Čakovečki chef Matija Bogdan (33) sutra kreće u avanturu života i pokušat će postati prvi Međimurec i prvi kuhar koji se popeo na Mount Everest. Najviša planina svijeta najveći je i najekstremniji alpinistički izazov, a njezinih 8.849 metara dosada je svladalo samo osmero Hrvata, pri čemu je kao prvi u tome uspio legendarni Stipe Božić 1979.godine. Matiju bi do baznog logora na visini od 5.364 metara trebali pratiti otac Romano, poznati čakovečki kazališni redatelj i djevojka Lucija Koren. Nakon toga će se, u pratnji svog šerpe, aklimatizirati sljedećih nekoliko tjedana na nekoliko visinskih kampova, prije nego što pokuša završni uspon. U razgovoru s Matijom željeli smo doznati nešto više o ekstremnom poduhvatu koji mu predstoji, kao i o razlozima koji su ga naveli na to, s obzirom da je vrlo uspješnu karijeru izgradio u nečemu posve drugačijem, pa je danas jedno od vodećih imena hrvatske kulinarske scene.
-Ljubav prema planinarstvu traje od malih nogu. Kao klinci na more smo odlazili s bakom i djedom, ali s roditeljima i njihovim frendovima smo ljeti uvijek išli u planine. Tako da još od dječačkih dana pamtim uspone po alpskim vrhovima u Austriji i Sloveniji, na Tatre u Slovačkoj, Durmitor u Crnoj Gori i drugdje. Kad su došle tinejđerske godine planine su zamijenili glazbeni festivali i drugi izlasci s društvom, ali sam im se, nakon desetak godina pauze, ponovno vratio kad sam, prije nekoliko godina, iz Londona došao doma. Počelo je s Triglavom kao starom ljubavi, nakon čega su uslijedili Grossglockner i Matterhorn s kojima se ljestvica polako podizala. Sve dok me ta strast 2024. godine nije odvela na 6.812 metara visoki Ama Dablam u Himalajama. Bila je to ozbiljna ekspedicija koja je trajala 40 dana, jer se radi o jednom od tehnički najtežih uspona na svijetu. Nakon što sam to savladao u meni je počela sazrijevati želja da se pokušam popeti na jedan od osam tisućaka kojih je 14 na svijetu. U mojim prvim razmišljanjima bio je Manaslu, osma najviša planina svijeta. Ona je nekako najpristupačnija, pa i financijski, što nije nezanemarivo, jer su te ekspedicije ekstremno skupe. Ali unatrag godinu dana sve se nekako počelo slagati na način da ipak pokušam uspon na Mount Everest. Iako je to bila svojevrsna organizacijska i logistička noćna mora uspio sam pronaći način za zatvaranje financijske konstrukcije teške oko 70.000 eura te sam zahvalan svim sponzorima i donatorima na pomoći koju si mi pružili, neovisno o tome što im nitko ne može garantirati da ću uspjeti stići do samog vrha. Jednako tako zahvaljujem na podršci Međimurskoj županiji i Gradu Čakovcu koje ću s ponosom predstavljati kao prvi Čakovčanec i Međimurec koji će, prema dostupnim informacijama, kročiti iznad osam tisuća metara, a ako u tome uspijem biti ću i najmlađi Hrvat koji je to ostvario, objašnjava nam motive zbog kojih se odlučio na ovaj poduhvat Matija.
Izvrsnost je oduvijek bila njegova nit vodilja u poslu kojim se bavi, pa ne čudi što je tako pristupio i ovom velikom izazovu.
-Moja životna priča je većini poznata. Na drugoj godini Filozofskog fakulteta shvatio sam da želim nešto drugačije i u travnju 2014. godine otišao sam u San Francisco na četveromjesečno stažiranje kod chefa Daniela Pattersona u restoranu Coi s 2 Michelinove zvjezdice. Uslijedilo je petogodišnje školovanje u restoranu Ledbury u Londonu s 3 Michelinove zvjezdice gdje sam, kod chefa Bretta Grahama, došao do pozicije sous chefa, kao jedini Hrvat koji je to ostvario. Znanje i iskustvo stjecao sam i u kultnim restoranima Jane u Antwerpenu i AT u Parizu. Sve to me, po povratku kući 2020. godine, dovelo na mjesto head chefa zagrebačkog restorana Mano, a danas sam executive chef Aminessovih restorana na Krku i Korčuli, u najkraćim crtama o neobično bogatoj karijeri za osobu njegovih godina govori Matija koji je prošle godine proglašen i hrvatskim chefom godine. S obzirom na trud koji je u sve to uložen, ne čudi što je Matija pokazao jednaku upornost u pripremama za pohod na Mount Everest.
