Prije nekoliko dana smo vam s Telegrama prenijeli priču o mladom Mladenu Ignacu koji je zahvaljujući svojim udomiteljima uspio pronaći pravi put. Danas vam također s Telegrama donosimo priču iz perspektive zagrebačke obitelji koja je iz Međimurja usvojila dječačića romske nacionalnosti.
Od usvojitelja doznajemo da je uvriježeno mišljenje o teškoćama usvajanja djeteta u Hrvatskoj pogrešno, ali većina ljudi ne bi htjeli Roma. Ipak, oni nisu razmišljali na taj način. Nisu brinuli o vjeri, naciji ili boji kože. Htjeli su dijete kojem će moći priuštiti najveću moguću roditeljsku ljubav.
Prije samog usvajanja, potrebno je poduzeti određene korake. Prvi je korak javiti se centru za socijalni rad po mjestu stanovanja i podnijeti zahtjev, poželjno je i učlaniti se u građansku udrugu Adopta koja je osnovana za podršku usvojiteljima. Prikupljanje papira traje doslovno jedno prijepodne, puno kraće nego kada se izgubi novčanik s dokumentima. U centru se dodjeljuje socijalni radnik koji će voditi postupak. Nakon razgovora i psihotesta i drugih tehnikalija, dužni ste proći edukaciju za buduće roditelje koja traje šest mjeseci jednom tjedno. Tek kad dobijete pozitivan nalaz, ulazite u registar posvojitelja.
Majka usvojiteljica se u svog sinčića zaljubila na prvi pogled:
– Tog malog pametnjakovića i veseljaka upoznala sam u nedjelju na dugačkoj kavi s njegovim roditeljima. On je najslađe dijete koje možete zamisliti. Gleda te ravno u oči, izražava se kao da je pročitao sto knjiga i ne zatvara usta. Pokazao mi je novu proljetnu jaknu. Usred našeg razgovora pita roditelje kad će mu konačno dozvoliti da se spoji na Tik-tok. Ide u vrtić, najesen će u školu. Kaže mi da je već bio na testiranju i da zna računati. Provjerava znam li ja: ”Pa reci ti meni koliko je osam plus osam”.
– Saznali smo da su biološki roditelji našeg sina nepismeni, kao što su bili i bake i djedovi. Stanuju u šupi od 20 kvadrata, bez prozora, samo s jednim madracem na podu. To vam je gore nego azil za pse u Dumovcu. Tamo su rodili četrnaestoro djece. Ja sam, kaže otac, išao pogledati to naselje. Pasji život. Nešto jezivo. Velika je to sramota za hrvatsku državu. Naš sin, bio je kao beba hospitaliziran šest ili sedam puta. Infekcije, respiratorni sustav, uništena probava, rahitis, svrab, kontuzije glave, onda su ga socijalni radnici oduzeli – prisjeća se usvojiteljica stravičnog života njihovog posvojenog sina.
Njihov je posvojeni sin danas zdravo i sretno dijete, ide u vrtić i svugdje je lijepo prihvaćen. Prošle godine jedna je obitelj udomila i njegovog brata te sestricu pa su i oni dobili priliku za sretan život.
Cijelu priču možete pogledati na linku.