Heroji žive među nama. Svojim životom oni nadahnjuju duge i pokazuju da ljudska upornost i volja nemaju granica, ali i da sreća prati hrabre. Jedan o njih je Mika Topolnjak (23) iz Pretetinca koji se prkosno nasmijao svim nedaćama koje su ga snašle, uzeo stvari u svoje ruke i promijenio svoj život.
Završio je Osnovnu školu Nedelišće, a onda je upisao Ekonomsku i trgovačku školu Čakovec završivši zanimanje administrator. Živi s majkom Branka i ocem Darkom, a odrastao je uz sestru Kristu te je nedugo postao i ujak Tiora (3), jedne od njegovih najvećih motivacija da smršavi.
– Saznanje da ću postati ujak u trenutku me otrijeznilo i znao sam da je to pravo vrijeme da krenem i smršavim! Vijest da ću postati ujak potaknula je moj želju da kad se on rodi mogu za njime trčati i biti ujak kakvog zaslužuje, rekao nam je Mika na samom početku, a onda započeo svoju priču.
Trudnoća njegove majke bila je regularna, no tijekom poroda stvari su krenule nizbrdo i Mika je rođen s krvarenjem u mozgu.
– To mi je oštetilo lijevu stranu mozga, a to je posljedično utjecalo na nogu koja se nije nikada u potpunosti razvila. To je trajna posljedica, iako sam kao dijete prošao mnogo operacija kojima se to pokušalo popraviti. Prvu sam operaciju preživio kao dvogodišnjak, a drugu sa jedanaest godina. To je bilo teško, jer nakon svake operacije gotovo svakodnevno je bilo potrebno mijenjati gips na nozi. S nogom sam se pomirio, ali nisam sa stavom društva oko sebe!
To nije bio kraj problema koji su ga snašli, već se ubrzo pojavila i epilepsija.
– Epilepsija me pratila do 14 godine. Srećom, ona se s vremenom povukla i već sam godinama dobro. Mislio sam da sam preživio sve loše i da je tome kraj, no počeo sam se debljati. Odmalena sam zbog zdravstvenih problema imao neutaživu želju za hranom, no tek kada je počeo nastupati pubertet to je postao vidljiv problem. Iako sam i prije pokušavao smršavjeti, nije uspijevalo. U konačnici, došao sam do 130 kilograma do svojih ranih dvadesetih! Tu se sve srušilo i odlučio sam reći DOSTA i promijeniti svoj život.
U trenutku kada Mika odlučuje napraviti životni zaokret svijet je pogodila pandemija i nestale su olakotne okolnosti. Zatvorile su se teretane, no Mika nam govori: No ni to me nije spriječilo. Svakog jutra trčao samo koliko sam mogao radeći krugove oko igrališta.
U međuvremenu se prijavio i na poznatu emisiju „Život na vagi“ prikazivanu na nacionalnoj televiziji RTL, no zbog problema s nogom, nije primljen u uži krug kandidata. Nije ni trebao, jer Mika je pokazao da može i sam, bez sjajnih i kontroliranih uvjeta!
Iako ga je zdravstveno stanje poslužilo, uz debljinu, pogodilo ga je ono čemu se nije nadao – depresija.
– Vjerujem da me ona pogodila zbog društva i samoće. Najviše me pogađalo to što više nisam imao obaveze, a moji su se prijatelji zaposlili i više ih nisam tako često viđao. U školi sam se trudio pokušavajući pokazati da sam mnogo sposobniji nego što me smatraju i da je hendikep dio mene, ali ne JA. Uvijek sam bio više od toga. Ipak, najbolnija stvar bila je gubitka djeda Branka. On mi je bio, poput drugog oca! Obožavao sam ga i otvarao sam mu se više nego ikome. Svakog me dana vodio u teretanu i dolazio po mene. To je bio najveći razlog mog upadanja u depresiju. I danas mi je teško što ga nema, ali zbog svega toga znao sam da zbog njega, nećaka i sebe moram uspjeti!
Teretana i vježbanje kojem je posvetio posljednjih osam godina, a nešto intenzivnije posljednje četiri, bila mu je spas. Nju kao ispušni ventil i svjetlo na kraju tunela pronašao je sa 17 godina kada je prestao trenirati nogomet radi pretilosti. Od svog prvog ulaska u teretanu pa dosad, nikada nije prestao.
– Treniram svakog dana, od ponedjeljka do petka! A najveća motivacija uz želju da smršavim bila je i psiha. Nisam imao mogućnost trajno biti na antidepresivima jer oni često utječu na debljanje, a to bi samo u konačnici pogoršalo moje mentalno stanje. Teretana je tu bila moj spas. Tu si čistim misli i duh, a tu je i trener Nikola Gavez koji je zaposlenik teretane, a koji mi je postao pravi prijatelj, ne samo trener. Njegova podrška je ogromna, a to odlikuje ne samo profesionalca, već prije svega – čovjeka.
Mika je preuzeo kontrolu nad životom i postigao enorman uspjeh. Ipak, unatoč tome, uz podršku se okoline susreo i s podsmjehom.
– Sve sam uspio, a onda me dočekao podsmjeh pojedinaca i pitanja poput: „Zašto još ne radiš?“ Naučio sam da kad god u nečemu postaneš dobar, drugi će pronaći nešto s čime će te pokušat omalovažiti. To ne vrijedi za sve, naravno, ali ja sam se imao priliku susresti i s takvima. Od takvih sam se odmaknuo. Morao sam se postaviti za sebe jer sam netko tko drugima želi najbolje i uvijek ću pružiti maksimalnu podršku i pomoć, a smatram da istu zaslužujem i primiti.
Ipak, Mika ima još želja i volju da se razvija i radi na sebe.
– U budućnosti bih želio raditi i imati svoj novac, a možda jednom i djevojku. Ne trebam velike stvari, već normalan život. Želim da me gledaju kao i svaku drugu osobu jer sam više puta u životu dokazao da sam jednako, ako ne i snažniji od drugih zbog svega što me snašlo, a nije promijenilo u lošu osobu, govori kroz smijeh te dodaje:
– Ono što mi je neka želja u skorijem vremenu je tetovaža. Zasad imam dvije, a koje su moji podsjetnici koji mi stoje na koži kao trajno obilježje mog života. Sada bih želio jednu posvećenju djedu. Motiv djeda kako vodi svog unuka za ruku. Doista, on je za života bio moja vodilja i svijetlo za crnih dana.
Život Mike Topolnjaka život je mladića koji je pokazao da superheroji doista žive među nama, ali i da prava veličina čovjeka stoji u njegovoj snazi i duhu. Jedan je od onih kojeg su loše okolnosti izgradile, a unatoč njima, nikad nije prestao biti dobar čovjek.
