Zdravko Orehovec (41) iz Svete Marije profesionalni je vatrogasac i već 15 godina član Javne vatrogasne postrojbe Grada Čakovca. Njegov posao zahtijeva stalnu fizičku spremnost i vještine kakvog filmskog junaka, jer osim redovitog vježbanja u teretani i trčanja, mora znati i spuštati se užetom iz helikoptera i ne smije se bojati ničega, te ostati sabran u tragičnim situacijama.
No, Zdravko voli svoj posao, u kojem mu veliku podršku pruža i obitelj: supruga Marina (41), kći Lorena (14) i sin Ivano (11). Nedavno je sa svojom ekipom na Vatrogasnoj olimpijadi u Celju osvojio zlato, a kad su fešte konačno završile, porazgovarali smo s njim o svemu.
Kako je prošlo natjecanje JVP-a na Vatrogasnoj olimpijadi u Celju i tko se sve natjecao iz vaše postrojbe?
Bili smo prvi od četiri ekipe (Poljska, Portugal, Srbija i Hrvatska) i natjecali smo se u kategoriji Muški A, i to: Matej Obadić, Dario Mesarić, Miljenko Palnec, Marcel Dvorščak, Bojan Vugrinčić, Andrej Kovačić, Branimir Grabar, Renato Matuša, mentor Renato Novak i ja. Luka Biškup je bio u našoj ekipi, ali je morao odustati od natjecanja zbog ozljede. Ponosan sam na našu pobjedu i zahvaljujem se cijeloj ekipi koja je za to morala odvojiti i puno vremena i truda. Zahvaljujem se i svojoj obitelji, posebno supruzi Marini i djeci, koji su mi pritom bili velika podrška.
Dakle, vaša obitelj dobro prihvaća vaš poziv?
Da. Supruga i djeca su me pratili i dočekali s natjecanja u Celju, kao i moj brat Zoran sa suprugom Ivanom i djecom, otac Antun i punica Marija. Našem uspjehu u Celju bi se posebno veselila i moja pokojna majka Nada, koje je umrla prije 7 godina, a koja me uvijek podržavala u ovom poslu i bodrila.
Kako ste se pripremali za natjecanje?
Teško je sakupiti ekipe za svjetsko natjecanje, treba imati ljude koji imaju i volje i vremena, jer ovakva vatrogasna natjecanja iziskuju puno odricanja. Trenirali smo od zime 3 put tjedno po dva sata – trčanje, teretana, vatrogasne vježbe i štafeta. Vatrogasci moraju biti u top formi za natjecanje.
Kako to da ste se odlučili za zanimanje profesionalnog vatrogasca?
Moj djed Ivan bio je član DVD-a 50 godina, a tata Anton također je bio profesionalni vatrogasac, pa sam se na koncu i ja odlučio za taj poziv. Odmalena sam bio član DVD-a Sveta Marija i kao dijete sam išao na natjecanja i volio to.
Kako se postaje profesionalni vatrogasac?
Nakon završene srednje škole za autolakirera, upisao sam se u Vatrogasnu školu na Ksaveru u Zagrebu. Ta škola traje godinu dana, a u nju se doduše nije lako upisati: treba proći liječnički pregled i razna testiranja, poput Kuperovog testa (morate, s obzirom na dob, u određenom vremenskom razdoblju napraviti određeni broj sklekova, trbušnjaka, otrčati određenu kilometražu i sl.). Testiraju vas i bojite li se dubine, visine, mraka, dima i sl. Na kraju školovanja piše se maturalni rad i morate napisati što sve treba napraviti, s koliko vozila i ljudi ići na teren, kako ih rasporediti i sl. Moja tema je bila „Požar krovišta“.
Po čemu se razlikuje član DVD-a od profesionalnog vatrogasca?
Dakle, po školovanju, znanju, iskustvu i fizičkoj spremnosti.
Koja je vaša funkcija u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Čakovca?
Vatrogasac – voditelj grupe. Također sam član državne interventne postaje. Za to sam morao proći posebnu obuku za helikopter (primjerice, spuštanjem užetom s helikoptera). U slučaju izvanrednih dislokacija, velikih požara bilo gdje u Hrvatskoj, moram ići na intervenciju. No, to su rijetke situacije. Primjerice, bio sam u Splitu, Podgori, Gunji za vrijeme poplava…
Ima li i žena u redovima profesionalnih vatrogasaca?
Kod nas nema niti jedne žene, ima ih u Zagrebu i u Varaždinu. To je težak fizički posao, pa ih to zanimanje odbija.
Kakvo vam je radno vrijeme i kako izgleda vaš tipičan radni dan?
Radim od 7 do 19 sati, pa drugi dan od 19 do 7 sati ujutro, pa sam slobodan dva dana. Tada me zovu samo ako je u pitanju veliki požar. Ujutro vježbam sat i pol u teretani, zatim jedemo pa slijede vježbe i stručna nastava. Radimo i servis vatrogasnih aparata, popravak vozila i dr. Ako nastane požar, sve se prekida i jurio na teren.
Koliko vam vremena treba od poziva do spremnosti za izlazak?
Jedna minuta! Spustim se po vatrogasnoj štangi i odmah sam u garaži, gdje svatko ima svoj ormarić s pripremljenom zaštitnom odjećom i kacigom te čizme.
Tko zaprima pozive za intervencije i kako se vatrogasci u Međimurju raspoređuju?
Svi pozivi za intervencije u Međimurskoj županiji idu k nama i zatim mi raspoređujemo, odnosno uzbunjujemo DVD-e prema mjestu nesreće. Za bitnije intervencije, kao što su požar građevina, teške prometne nesreće, uvijek na teren izlazimo i mi.
Tko obučava članove DVD-a?
Uglavnom mi, konkretno zapovjednik, zamjenik i voditelji smjene JVP-a, no ima i nekoliko vanjskih vatrogasaca koji provode obuke.
Što vam je najdraže u ovom poslu, a što najmanje drago?
Najdraže mi je kad spasim ljudski život i imovinu, a najgore je kad ne možeš pomoći, kad vidiš da je vatra sve progutala ili da je netko teško stradao u prometnoj nesreći.
Koliko ste ljudi spasili u požaru ili u prometnoj nesreći tijekom svog rada u JVP-u i kako se nosite s tragičnim situacijama?
Uh, puno ljudi! Srećom, puno češće spašavamo nego doživljavamo tragične situacije i smrti. U Vatrogasnoj školi su nas učili da u takvim situacijama čim manje gledamo, te da uključimo mozak, a ne srce.
Vatrogastvo je vaš posao i vaša ljubav. No, što još volite raditi u slobodno vrijeme?
Uzgajam lješnjake, volim kupanje na Dravi i vrijeme s obitelji. Volim i gledati nogometne utakmice. Moja supruga i ja nekad smo oboje igrali nogomet, ona za ŽNK Trnava u Goričanu, odakle je rodom.
