Nema boljeg, jačeg. On je kralj. Takav se neće roditi barem još sto godina. To su samo neki epiteti koje godinama prima veliki Ivan Škvorc Ivač iz Pušćina. Na današnji dan, 30. travnja 2021. godine, puni 80 godina, a više od 60 godina vladao je međimurskim i drugim pozornicama. Bio je apsolutni gospodar situacije kad je primio mikrofon u ruke. Svi ostali koji su ga slijedili bili su samo fragmenti.
Mnogi ga se sjećaju iz Međimurske hiže u Balogovcu. Pjevao je u više sastava, ali Eufoni su, predvođeni Ivačom, zapisali zlatne stranice u povjesnicu ovog nadaleko poznatog restorana i izletišta. Tamo je bio zvijezda. Zasluženo. Nitko nije imao takav repertorar pjesama kao on, pjevao toliko stilova: od zabavnih, narodnih, starogradskih i romansi, pa do stranih aktualnih hitova i vječnih uspješnica.
Nikad na pozornici nije čitao tekstove pjesma, uvijek je ljude gledao u oči kad im je pjevao. Zato su ga voljeli, zato su mu vjerovali, zato su tako lako prihvaćali osjećaje koje im je pjesmom upućivao. I kao čovjek je takav. Nikad se nije svađao, nije konfliktan, a trpio je brojne udarce i podmetanja. Nikad nije povisio glas, osim u pjesmama. Krasio ga je široki osmijeh i lice uvijek spremno na šalu. I jučer, kad sam ga fotografirao, taj i takav osmijeh nije silazio s lica u koji je život ipak utisnuo svoje bore. Iako zadnjih godina ima problema sa zdravljem, nikad nije izgubio volju za šalom, veseljem i doskočicama.
Za one koji nisu imali prilike čuti ga i vidjeti podsjećam da je rodom iz Gornjeg Hrašćana, da je počeo pjevati s 18 godina u hotelu u Trakošćanu, da je sam naučio svirati bas gitaru, da je izučio automehaničarski zanat, ali nikad sam sebi na automobilu nije promijenio ni ulje, da je radio u Auto-moto društvu Čakovec kao instruktor vožnje i voditelj servisnih radionica… Kasnije je živio u Čakovcu s obitelji: suprugom Nadom, kćerkom Sandrom, zetom Žarkom i unukom Ateom… Sad se skrasio u Pušćinama, neposredno uz restoran “Mamica”, koji vodi njegova obitelj.
Skupio sam deblju pisanu građu o njemu, a evo nekoliko citata.
O Eufonima: -Pazili smo na svaki detalj, a glazba koju smo izvodili bila je kruna. Uvijek sam govorio da se muzika i gleda, a ne samo sluša te smo puno novca trošili na odijela od skupocjenih materijala. Dobro odjeven i dobro odgojen muzičar je pola muzike!
O pjevanju: -Kad sam bio mlad, govorili su mi: “Dobro pjevaš. Imaš odličan glas! Trebao bi se tome profesionalno posvetiti.” No, ja sam imao cilj – a cilj mi je bio postati upravo ono što jesam. Čovjek sam kojemu je jedino obitelj ispred glazbe. Muzika mi nije oduzela ništa, a puno mi je dala. Da sam otišao u profesionalce, morao bih se odreći obitelji, mira koji danas imam i tko zna čega još. Osim toga, pitanje je koliko je moj glas zaista dobar? Pitanje je koliko bi taj uspjeh uistinu bio velik? Život nije bajka.
O nastupima: -Ne pjevam da mi prođe vrijeme. Na pozornicu ne mogu drugačije, nego sa svim raspoloživim emocijama. Poslije nastupa uvijek analiziram i propitujem sam sebe jesam li dao maksimum? Uvijek me vodi želja da sreću koju osjećam pjevajući prenesem ljudima jer samo na taj način toj sreći nema kraja.
O neraspoloženim slušateljima: -Nikad ne odustajem od “kamenih lica”. Nastojim naći put do njihovih srca. I, u većini slučajeva, uspijevam. No, tome je zaslužno i iskustvo koje danas imam i koje mi pomaže da u trenu osjetim dušu čovjeka pred kojim pjevam. Za glazbu treba duša. Ako nje nema, ne pomaže ni glazbeno obrazovanje. Note ostaju mrtve, kazao je u jednom razgovoru za list “Međimurje”.
O životnim iskušenjima: -Život je škola iz koje se može uzeti puno znanja ako čovjek želi učiti. Nisam svetac, ali mi je već od rane mladosti polazilo za rukom održati kontrolu nad samim sobom. A u muzičarskom okruženju i načinu života to je važno jer ima puno iskušenja. Bio sam jedan od rijetkih koji je nakon gotovo cjelonoćnih gaža ujutro odlazio na posao. Vino, žene i pjesma su divne stvari, ali samo dok čovjek može kontrolirati sam sebe. Na žalost, danas imam prilike vidjeti neke od mojih kolega koji su podlegli raznim porocima, razorili obitelji i, polako, usamljeni nestaju…
Da nema ove korone Ivač bi i dalje povremeno zapjevao za svoje prijatelje. Ovako lista sjećanja, obilazi svoj voćnjak, često šeće cestom od Pušćina prema rodnom Gornjem Hrašćanu… Odlično se drži. Nitko mu ne bi dao 80.
Ivač iza sebe ima CD s desetak narodnih i starogradskih pjesama i romansi, koji je, kao humanitarac, snimio za Fijolinu. Na radio postajma često se mogu čuti njegove pjesme “Fala ti Međimurje” i “Kamo lete ove godine”…
Još bi mogao puno pisati o njegovim dogodovštinama, susretima s poznatim pjevačima, osvojenim nagradama i priznanjima, o željama i planovima… Ali, ostavimo nešto i za druge jubileje. Do tada, Ivač, puno zdravlja i sreće!
