Uskoro će navršiti 71 godinu života. Ni sam ne zna kako ih je preživio prolazeći kroz sve one bure, oluje… Šibale su ga sa svih strana. Sve su mu odnijele. Ostale su mu samo pjesme. Ni sam ne zna jesu li mu više dale ili oduzele!
Danas je smiren, staložen, skroman, pomalo i bojažljiv dok želi formulirati svoje odgovore na mora pitanja. Ne želi nikog povrijediti, iako su ga vrijeđali i omalovažali cijeli život. Od najbližih, do onih drugih, koji ga nisu ni poznavali, ali udarali jesu! Svi ti usponi i padovi nisu ostavili traga na njegovom licu, ali u duši jesu. Nosi ih duboko u sebi, ne opterećujući nikoga njima. Bolovao je, ni sad nije potpuno zdrav. Bori se. Bio je na rubu smrti, dotaknuo dno… I uvijek u tom košmaru, koji samo život umjetnika zna uskovitlati, uz njega je bila njegova gitara. Davala mu je nadu i snagu, otvarala vidike, osvjetljavala put… I tek nekolicina istinskih prijatelja, koji ga nisu muzli, nisu prisvajali i kitili se njegovim perjem.
Da, riječ je o Čakovčancu, Željku Thesu, legendi hrvatske estrade, čovjeku koji je napisao sve hitove po kojima su “Demoni” bili nekad, jesu danas, a bit će i ubuduće poznati. Da nije Željka Thesa nikad i nitko ne bi čuo za “Demone” dalje od dravskog mosta, a i odavno bi utonuli u ropotarnicu povijesti. To je prava istina, koju treba jasno i glasno reči upravo danas, kad se otvara izložba o radu i djelovanju ovog najpoznatijeg čakovečkog glazbenog sastava u Centru za kulturu i u tjednu kad će im biti dodijeljena Nagrada Grada Čakovca.
“Volim te”, “Zadnja noć”, “Vidjela to Mica”, “Ivana”, “Kato, kato dušo”… samo su neke od njegovih pjesama koje se još i danas, poslije pedesetak godina, sviraju u programima radio stanica. U ono vrijeme gospodarile su ondašnjom Jugoslavijom i ušle u antologije najljepših pop-rock pjesama i balada. Pjesme Željka Thesa i prepoznatljiv raspuknut glas Zorana Gruića Glaža činile su temelj “Demona”. Za one koji ne znaju Thes je svirao gitaru, Glaž klavijature i pjevao, njegov brat Radomir Gruić Lalo bubnjeve i Božidar Damjan Braco bas gitaru.
-To je bila najbolja postava “Demona”, iako su oni i ranije postojali, ali s drugim članovima. Imao sam tada 18 godina, vježbali smo, svirali… Prvo smo snimili singlicu “Una paloma blanca”, prepjev stranog hita, ali su nas u diskografskoj kući Suzi u Zagrebu tražili da napravimo vlastite pjesme. Ja sam već ranije potajice radio pjesme, onako za sebe, i imao sam ih puno praktično gotovih. Odnio sam ih Đorđu Novkoviću i Saši Zalepuginu, koji su tada bili odgovorni za te stvari, a sve ostalo je povijest. Bili su oduševljewni, otvorili nam studio i mogli smo raditi do mile volje. To je bio početak, a onda su se redale pjesme jedna za drugom. Relativno lako sam radio. Bio sam mlad, opijen glazbom, nabijen emocijama… I pjesme su takve – kaže Thes.
Punili su dvorane, svirali su sa Čolićem, Vajtom, Ivičićem, Lokinom… Sa Lokinom su bili i u Kanadi. Za neke od tih pjevača Thes je radio i pjesme. Dosad, koliko zna, ima više od 180 snimljen autorskih pjesama. Napravio ih je 700, sam piše glazbu i tekst. Danas neke pjesme sam izvodi prateći se na gitari, uglavnom one duhovnog sadržaja.
Teško je danas točno utvrditi zašto se raspala ova kultna grupa, jer svaki član ima svoju priču i razloge. Teško su se nosili s popularnošću, nastajale su trzavice, dolazili su novi članovi, mijenjali su imena, prestajali svirati pa ponovo počinjali… I gotovo. Ostala su lijepa sjećanja i Thesove pjesme.
-Ponosim se pjesmama koje sam napravio za “Demone”, ali i za brojne druge sastave i pjevače. Rijetki su oni na hrvatskoj sceni za koje nisam radio pjesme. – ističe taj vječiti “mladić sa gitarom” i uz osmijeh priču vraća na početak.
-Da, bez gitare ne mogu još tamo od početka osnovne škole u Čakovcu. Tada mi je majka, koja je bila moj najveći oslonac, na četiri rate kupila gitaru od starog Prišlića s kojim je radila u “Vajdi”. Već sa 14 godina svirao sam u svojoj prvoj grupi “Generali” i tako sve do danas. Gitara je nekako uvijek uz mene – kaže Thes.
I nosi breme svega što je prošao. Sustigne ga i tuga, i pokora. Ali ide dalje. I traži. Možda jednog dana nađe sve ono što je usput izgubio. Možda mu jednog dana i oni najmiliji konačno pokucaju na vrata i zagrle ga. Čovjek je tu da oprašta, Bog da sudi.
Sretno Thes i još puno dobrih pjesama.
I da, nedaj da te emocije satru!
