Kao što najavili ujutro 28. listopada, obestinilo se jučer poslijepodne. Svjedočili smo rođendanskoj proslavi koje su rijetkost, na kojoj smo bili svega jednom u Kotoribi kada je Kotoripčanin Mijo Golubić 14. rujna 2016. obilježio 103. godinu dugog, teškog i iscrpljujućeg života. Proslavio ih je obiteljskim ručkom u krugu najmilijih i svetom misom zahvalnicom. Za njega je bivši svetomarski župnik vlč. Pavao Markač kazao kako je hodajuće evanđelje. Živi Boga i vjeruje da mu je on podario tolike godine.
Mijo je u svojem domu primio mnoge čestitare rekavši kako su vrata za ostale otvorena i dalje.
Njegova sumještanka Zlata Siladi uspjela je doći do brojke 100 i kako je ozbiljno kazala, tu ne misli stati. Misli dostići i prestići Mišku (op.a. Miju Golubiću) jer je iz dijela Kotoribe gdje je Mura i dobri zrak. U Kotoribi je to Donji kraj, a ipak još s nevjericom gleda na činjenicu kako je najstarija Kotoripčanka.
Zlata je bilo prvo dijete, od troje rođenih, u kotoripskoj obitelji Rajher. Imala je još dva mlađa brata, Vinka i Roka. Vinko je nažalost preminuo prije dvije godine u Kanadi gdje ga je posjetila 1995. godine, a nakon što je živio u Australiji, dok Rok i danas živi u Argentini. Nije ga nikada vidjela uživo, no moderna vremena su učinila da se upoznaju prije tri godine posredstvom Skype-a. Rok je tada imao 87 godina.
Rok i Argentina?
– Pa zato jer je tamo rođen i jer su nas roditelji napustili otišavši u potrazi za boljim životom u Argentinu kada sam imala 6 godina i od tada je o njoj skrb odrastanja, kao i mlađem bratu, vodila prabaka koju su zvali majčica. Živjeli su siromašno, trebalo je puno delati da bi se moglo donekle preživjeti. Posebno me veseli da sam ih ipak vidjela žive dok je meni bilo 50 godina, došli su u Kotoribu, priča slavljenica zaboravivši da je pred njom u tanjuru topla juhica koja je bila na stolu restorana Mlin u Donjoj Dubravi, gdje je održana rođendanska svečanost s 30-tak uzvanika koji nešto predstavljaju njihovoj obitelji.
Njih je na početku pozdravio njezin sin Ladislav, a molitvu prije ručka je predvodio mjesni župnik vlč. Ivan Kljunić, koji je dva dan prije služio pamtljivu svetu misu zahvalnicu.
Slavljenica nam je pričala o svom bračnom životu, suprugu Franji s kojim je, kada je imala 20 godina, 1941. stala pred oltar. Odabranik njezina srca bio je od nje stariji 7 godina, a upoznali su se u mjesnom KUD-u. Zlata je u braku imala dvoje djece,kći Katarinu koja je 2 danaprije njezina rođendana proslavila „okrugli“ 80-ti i 4 godine mlađeg sina Ladislava. Za sada ima i tri unuka. Goran živi u Kotoribi,Tomislav u Zagrebu, a Jasminka u Varaždinu. Oni su joj podarili petero praunuka za koje vjeruje da će ih biti i više. Sve te mlađe potomke pamti po imenima kao i sijaset detalja iz njezina života.
Kako živi danas, riječ dvije o djeci?
Prvo će vam reći da joj je žao što je sijeda i što nema zube. Kao udovica živi od 1994. godine. Živjela je sama, no tada je zbog zdrastvenih nedaća, u dva je navrata slomila kukove, preselila kod kćeri jer joj je sin u Zagrebu, a ona bi ipak ostala živjeti na selu. Lom njezinih kukova posebna je priča, za posebni članak. Bilo je to u razmaku od 4 godine i danas hoda normalno.
– Svaku noć spavam normalno ujutro do 8 sati. Hranim se normalo. Za mene ne treba posebna hrana makar nemam zubi. Ne trošim lijekove izuzev 2,3 tablete Plivadona i to godinama jer imam migrenu. Žalim što rijetko mogu van, ne puste me moji, a ja bi stalno nekaj „drbala“ po zemljici, tako sam naučena. Pitate me za moju djecu? Najbolji su na svijetu – rekla je pomilovavši ih majčinskim pogledom. I doista je to tako. Vidjelo se to iz svakog njihovog pogleda i pokreta. Iz njih je izbijao ponos i radost što je majka stamena. Izrazili su posebnu želju da tako bude i dogodine.
Gosti i uzvanici častili su se slasticama iz slastičarnice Macini kolači iz Donjeg Kraljevca. Da ne ispadne reklama, spominjemo ih jer su je častili rođendanskom tortom i to zato jer kroz svoju djelatnost još nikome nisu ispekli tako „staru“ tortu. Bravo i hvala za poslovnost i uljudnost.
Gospođo Zlato i što reći za kraj?
– Kroz tih sto godina života bilo dobrih i loših godina, ali više dobrih. Želim si samo zdravlja.
Za kraj ćemo zabilježiti poruku njezinih potomaka:
– Baka Zlata nam je svima nepresušan izvor mudrosti i radosti.