Nakon nedavnog velikog uspjeha hrvatskih rukometaša koji su se okitili srebrom na Svjetskom prvenstvu, nastavljena su natjecanja na domaćim parketima. Tako su sinoć rukometaši MRK Čakovca, djelomično oslabljeni ozljedama, poraženi u osmini finala Kupa Hrvatske na gostovanju kod Nexea u Našicama s 35:20. Uoči tog susreta s njihovim predsjednikom Željkom Kavranom, koji je od 1995. do 2008.godine bio i na čelu Hrvatskog rukometnog saveza, popričali smo o aktualnim rukometnim temama i očekivanjima u nastavku sezone.
Kako ocjenjujete nedavni uspjeh naše reprezentacije na Svjetskom rukometnom prvenstvu?
– Za hrvatski rukomet bio je to spas u zadnji čas. Bez ovakvog rezultata, bez osvojene medalje, rukomet bi se našao u jako teškoj situaciji, izoliran i bez sponzora. Zato čestitam svima koji su pridonijeli ovom strašnom rezultatu, od igrača, izbornika, stožera do Saveza i navijača. Svi su povlačili prave poteze zbog čega smo ponovno došli na poziciju koju zaslužujemo i vratili se u svjetski vrh.
Sve zlatne medalje hrvatskog rukometa (dvije olimpijske i jedna svjetska op.a.) vezane su uz vrijeme kada ste bili predsjednik HRS-a. Što nam nedostaje za sami vrh?
– Temeljni problem svih momčadskih sportova, pa tako i rukometa, je financiranje. Svi klubovi, neki bolje, neki slabije, žive od dotacija županija i gradova te ovise o tome je li netko raspoložen dati, na koji način i kome te se to pretvara u veliki problem, jer klubovi u raznim sportovima praktički životare. Zbog toga država mora uvesti porezne olakšice da bi sponzori ušli u klubove. Sama država dosta izdvaja za sport, ali taj novac transferira putem Hrvatskog olimpijskog odbora i sportskih saveza koji imaju novac, dok je istovremeno baza na samrti. Ne uspijemo li podići i ojačati klubove koji su temelj svakog sporta nećemo ići naprijed. Ima naznaka da bi se moglo krenuti u tom pravcu, međutim to je sve presporo i vrijeme nam je isteklo. Naglašavam, ne da istječe, nego je isteklo.
Svi danas govore da se rukomet vraća kući, no može li se to uistinu desiti ako rukomet ne dobije svoj dom?
– Moramo biti objektivni i pošteni, pa reći da je u infrastrukturnom pogledu puno napravljeno za Svjetsko prvenstvo igrano u našoj zemlji 2009. godine. Izgrađene su Arene, a dosta je i drugih dvorana, ali rukomet apsolutno zaslužuje svoj dom i trebalo bi za jedan takav kamp pronaći prostora u Zagrebu. Ipak, infrastrukturno gledano rukomet je u prednosti pred ostalima i postoje neke druge stvari koje treba riješiti.
Koje su to?
– Kao prvo rad s mladima. Još 1995.godine smo osnovali Jedinstvenu kadetsku ligu na nivou države, pa smo je 2008.godine ukinuli. Kroz nju smo stvarali nove igrače, svjetska imena kao što su Balić, Lacković, Metličić i njihova generacija. Tako smo 2005.godine postali kadetski prvaci Europe, a neki od tih igrača još dan-danas nastupaju. Zbog toga bismo to natjecanje trebali pod hitno vratiti, jer se radi o djeci u ključnim godinama za njihov igrački razvoj koja trebaju utakmice s ravnopravnim suparnicima. Susreti koji završe s 20 ili 30 golova razlike nikome ne koriste, ne pomažu ni pobjednicima, ni poraženima. Zato kadetska liga mora biti stožerna liga hrvatskog rukometa. Druga je stvar sustav natjecanja. Ne može sustav biti takav da najbolju momčad u državi ne vidi pola lige. Kakva je to liga podijeljena u dvije grupe i zbog čega ne bi bila jedinstvena? Da nismo ušli u Ligu za prvaka mi ove sezone ne bismo uopće igrali protiv Zagreba, koji u svojim redovima ima nekoliko reprezentativaca. Šteta što nam ih raspored u Čakovec dovodi tek u travnju, ali vjerujem da će to i onda biti urnebes, međutim da nemamo ovakve rezultate niti bi se naši igrači mogli okušati protiv njih, niti bi ih naši gledatelji mogli vidjeti. Zato je interes hrvatskog rukometa jedinstvena liga sa 16 klubova, naravno uz to da se sustav razradi i po nižim ligama, uz regionalne instruktore i sve što je potrebno. Ne govorim sve to zato da bih kritizirao nečiji rad, nego zbog toga što je to uvjet da rukomet dugoročno opstane. Jednako tako uz svu brigu za seniorsku reprezentaciju treba veliku pažnju posvetiti domaćoj ligi. Već sada je u njoj dosta igrača koji mogu kandidirati za reprezentaciju i treba im posvetiti puno više pozornosti.
