Kada je kao tek udana mlada žena sa svojim suprugom Franjom iz rodnog Preka na otoku Ugljanu prije 55 godina krenula prema Međimurju, ni sama nije vjeroivala da će tu provesti cijeli svoj život. Danas ima 80 godina i sretna je u Strahonincu, gdje su njezin Franjo i ona sagradili kuću i imali četvero, danas odrasle, djece.
Da Miriam Vrbanec, koju svi u Strahonincu znaju kao tetu Miru, te 1971. godine nije ni zala kamo ide. U njenom Preku Franjo Vrbanec, kojeg je ona od milja zvala Frano, radio je na izgradnji jednog hotela kao željezosavijač GK “Međimurje”. Stanovao je kod njezine obitelji i ubrzo su se sprijateljili. On je bio visok, naočit, a ona koju godinu starija od njega. Mladost je učinila svoje, zaljubili su se, vjenčali i krenuli put njegovog Strahoninca.
-Sve mi je bilo nepoznato, ali lijepo. Zelene livade, polja, šume… nigdje kamena. U prvo vrijeme falilo mi je more, ali onda je život učinio svoje. Gradili smo kuću, Frano je bio na terenu, a ja sam doma odgajala četvero djece. Prvo je stigla Renata, pa Milica, onda Velimir i na kraju Aleksandar. Bilo je teško ponekad sastavljati kraj s krajem, ali su mi djeca davala snagu da sve prebrodim. Danas mi to višestruko vraćaju. Odrasli su ljudi, vrijedni, imaju i svoje obitelji. Imam i pametne unuke i ponosim se njima. Uskoro bi trebala postati i prabaka – kaže Mira.
Suprug Franjo se razbolio prije desetak godina i umro, ali ona nije posutajala. U Strahonincu je poznaju svi kao majku hrabrosti.
ZASLUŽILA JE VELIKO POŠTOVANJE!
Djecu su joj sada priredila i proslavu 80. rođendana u restoranu Kod Jelene u Gornjoj Dubravi. Svi su se okupili: Renata sa suprugom Ivicom i djecom Majom i Josipom, Milica sa suprugom Krešimirom i djecom Lucijom i Simunom te Velimir i Aleksandar koji još nemaju svoje obitelji. Unuke imaju i svoje partnere, a došli su i susjedi Šoltić. Prkekrasno društvo.
Miriam je bila nekoliko puta u posjeti rodbini u Preku na otorku Ugljanu. Bilo joj je lijepo, ali je jedva čekala, kaže, da vrati u Strahoninec u svoj dom.
-Tu su svi moji najdraži. Cijeli život nisam osjećala toliko ljubavi, koliko mi sada pružaju moja djeca. Nema toga što poželim, a da mi ne udovolje. Ta radost koju osjećam čini me zdravijom i pokretljivijom. Ne želim se zapuštati, ulijeniti – ističe te Mira.
Zdravlje je dobro služi, sama radi sve poslove u kući. Redovno kuha za sinove, pere, čisti… Obilazi susjede. Sigurno bolje poznaje sve mještane, nego načelnik Općine. Zna gotovo o svakom sve. Rado se druži, razgovara. Tek ponekad joj “pobjegne” neka riječ s dalmatinskim naglaskom.
Mira, želimo ti zdrav i sretan život u krugu tvojih najmilijih. Svojom borbom za obitelj to si višestruko zaslužila! Bravo!
Naklon do poda!