Donji Vidovec svakog dana svjedoči jednoj tihoj, ali duboko dirljivoj rutini. Dvije žene, obje u svojoj 90. godini života, redovito šeću uz pomoć hodalica glavnom cestom sela, dok im je omiljeno stajalište skromno mjesto uz cestu – kod „križnog dreva“, gdje ih čekaju dvije klupice i miris jasmina.
Jedna od njih je Franciska Lukša (90), vitalna i vedra, uvijek spremna na razgovor i osmijeh. Njezina suputnica zamolila je da ostane anonimna, no zajedno čine prizor koji dira prolaznike – prizor prijateljstva, upornosti i života punog uspomena.
– Ovdje se sretnem s prijateljicom i malo se ‘pospominamo’. Prisjećamo se svih tih godina, skromno kaže Franciska.
Ona i dalje dva puta dnevno odlazi u svoju šetnju, vjerna sebi, zdravlju i prijateljici. U džepu nosi kolačiće – ne za sebe, već za pse lutalice koje sretne putem.
Njezina najveća radost su sin Željko, kćer Ljiljana, snaha Anita, zet Ivan te unuci Patrik, Elena, Katarina, Ivana i Nikola.
Dok sjede na klupi podno starog jasmina, pričaju priče života, dok vjetar nosi miris cvijeća i donosi im mir.
To nisu samo dvije žene koje šeću s hodalicama. To su dvije priče i jedno veliko prijateljstvo koje svaki dan iznova kroči kroz Donji Vidovec.