Nakon povratka u čakovečki klub ostvarili ste zacrtani plasman u elitni rang, ali ga plasmanom u Ligu za prvaka i prebacili?
– Ono što smo postigli je, baš kao i nedavni uspjeh reprezentacije, malo sportsko čudo. Ne mogu se sjetiti je li u nekoj drugoj sredini klub za godinu i pol dana praktički pregazio Prvu ligu s desetak bodova prednosti te odmah po ulasku u Premier ligu ostvario plasman među 6 najboljih momčadi u zemlji. To je strašan rezultat tim više što ga je ostvarila momčad koju većinom čine domaći dečki. Istovremeno smo vratili i publiku te danas imamo više gledatelja nego cijela liga skupa. Zato smo postali mamac i za televizijske prijenose, jer svi vole vidjeti punu dvoranu i atmosferu kakva kod nas vlada na domaćim susretima. Zato Savez mora napraviti dodatni iskorak i u medijskoj praćenosti rukometa. Uz sve to, klub je postavljen na zdrave noge, nikome ne dugujemo, imamo tridesetak ljudi u upravi koji rade bez ikakve naknade te im je jedina nagrada druženje nakon utakmica.
Otišao je Ćuk, došao pivot Cikatić, jeste li jači ili slabiji za nastavak prvenstva?
– Ćuk je bio nezadovoljan, mi nismo bili zadovoljni i sporazumno smo se razišli. Cikatić je kvalitetan pivot, mora se još malo uhodati i vjerujem da će biti naša dodatna snaga. Najveći su nam problem ozljede, kako one relativno friške kod Tina Bakovića, tako i dugotrajne s kojima se muče Sklepić, Erik i Vito Horvat i drugi. S obzirom da nam je raspored u Ligi za prvaka prilično težak ti igrači će nam nedostajati, iako očekujem da će se neki oporaviti u kraćem roku. S druge strane i dosada smo pokazali da se možemo nositi s nedaćama koje nas muče. Unatoč teškoćama koje nas prate ne odustajemo od cilja koji smo si postavili, a to je plasman u neko od europskih natjecanja. Dosada smo sve postavljene ciljeve čak i premašili, pa vjerujem da ćemo ostvariti i ovaj.
Prate li vas poteškoće i u zatvaranju financijske konstrukcije?
– Često znam reći da je cijeli rukometni sustav u Hrvatskoj baziran na tisuću luđaka koji hoće dati novce i na roditeljima. Treba pošteno reći da bi se bez roditeljskog doprinosa većina mlađih pogona u svim sportovima zatvorila. Uz dobru sinergiju kluba i roditelja naši se prihodi temelje na sponzorima i prodaji ulaznica, odnosno donacija naših gledatelja. Zbog toga bi bilo dobro da se uvede sustav koji vrijedi u većem broju europskih zemalja, a to je da se dio sponzorstava otpisuje kao uplata poreza na dobit. Primjerice, kod susjeda u Mađarskoj je to 80 posto, u Sloveniji 50 posto, u Njemačkoj 40 posto, pa bi se i kod nas jednostavno morao pronaći prostor za tako nešto i omogućiti gospodarstvu izdvajanje ozbiljnijeg novca za sport. Također se zalažem za uvođenje tzv. koeficijenta društvene osjetljivosti. Radi se o izdvajanjima za sport, kulturu i potrebite u odnosu na dobit i smatram da bi taj omjer trebalo redovito objavljivati kao podatak poput mnogih drugih koji se iznose uz razne financijske pokazatelje.
Spomenuli ste da je rad s mladima jedan od klupskih prioriteta. Koliko ste zadovoljni tim segmentom?
Nisam baš zadovoljan u potpunosti i smatram da to moramo podići na još viši nivo. Moramo shvatiti da su nam temelj domaći igrači. S obzirom na rezultate i atmosferu koju imamo nama se sada nude igrači, ali su nam većinom preskupi. Zato se moramo osloniti na svoj pogon i iz njega crpiti igrače. Dosada smo već nekoliko naših mlađih igrača prebacili u seniorsku momčad i tim putem moramo nastaviti. Dodatna zapreka je činjenica da manjka trenera, kao i rukometnih sudaca. Tu bi i Savez trebao dati svoj doprinos, jer bez toga ne možemo napredovati. Manjak struke postaje jedan od najvećih problema ukupnog hrvatskog sporta, jer klubovi ne mogu adekvatno plaćati trenere, pa se oni onda time bave uz stalni posao koji imaju. Rekao sam da Vlada izdvaja mnogo novaca za sport, ali dio se potroši za potrebe HOO-a, dio za funkcioniranje saveza, a mi moramo ulagati u bazu, jer bez nje ne možemo.