Kada čovjek od 75 godina jednako dobro kao duplo mlađi kolege svladava planinske vrhove u našem okruženju i okruženju susjednih država zaslužuje divljenje i duboki naklon, Jedan od njih je 75- godišnji umirovljeni nastavnik Đorđe Grković.- Planinarim već 25 godina skoro svaki vikend, ponekad i do 10 sati na dan. Nikada nisam imao zdravstvenih problema.
Priroda , čisti zrak i dobro društvo me čine zdravim. Boravak u prirodi je nezamjenjiv, a kretanje po planinama je nešto posebno. Zadnjih 6 mjeseci sam prestao planinariti zbog neke ozljede, što mi jako nedostaje. Ali bliži se proljeće pa već kujem planove i planiram zanimljive izlete- rekao je na početku razgovora i dodao:- Poslije planinarenja su mi hobi putovanja. Još dok sam radio, za vrijeme uskršnjih praznika, prošao sam skoro sve europske države, neke i po 3 puta, i sjeverni dio Afrike da bi sada u mirovini sa raznim agencijama proputovao Hrvatsku, Srbiju BiH…..Putovanja nikad dosta !
Tada, nezaobilazno pitanje, s koliko je vrhova i gdje je gledao na ljude ispod sebe ?
-Ne mogu se sjetiti koliko sam točno vrhova osvoijo. Sigurno preko 100. Najviši vrh koji sam osvojio je Toubkal-Visoki Atlas ( 4167 op.a-metara nadmorske visine-mnv ),zatim Sierra Nevada u Španjolskoj najviši vrh Rumunjske – Moldoveanu ( 2544 mnv) u južnim Karpatima, zatim sve najviše vrhove bivše Jugoslavije: Makedonija, Golem Korab i Šar Planinu, u Srbiji skoro sve vrhove, pola planina u BiH, 7 vrhova od 12 preko 2000 mnv, U Crnoj Gori sve vrhove Durmitora. Dosta vrhova u Sloveniji, uključujući i Triglav. Najviši vrh Slovačke Visoke Tatre 2544 mnv. Na kraju da nabrojim sve vrhove u Hrvatskoj po nekoliko puta od Dinare, preko Biokova i Velebita, sve vrhove jadranskih otoka i vrhove unutrašnjosti Hrvatske.
Svi vrhovi su mi bili zanimljivi, a ipak najviše Toubkal u Visokom Atlasu, gdje smo išli na ekspediciju Maroko 1994. godine- kaže naš sugovornik koji prvi doticaj s planinarenjem imao u HPD Železna Gora, koje je 2014. Godine obilježilo 90-tu obljetnicu, a čiji je predsjednik u moje vrijeme bio pokojni čakovečki profesor Tomislav Merlić, a njegov entuzijazam i ljubav prema boravku na zraku i prirodi su ga fascinirali pa ga drži svojim uzorom.- Pošao sam za njim i nisam požalio- kaže Đorđe i dodaje: -Na planinarskim izletima sam stekao razna poznanstva i prijateljstva s planinarima iz Hrvatske, Slovenije ,BiH i Srbije, ona su neopisiva pa održavamo stalne kontakte s njima pa je to jedan od razloga što danas mogu reći -bez planinarenja ne mogu. Šteta što nas je posljednjih godina u tome omela ova korona, ali i dalje održavamo veze čekajući normalne trenutke rekao je sa žaljenjem.
Znamo da planine osvajate s Varaždincima, kao iskusni vaše osobno mišljenje o planinarima Međimurja i kakva je vaša suradnja s njima ?
-Što se tiče moje aktivnosti u PD Međimurje vrlo je slaba, povremeno idem na njihove izlete i idem na njihovu Planinarsku noć. Kao što znate član sam varaždinskih PD-a pa s njima idem na izlete. Sa Ekstremima sam organizirao planinarsku ekspediciju Maroko 94. Član sam HPD MIV-a iz Varaždina, ističem ih jer s njima planinarim svaki vikend, osim zadnje godine, zbog korone već 22 godine. Njihov sam aktivista, ponekad vodim izlete i markiram planinarske staze oko Kalnika i od Jablanca do Alana, na Velebitu i okolne staze.
A o međimurskim planinarima kaže:- Vidim da se je broj planinara zadnje vrijeme povećao i u Međimurju, iako njih sprječava korona. Puno Međimuraca je uključeno i u planinarska društva i u drugim županijama. Vrlo su aktivni i sposobni, pogotovo mladi kao visokogorci. Dosta planinara pojedinačno planinare u okviru svoje porodice i društva.
S kojim planinarima ste si „najbolji „?
