Zvonka Petkovića (65) iz Gornjeg Mihaljevca život nije nimalo mazio. Istina, uredio je vinsku kuću i vinograde na najljepšem dijelu Dragoslavec Brega s prekrasnim pogledom na Čakovec i donje Međimurje, ludbreški kraj, Varaždin…
Stvorio je i vina iznad prosječne kvalitete, koje poznavatelji i štovatelji vinske kapljice itekako cijene. Imaju njegov osebujni pečat: robusna su, bogata aromama, primjerenim alkoholom i, kako bi on to nadahnuto rekao, u njima se može osjetiti međimurska zemlja i čitava ova ljepota koja je izrasla na njoj. Sivi pinot, graševina, rajnski rizling samo su dio njegove standardne ponude. Tu je još autohtoni kleščec, pa rose vino s prepoznatljivom markicom “Roža”… Izuzetno je dobar govornik, koji zna svojim gostima u vinogradu ili prekrasno uređenoj kušaonici na Dragoslavec Bregu, dočarati svu ljepotu i vrijednosti Međimurja, koje, sljubljene, nalazimo u aromama njegovih vina.
No, zadnjih godina Zvonka napušta vid, dugo se liječio, obilazio najbolje stručnjake, ali ostalo mu je tek negdje oko 10 posto mutnog vida. Vesela duha, uvijek nasmijan i dobrohotan, Zvonko se nije predavao. Naučio se kroz život boriti protiv nedaća, još od onog dana kad su mu se rodile bolesne kćerke, kad mu je privatni građevinski posao, ne njegovom krivicom, počeo krahirati, kad… U svemu mu je najveći oslonac bila supruga Jadranka.
No, iako ima problema s vidom, sve poslove uglavnom obavlja sam. Tek mu kod orezivanja i branja grožđa pomažu prijatelji. Među njima je svakako i Željko Pavlic iz Svete Marije i društvo iz Međimurskog demokratskog saveza.
– Prvo sam dolazio po vino, a onda smo se malo po malo bolje upoznali, pa sam mu ponudio pomoć i on je prihvatio. Zatim su se pridružili moji prijatelji i ,evo, već nekoliko godina pomažemo kad je to potrebno – kaže Željko Pavlic, kojega smo zatekli u posjetu Zvonku, koji je baš tog dana špricao vinograd.
– Ljudi se čude kako mogu na traktor, pa kako među redove, okretati se…? Jednostavno, svoje vinograde poznajem jako dobro i u mraku bih znao gdje je koji trs, gdje završavaju redovi, gdje raste koja sorta. A ova moja sljepoća nije daleko od mraka. Sam vozim traktor i kad malčam travu. Sam idem i po vino, jer znam koje se nalazi u kojoj bačvi, sam pripremim i narezak za goste, jer sam to radio cijeli život – govori nam Zvonko, koji je radni vijek proveo kao trgovac.
I sad pred berbu, sam obilazi svoje gorice. Pod prstima osjeća bobice grožđa, kuša ih i određuje vrijeme berbe. Samo on zna recept za stvaranje tako osebujnih i cijenjenih vina, u koje je ugradio i dušu i tijelo.
