Odradila je na stotine svadbi i drugih veselica. Malo je onih koji je ne poznaju. Cijeli život zovu je Barica ili Barbara, a zapravo je Bara. To je često ime u Slavoniji odakle je kao snaha došla u Međimurje prije 58 godina i postala prava Međimurka. Bara Novak (79) iz Nedelišća danas živi sama u kući u Nedelišću, djeca Željko, Nada i Drago se poženili, imaju svoje kuće, obitelji, djecu i unuke. Bara ima 7 unuka i 7 praunuka. Ponosna je na njih i svoje troje djece, snahe i zeta. Suprug Stjepan umro je prije 13 godina. Sve radi sama: kuha, kosi, trima, pere, pegla, vozi auto…
No, vratimo se na početak priče.
-Da, rođena sam u Velikoj Kopanici nedaleko Đakova u obitelji Petrašević. Bila je to u ono vrijeme bogata Slavonija, kamo je na sezonski rad dolazilo mnogo ljudi iz Međimurja okopavat šećernu repu i na druge poslove. U Agrokombinatu “Jasinje” radio je i naočit momak Stjepan Novak iz Nedelišća. Bio je vozač direktora “Jasinja” i brzo mi je zapeo za oko, kao i ja njemu. K tome svirao je trubu, pjevušio. I tako, malo po malo, oženili smo se krajem 1963. u Velikoj Kopanici, a već iduće godine u bolnici u Đakovu rodio se sin Željko. On je pravi Slavonac. Iza njega, svake godine rodilo nam se po jedno dijete: Nada 1965., a Drago 1966. godine. U međuvremenu smo se, koliko mi god bilo teško ostaviti Slavoniju, preselili u Nedelišće, k njegovim roditeljima. To je za mene bila velika promjena. Štef je imao još desetero braće, roditelje… Nije bilo baš ugodno. Nedelišće je onda puno lošije izgledalo nego Kopanica. Kuće male, neuređene, ceste neasfaltirane, siromaštvo… Danas je potpuno drugačije. Nedelišće je jako napredovalo, moja Kopanica stagnira. Mladi otišli, stari onemoćali! – kaže pomalo sa sjetom Bara.
DEČKI SU SVIRALI, A JA DVORILA NA ISTOJ SVADBI
No, ubrzo se Stjepan zaposlio kao vozač u Šumariji, pa u čakovečkom “Transportu” i na kraju je vozio autobuse u ATP Varaždin. Usput je i svirao trubu u nekoliko sastava. Njegovim stopama krenuli su i sinovi Željko i Drago. Dugo godina su bili okosnica ritam sekcije “Meteora”, a sada tamo svira unuk Denis. Godine 1968. uselili su se u svoju kuću i tu je Bara došla na svoje. Počela je uzgajati piliće, hraniti svinje, uzgajati povrće, kukuruz, pšenicu… Odjednom je bilo svega u kući. Posjećivali su je i roditelji: majka Franciska i otac Marko, braća Ivan s Lidijom i Antun (Tunjo) s Maricom. I uvijek donosili slavonske mesne delicije i još puno toga. Pa i danas redovno dobiva pošiljke od šogorica i braće.
-Usput sam završila i dodatno obrazovanje za konobara-djelitelja hrane i zaposlila se u Društvenom standardu GK “Međimurja”. Radila sam u restoranima u Vukanovcu, Hidriotehniki…u slobodno vrijeme pomagala na svadbama u “Prepelici”, “Kristalu”, Donjem Kraljevcu, “Sanu” Sivici i drugdje. Bilo je naporno, ali lijepo. Ponekad bi na istoj svadbi dečki svirali, a ja dvorila. Za to razdoblje vežu me mnoge drage uspomene i ljudi. Stekla sam kolegice i prijateljice za cijeli život. Zadnju svadbu sam odradila u srpnju prošle godine i rekla – dosta je. Težak rad od rane mladosti učinili su svoje. Imam dosta posla i ovdje na domaćinstvu. Zdravlje još dobro služi pa mogu sve sama učiniti, a pomažem i djeci – kaže uz osmijeh Barbara.
-Joj, moram se ispraviti, na zadnjoj svadbi bila sam u lipnju ove godine, kada mi se s Jasminom ženio unuk Zoran. Ostalo mi je još troje ledičnih unuka koje moram “pospremiti u red” – smije se Bara i dodaje da su na svadbi bila i oba brata, šogorica i bliža rodbina iz Velike Kopanice.
AKO TI BUDE TEŠKO, NEMOJ SE VRAĆATI!
Sjećanja još često odlutaju u rodnu Slavoniju, posebno na oca Marka, koji je bio izuzetno strog, ali nadasve dobar i vrijedan čovjek.
-Kad sam odlazila iz rodne kuće rekao mi je: “Ako ti bude loše, nemoj mi se obratiti!”. Bilo mu je žao što odlazim tako daleko. Nisam mu se nikad obratila, iako nam je bilo teško. Osjetio je to, dolazio u posjete i pomagao. Donosio. Bio je takav. Recimo, kad se brat Tunjo ženio djevojkom Maricom iz Bosne, nije htio u svatove, a kad su svatovi prolazili pored naše kuće, nije htio izaći iz dvorišta. Kasnije mu je Marica bila najdraža u kući. Takvi su Slavonci: tvrdi u karakteru, a srca većega od Slavonije! – kaže ponosno gospođa Bara.
Tako je. I sretan vam rođendan, draga Barbara!
