I sami se iz djetinjstva prisjećamo prizora koji su nekada bili gotovo neizostavan dio u zimskom periodu. Oko starog kotla okupljali su se ljudi, tiho razgovarali, grijali se i strpljivo čekali prve kapi žganice. Atmosfera je bila gotovo svečana – bez žurbe, uz mirnoću, toplinu i posebno poštovanje prema dragocjenoj kapljici koja je polako tekla iz kotla i na neki način utjelovila duh Međimurja.
U Selnici smo se susreli s predsjednikom Udruge ‘Međimurska žganica’ Brankom Perčićem te prvim ljudima udruge, Stjepanom Mesarićem i Ivanom Novakom. Svo troje iza sebe imaju desetljeća iskustva u proizvodnji domaće rakije ili kako s ponosom ističu– u ‘žgajarenju žganice’.
– Izraz ‘rakija’ nikako mi ne ide s Međimurjem, budući da je to turcizam. ‘Žgajari se žganica’, a od drugih takvih pića različita je po tome što je napravljena iz domaćih sirovina, ekstenzivna, od onog što imamo kod kuće i snažni je alkohol. Po tome je i prepoznatljiva. – objašnjava Stjepan Mesarić.
Dodaje kako, suprotno očekivanjima, na Festivalu međimurske žganice postoji posebna kultura ispijanja.
– Nema alkoholiziranih ljudi, nitko ne dolazi kako bi se napio, već jednostavno uživao u žganici i druženju. Mnoge ljude koji do sada nisu žgajarili potaknuli smo da se okušaju u tome – govori Mesarić.
Među bregima nastaje vrhunska žganica
Razgovor u Selnici bio je tek početak naše priče. Nakon toga krenuli smo put Frkanovca među međimurske brege i voćnjake gdje nastaje vrhunska domaća žganica. – Starinske sorte se ne tretiraju ničime, one se same brane. To je voće na međimurskom zraku, u bregima i od toga nastaje vrhunska žganica – objašnjavaju naši domaćini.
Smokve, kažu, predstavljaju poseban izazov.
– Smokva zreli postepeno te ju je teško pospremiti, no radi se žganica i od toga – kaže Branko Perčić.
Upravo je kvaliteta voća ključna za vrhunsku žganicu.
– Najveći problem nastaje već kod same pripreme sirovina, voća za žgajarenje. Ljudi su nekad spremali sve živo voće, a žgajarilo se zimi. Čim dođe zrak, onda se ukiseli i nije dobro. Treba se naviknuti da se žgajari otprilike već mjesec dana nakon spremanja voća. – kaže Perčić.
Ivan Novak upozorava kako treba paziti i na PH vrijednost koja ne smije prelaziti preko 7,5. – Može se smanjiti sa soda bikarbonom. Tada su i arome zdravije. – napominje.
Na pitanje koje voće daje najbolju žganicu odgovor je bio jednoglasan. – Samo zdravo, nikad gnjilo!
– Svako voće je dobro, breskva, marelica, trešnja, svaki zdrav plod i voće koje je dobro spremljeno – dodaje Perčić. A Mesarić kratko zaključuje – Kaj nije za usta, nije ni za kotel!
Proces proizvodnje žganice nije jednostavan niti brz.
– Ficko je dio gdje se prvo oslobađa metilni alkohol i njega treba odstraniti. Nekad se peklo samo jednom, ali tada okus bude ‘divlji’. Treba prepeći barem jednom ili dvaput – objašnjava Perčić. Dodaje kako se jačina kasnije pažljivo prilagođava. – Iznad 50 posto alkohola više se ne uzima, nego se razrjeđuje izvorskom ili destiliranom vodom – kaže.
No, ključ svega je vrijeme.
– Dobra žganica najbolja je nakon dvije do tri godine. Što je starija, to je bolja – složni su svi. Za vrhunsku žganicu potrebno je iskustvo, a sva trojica žgajare od mladosti. – Počeo sam žgajariti sa svojim tatom prije skoro 50 godina – govori Perčić.
Dok smo u Frkanovcu kušali žganicu od dunje i promatrali stare sorte krušaka, tepki i petrovki koje okružujustaru kuću u obnovi, Stjepan Mesarić pokazao nam je objekt za koji ima posebne planove.
– Jednog dana bit će to Dom žganice – rekao je.
‘Žgajari se u društvu!’
Nakon Frkanovca put nas je odveo u Mursko Središće gdje nam je Stjepan Mesarić pokazao svoj tradicijski kotao star više od 40 godina. U hladu voćaka, uz društvo kako prijatelja, tako i pataka, gusaka, a posebno temperametnog gusana Gojka, žganica se i danas proizvodi na tradicionalan način.
