IMAJU LI POLITIČARI PRAVO NA PRIVATNOST

Zar je uistinu važno kod koga je bio Milan Bandić uoči svoje smrti?

Polemika koja se povela nakon što je objavljeno da je Milan Bandić, nakon srčanog udara, u bolnicu prevezen iz zgrade u kojoj stanuje njegova mlada suradnica Natalija Prica otvorila je pitanje gdje počinje granica privatnosti političara preko koje ni javnost, ni mediji ne bi trebali zadirati. Naime, posljednjih se mjeseci često pisalo o tome da je Bandić s Pricom viđan tijekom šopinga u pojedinim zagrebačkim dućanima, a špekuliralo se i s time da ju je upravo on ubacio u utrku za Zagrepčanku godine. Njezin je suprug potvrdio da je u tijeku postupak razvoda, zbog čega se i preselila u stan na zagrebačkoj Vidovčici. Sve to posredno je impliciralo da Bandić i Prica nisu samo dobri suradnici, ali nitko to nije glasno želio ili smio reći. U kaosu koji je nastao neposredno nakon Bandićeve smrti plasirane su informacije da mu je pozlilo u jednom zagrebačkom restoranu, a kasnije da se to, ipak, desilo u stanu njegovog dobrog prijatelja. Različite informacije posijale su sumnju, pa su mediji iščeprkali da je po Bandića, nakon srčanog udara, hitna pomoć došla u zgradu gdje se nalazi Pricin stan, iako to još nije službeno potvrđeno.

Sve to nas vraća na pitanje u kojoj mjeri trebam poštovati i štititi privatnost političara? Gdje je granica njihove intime koja se ne bi trebala prelaziti? U kojoj mjeri se njihov privatni život i stavovi mogu istraživati u svjetlu onoga kako se javno predstavljaju? Smiju li indikacije da političar koji, primjerice, javno zagovara obiteljske vrijednosti, a u privatnom životu do toga ne drži, biti podloga za istraživanje o tome kakav je zapravo njegov stvarni stav? Koliko tračevi i šaputanja o nečijem privatnom životu, kakvih ima o svakome od nas, mogu biti podloga za javnu raspravu ako se u konkretnom slučaju radi o nekom od političara? Može li se javno raspravljati o tome da neki političar pogoduje osobi s kojom je privatno blizak, iako  se o tome samo nagađa ili sumnja bez dokaza?

Radi se o tankoj i nevidljivoj granici te je, ponekad, teško odrediti gdje se ona nalazi. Zasigurno nitko od nas ne bi volio da se istražuje i javno polemizira o onome što držimo za sebe, što je naša privatnost. S druge strane mnogi će građani, zasigurno, reći da političare nitko nije tjerao da se time bave i da su, zapravo, sami izabrali i prešutno pristali na to da se čeprka po njihovom životu.

Zanimalo nas je što o svemu tome misle kandidati za mjesto čakovečkog gradonačelnika.

Tomislav Marković (HDZ)

Kao javne osobe političari bi zasigurno trebali biti primjer drugima. U svakom slučaju bi trebali imati pravo na privatni život. Njihovi postupci formiraju sliku o njima samima.

Privatni život svakog pojedinca je njegova osobna stvar u koju javnost i mediji ne bi smjeli zadirati.

Darko Zver (FOKUS)

Političari moraju biti svjesni kako svoju dužnost obavljaju 24/7 i da svaki njihov potez šalje određenu poruku javnosti. „Fokus na bitno“ je osnovni postulat naše stranke pa smatram kako bi prioritet javnosti trebao više biti usmjeren na  profesionalne vještine ili upravljačke sposobnosti nego primjerice ljubavni život političara.

Javnost treba raspravljati o nesrazmjeru imovine i primanja političara, osuditi obiteljska zlostavljanja ili neka druga kažnjiva/kriminalna djela, ali smatram da granica javnog interesa završava kod samog načina/stila vođenja obiteljskog života (ako nema kršenja okvira zakona). Intimne stvari političara nisu tema koja bi trebala biti predmetom ozbiljne rasprave javnosti.

Pitanje smo poslali i aktualnom gradonačelniku Stjepanu Kovaču, ali odgovor nismo primili.

Najnovije vijesti

Pročitajte više