-Samo u zadnjoj fazi treninga odradio sam 1.247 kilometara trčanja i 1.215 kilometara vožnje biciklom. Iza mene je i 4.205 minuta hodanja po stepenicama s adekvatnom težinom te 213 treninga snage. Sve to dovelo me do potrebne fizičke spreme, što naravno na mene pozitivno utječe i mentalno. Sve su to nužni preduvjeti za ovakvu ekspediciju, jer iznad 8.000 metara ulaziti u tzv. zonu smrti za koju ljudski organizam mora biti potpuno pripremljen da bi izdržao napore koji ga očekuju. Radi toga je i cijela ekspedicija podijeljena u tri faze. Po slijetanju u Kathmandu sastajem se sa svojom logističkom ekipom da bi još jednom prošli sve detalje ekspedicije, uključujući i eventualnu evakuaciju helikopterom u slučaju nužde. Potom odlazimo do Lukle, najopasnijeg aerodroma na svijetu odakle nas čeka oko 100 kilometara pješice do baznog kampa. Tu ću se oprostiti sa svojom pratnjom i tada započinje procese od četrdesetak dana visinskih rotacija kroz nekoliko kampova kako bi se što bolje aklimatizirao. Penjat ću se jednom od najopasnijih ruta, tzv. South Col pravcem koji odmah nakon baznog logora vodi preko Khumbu Icefalla, svojevrsne ledne rijeke u kojoj se ogromni blokovi leda neprestano pomiču. Veliki je izazov i Lhotse Face sekcija planine koju čini čisti plavi led pod 80 stupnjeva nagiba. Predviđeno je da na finalni uspon krenemo 52. dana ekspedicije, a veći dio pohoda odvijat će se u noćnim satima kako bi do vrha stigli ujutro, jer nas čeka i povratak koji je često smrtonosniji od samog uspona, budući da tijelo ne može predugo podnijeti manjak kisika, bez obzira na suplementarni kisik koji nosimo sa sobom, objašnjava detalje uspona na najviši vrh svijeta Matija.
Zanimalo nas je kako je reagirala njegova okolina i ima li straha uoči ovog zastrašujućeg uspona.
-Naravno da su i meni kroz glavu prolazila brojna pitanja, ali sada sam posve miran i siguran u sebe. Moj karakter je takav da sam uvijek težio pomicanju granica, kako u kulinarstvu, tako i osobnih. To me uostalom i dovelo do ovakve odluke, iako sam spreman na to da uspon možda neću uspjeti završiti ako vremenski ili neki drugi uvjeti to ne budu dozvoljavali. Kod mojih najbližih, obitelji i prijatelja, sigurno ima zabrinutosti, uostalom dio službene procedure je i pisanje oporuke, ali oni dobro znaju kakav sam i uvijek su me podržavali u nastojanju da ostvarim svoje ambicije i snove. Nadam se da će ovaj poduhvat, koji je u mnogo aspekata povijesni, biti kraj moje penjačke karijere, iako se sa mnom nikada ne zna. Ipak, mislim da će nakon ovog poduhvata doći red i za uspon na najviše kulinarske vrhunce, mada sam u profesiji već mnogo toga ostvario. S Markom Palfijem radim na dva projekta u Zagrebu, u jednom od njih trebalo bi nam se pridružiti još jedno poznato ime naše kulinarske scene i to će biti moj novi izazov. Vjerujem da će mi uspon na Mount Everest omogućiti da se potpuno resetiram i vratim svom poslu kao novoj ljubavi, maksimalno motiviran za sve ono što je preda mnom, s mnogo optimizma u budućnost gleda mladi čakovečki chef.
Na kraju razgovora u naše, a vjerujemo i u ime svih vas poželjeli smo mu da ostvari svoj san i ambiciju te da kao prvi Međimurec zakorači na Mount Everest, a potom nas nastavi oduševljavati svojim kulinarskim kreacijama.