-Najtješnje veze smo uspostavili s planinarima iz BiH, posebno iz Viteza i Srbije, oni nam pomažu kada trebamo organizirati planinarenja po tim državama. Imamo uzornu suradnju s HPD Bršljan Jankovac iz Osijeka pa te dobre veze rezultiraju zajedničkim planinarenjem po planinama Srbije, BiH ,Slovačke i Makedonije…..
Je li planiraski sport novčano zahtjevan ?
-Planinarska oprema, ukoliko želite biti kompletno opremljen je dosta je skupa, ali se da nabaviti na akcijama i jeftinije. Bez dobre planinarske opreme nema planinarenja, posebno planinarske cipele, štapovi, razne jakne za sve vremenske prilike. Također je bitan i ruksak, za jednodnevno i višednevno planinarenje uz to moram dodati kako planinari ne nose kišobrane.
Planinarska edukacija ?
-Završio sam tečaj za markaciste (obilježavanje i čišćenje planinarskih staza). Svake godine idemo na 4 dana u Jablanac, gdje čistimo sve staze od Alana na Velebitu do Jablanca i staze oko Jablanca. Također održavamo i Kalnik…Ponekad vodim planinarske izlete.
Usporedba hrvatskih planina s onima koje ste pohodili ?
-Ako uspoređujem planine Hrvatske i ostalih zemalja, mogu primijetiti da svaka planina ima svoje karakteristike i čari. Prošao sam sve planine bivše
„Juge“ i mogu ih uspoređivati s našima. Naši vrhovi Velebita, Dinare i Biokova su nešto posebno.Nikad mi nije dosta penjati se na njih…..
Najpitomije i pune ljepota su planine u BiH. Treskavica, Zelengora, Vlašić , Cincar, Vranica, prave ljepotice.
Kao iskusni planinar i planinar u godinama, što bi poručili mladima ?
-Da se uključe u rad planinarskih društava, bilo kojega društva. Da se druže vikendima, u prirodi i u planinarskim domovima, gdje mogu upoznati dosta prijatelja iz čitavog okruženja, a to prijateljstvo je nemjerljivo- poručio je.
Radni vijek ste proveli u radu s madima, sjećaju vas i danas ljudi srednjih godina ?
-Da to mi je drago. Ovo je prilika da me, makar sada pobliže upoznaju. Rođen sam 1947. godine u Korenici, gdje sam završio OŠ i gimnaziju. Počeo sam studirati u Zagrebu Strojarsko-brodograđevinski fakultet i završio 1. godinu studija, no nakon toga sam prešao u Maribor gdje sam nastavio studirati na VTŠ -strojarstvo. Pošto sam imao stipendiju od tvornice TAM-a iz Maribora, nakon završene škole ,zaposlio sam se u TAM- obrat Studenci. Tu sam radio 6 godina. 1977. godine sam se preselio u Čakovec gdje sam se zaposlio u SŠC Čakovec, kao suradnik u nastavi za predmet PTO što sam radio 13 godina .Kada se ukinuo sistem školovanja na pripremni i završni stupanj u srednjim školama otišao sam u Macinec gdje sam predavao 2 godine Tehničku kulturu u OŠ Macinec-G.Mihaljevec. 1991. godine sam se zaposlio u COO Čakovec ( Specijalna škola )gdje sam radio do 2012. Godine kada sam otišao u mirovinu.
Nedostaju li vam danas učenici ?
-Moram iskreno reći da mi ne nedostaju . Već sam 10 godina u mirovini . Pošto sam svaki vikend na planinarenju s osobama mojega shvaćanja i sklonosti…učenici mi ne nedostaju, nemam vremena o tome razmišljati. No, moram reći kako sam još aktivan u Društvo pedagoga tehničke kulture Međimurske županije gdje im pomažem kod organiziranja raznih smotri tehničke kulture.
Rekli ste da bi u ovom razgovoru mogli iznijeti sijast detalja vezanih uz hobi, primarni posao i život, no kako ste limitirani u tome, za kraj kratka poruka, želja ?
– Cijelo vrijeme razmišljam da u Međimurju nedostaje jedan planinarski dom ili kuća koju bi koristila sva planinarska društva (PD Međimurje,PD Extrem, PD Bundek i još neka )
Za to treba zajednička akcija Međimurske županije, gradova Čakovca,M.Središća i Preloga, jasno i puno truda svih ovih planinarskih društava…
Što reći za kraj ? Da mu se ostvare planinraske želje, da planinari do vremena kada će ga na tome zaustaviti godine i da dođe vrijeme da to viđeno i stečeno jednom ukoriči, a ne u drugo, onda o foto- album iz kojeg će se moći učiti.