– Tradicijski kotao sastoji se od ognjišta koje je većinom od čeličnog lima. Iznad njega je bakrena posuda s poklopcem, na koju se nastavlja cijev. Kada se iz posude počne pariti, ta para putuje cijevima koje su u hladnoj vodi jer je važno da se hladi i tako iz pare nastaje žganica – objašnjavaju Mesarić i Perčić.
Naglašavaju kako žgajarenje ne ide na silu, a možda najvažniji savjet dao je Ivan Novak. – Nikad se ne smije sam žgajariti, uvijek u društvu! – rekao je kroz smijeh.
Kako je nastao FICKO?
Upravo iz tog zajedništva rodio se Festival međimurske žganice FICKO, jedini festival takve vrste u Hrvatskoj. – Prvi Festival održao se 2019. godine na inicijativu Stjepana Mesarića i Igora Halića i to na privatnom imanju kodJuraja Kamenara – govori Branko Perčić i dodaje kako tada udruga još nije ni postojala. – Bilo je prisutno dvadesetak sudionika.
U početku se Festival održavao po privatnim imanjima.
– Treći Festival, kada sam se i ja uključio, održan je u Društvenom domu u Selnici – kaže nam.
Festival raste iz godine u godinu, a Stjepan Mesarić ističe kako je povjerenje ono što ih sve drži na okupu. – Ove godine, već treći put zaredom imamo ocjenjivanje na nivou države gdje nam je glavni ocjenjivač Marin Mihaljević Žulj, jedan od najboljih ocjenjivača ne samo Hrvatske već i šire – govori Perčić.
Prve godine imali su 48 uzoraka, a ove godine očekuju čak 150. Prvi je pristigao uzorak Juraja Kamenara, pažljivo ispisan rukom i zapečaćen. No, svi pristigli uzorci se pretaču u iste prozirne bočice te su anonimni.
Novo izdanje Festivala međimurske žganice
Ove godine Festival će se održati 29. lipnja, na blagdan Petra i Pavla. Prikupljanje uzoraka organizirano je 4., 5. i 6. lipnja u Domu kulture u Selnici, na adresi Trg sv. Marka 2, u vremenu od 18 do 20 sati. Za ocjenjivanje je potrebno dostaviti pola litre uzorka, dok kotizacija za jedan uzorak iznosi 10 eura.
– Sljedeće godine moramo organizirati punktove gdje bi se uzorci prikupljali i prenosili preko granice, budući da je iz drugih država otežano slanje uzoraka poštom – napominje predsjednik udruge i dodaje kako ove godine prvi put izdaju bilten o dosadašnjem radu za koji je zaslužan Ivan Goričanec, a posebnost udruge je i vlastita himna. Sigurno smo jedni od rijetkih koji imaju svoju himnu, ‘svečanu pjesmu’, za koju je zaslužan Ignac Šardi – dodaju.
Udruga danas broji 27 do 28 aktivnih članova te još najmanje toliko podupirajućih članova. Organiziraju i druženja i izlete koji će postati stalna praksa.
– Ove smo godine prvi put organizirali jedan lijep izlet. Bili smo u Kneževim Vinogradima kod jedne udruge za proizvodnju domaće rakije – rekao je Perčić i dodao kako u zimskim mjesecima organiziraju i popularne čajanke.
Veliku podršku Festivalu, ali i Udruzi ‘Međimurska žganica’ pružaju načelnik Ervin Vičević i Općina Selnica, kao i Marina Matjašić te Turistička zajednica Mura i Gorice. Osim njima, članovi udruge zahvalni su na podršci i predsjedniku Općinskog vijeća Selnica Darku Debelcu te župniku Mariju Križancu, kao i svim podupirajućim članovima.
– Organizacija Festivala je zahtjevna, no svake godine je sve profesionalnija. Na dan natjecanja imamo dvije ekipe po šest ljudi. Za svaku ekipu moraju barem po dva ili tri čovjeka biti prisutna koji poslužuju, donose i odnose žganice, zapisuju i prate – kaže Perčić.
Tri člana žirija dnevno kušaju po 40 do 50 uzoraka.
– Svo troje probaju, svaki ocjenjuje i zlatna sredina je krajnja ocjena. Sada imamo i dvije komisije. – dodaje predsjednik. Novost je da će se o
ve godine po prvi put birati i šampion žganice koji će osvojiti jedan vikend u kući za odmor Ivana Novaka u Donjem Koncovčaku, a Festival će glazbeno pratiti i Mladen Magdalenić.
