovku. Nova bilježnica dobiva se tek kad se ova ispuni. Učitelji sve gradivo prepisuju na ploču, a djeca u bilježnice. Klinci za jednu školsku godinu imaju tri uniforme i veš se pere svaki dan (ručno). Dan im počinje i završava s molitvom.
Kako komunicirate s djecom?
– Komuniciramo na engleskom jeziku, djeca tamo već od vrtića uče engleski jezik. Neki engleski znaju bolje, neki slabije, ali sporazumijevamo se. Pomalo učim i jezik gluhonijemih.
Jeste li naučili i tamošnji jezik?
– Da, učim pomalo svahili. Na primjer, Hakuna Matata (Nema problema!), Habari jako (Kako si), Asante (Hvala), Karibu (Molim / Dobrodošli), Pole (Oprosti). U Africi me se najviše dojmila riječ Pole-pole (Polako). Mi u Europi imamo sat, a u Africi imaju vrijeme i nikud im se ne žuri.
U to ste se i sami uvjerili?
– Da. Evo primjera: išla sam mijenjati dolare u banku, koja radi od 9 sati. Zaštitar mi je rekao da malo pričekam. Čekala sam do iza 12… Zatim je stigla bankarica, s najvećim i najljepšim osmijehom kojeg si možete zamisliti, i sretna otvorila banku. Nitko se nije bunio, svi su strpljivo i bez riječi čekali. I svi su stigli na red. Danas. Također, autobus kreće dok je pun, ali pritom ne govorimo o sjedalima, jer na tri sjedala ide i do šestero ljudi.
Kako biste se opisali i koji vam je životni moto?
– Tko me imalo poznaje, zna da me baš ničega nije strah, ne bojim se nikakvog posla, ne bojim se novih izazova. Doduše, za volontiranje u Africi vam ne treba hrabrosti, samo malo volje i vremena. Moj životni moto je: slijediti svoje srce!
Ali, ne može svatko biti volonter u Africi?
– Afrika nije za svakoga. Ona što ona pruži nekome može biti prokletstvo, a nekome blagoslov. Bez sata i vrlo često bez interneta, podsjetili su me da živim i uživam u trenutku. Tamo su situacije na koje se ne možete pripremiti, a upoznavanje nove, nama vrlo daleke kulture, nauče nas strpljenju, razumijevanju, toleranciji, ali i o pomicanju vlastitih granica. Ako netko nije spreman zaboraviti komfor našeg života, neka ni ne pomišlja o odlasku. Ja osobno ne žalim niti za jednom sekundom provedenom u Tanazaniji, a dao Bog da takvih trenutaka u budućnosti bude čim više.
Kako na ovo reagira tvoja obitelj?
-Puno ljudi me pita što me vuče u Afriku, a što nemam doma. Ovdje imam, iskreno, lijep i pristojan život. Obožavam Međimurje. No, svi mi imamo neki svoj određeni put, a moj je ispao da odem u Afriku. Živim u kući s roditeljima u susjednom stanu, a nedaleko mi živi i stariji brat, šogorica i dva predivna nećaka, koji su mi svi velika potpora u životu i vjetar u leđa. Moja cijela obitelj voli istraživati, voli nove stvari i moja ideja o odlasku u Africi ih nije niti iznenadila, niti su bili šokirani. Oni su mi stopostotna podrška i oslonac.
Jeste li se morali cijepiti protiv ičega?
– Cijepljenje ovisi od osobe do osobe i isključivo je stvar osobnog izbora.
Kakva je klima tamo i što se jede tamo?
– Šest mjeseci je kiša, šest mjeseci suša. Trenutno je suša, s time da su dani jako vrući, a noći jako hladne. Dan traje od 7 ujutro do 7 navečer, i tako njihov život funkcionira i u to vrijeme sve uspiju napraviti.
Ljudi tamo žive od poljoprivrede, tamo su polja banana i kave. Banane, kojih ima 32 vrste, se koriste za sve što vam može pasti na pamet – npr. vino od banane, juha od banane, pečene banane, pohane banane itd. Posebno su me se dojmile crvene banane, koje su slatke i kremaste. Jede se, osim banana na tisuću načina, i riža, grah, ugali (palenta od bijelog kukuruza), porič (mliječni obrok, slično grisu) te puno povrća i voća (mango, papaja, ananas… koje beru direktno s drveća). U školi se meso jede samo dva put tjedno, srijedom i nedjeljom, i to idu dvije koze na 350 djece. Svako dijete dobije komad mesa veličine nokta na palcu. Nema financijskih sredstava za meso.
Komunikacija s obitelji i prijateljima iz Afrike?
Ima interneta i svaki dan se čujemo.
Flaširane vode ima u trgovinama tamo?
– Da. U Tanzaniji se može kupiti sve, od igle do aviona, ovisi samo koliko imaš novca. Cijene su u globalu niže uspoređujući s našim cijenama.
Ovu frizuru s umecima twistri, ste napravili u Africi?
– Da, prije nekoliko dana. U frizerskom salonu u selu Boma Ng’gombe, dok su oko nas trčkarale kokoši, a djeca znatiželjno provirivala svoje glavice…
Zašto su sva djeca tamo kratko ošišana?
– Interesantno je da Afrikanci imaju kratku, grubu i čvrstu kosu. Da bi im kosa narasla 4 – 5 cm, treba im više od dvije godine. Zato svi nose ili periku ili umjetne pletenice. Sve školarce u Tanzaniji se pak brije na nulu radi lakšeg održavanja higijene.
Napokon, recite nam kako je, ukratko, izgledao vaš život u Međimurju prije Afrike i što volite raditi?
– Radila sam sve i svašta… Bavim se fotografijom i izradom kreativnih personaliziranih poklona, a u slobodno vrijeme zajedno s obitelji planinarim, putovanja su nam u krvi, istraživanje novih mjesta kojih nema na turističkim rutama… Obožavam i motore…
Martina danas piše knjigu o Africi, održava predavanja o Africi, iz koje ima i više od 20.000 fotografija, te rado razgovara i dijeli iskustva o Africi. Snimao ju je i HRT, ali i CNN. Afrika je promijenila njezin život, i to ne samo kuću u kojoj stanuje – koja je sva u znaku Afrike – već i njezino srce, koje uvijek s radošću kuca za afričku djecu i zna da život treba proživjeti punim plućima.
