– Od kada znam za sebe, još kao dijete, radim kao konobar jer takvo je onda vrijeme bilo, samo da se domogneš posla i kakvog takvog dinara i danas sa 43 godine radnog staža mislim kako sam konobar s najdužim stažem i koji aktivno radi i tako će ostati dok me noge drže, pamet služi i gazde hoće – kaže Vladimir Kovačić Kiki iz Murskog Središća, a danas zaposlen u Termama Sveti Martin.
I autor ovog članka otkako za sebe zna, pamti Kikija kao konobara, a danas kada Terme Sveti Martin posluju najbolje otkako postoje, Kiki svoj kruh zarađuje i goste razveseljava u nekada kultnom restoranu Vučkovec, koji danas nosi naziv Quelle i u kojemu se okrepljuju brojni turisti i kupači zatvorenih bazena.
Kad gost dođe Kiki ga lijepo posluži, a kada ode mi razgovaramo i tako dvije ure, Kiki stalno nasmijan, ugodan, uljudan i uredan, može se reći ‘školani gospon’ od glave do pete.
Rođen je u časnom Kapelščaku kod kapele Svete Margete
Tko je Vladimir Kovačić Kiki, čovjek i konobar i osoba koja je znala biti biškup Martin, vinski mešter, maškar, deda mraz i sve što ide pod zabavni šešir ili kišobran, pitam čovjeka kojeg znam i viđam, ali ne toliko dobro koliko želim da znaju i naši čitatelji?.
– A ja sam mislio da sve o meni znaš i kako ljudi znaju i kako nisam zanimljiv i sada sam iznenađen i sretan da si me se sjetio. Ovako rođen sam na poznatom brijegu u Kapelščaku, prek puta legendarne i povijesne kapele Svete Marg(ar)ete, proštenjarskog mjesta i nije nikakvo čudo što sam kao dijete želio postati konobar, jer sam kako klinac pomagao posluživati licitare s gvircom i drugim napitcima i kada je došlo vrijeme za učiti zanat, jer na bregu punom vinograda i još više posla nije mi se ostajalo. Gospočija mi je dišala! I tako sam ja odlučio otići u Ljubljanu i tamo se snači, jer u ono vrijeme je tako bilo, bez telefona, mobitelja i sličnih pomagalo, nego pred lice ravnatelja i učitelja. Pronašao sam školu i učio za konobara, a prvi posao našao sam i zanat dobori ispekao u gostionici koja se zvala ‘Pri starom tišljaru’, ali nikada nisam pitao je li ime nosila po zanatu tišljarskom ili prezimenu Tišljar, no doznao sam kako sam stvoren za konobarski posao.
Volio sam kikiriki pa sam kafić nazvao skraćenicom Kiki
Nisi ostao u Sloveniji, jer sjećam se te kako si kao mladić imao kafić u Lapšini i čini mi se u Varaždinu i koliko znam kafić je bio vrlo popularan nosio je naziv Kiki.
– Lijepo i dobro mi je bilo u Ljubljani, ali Međimurje je zvalo svakog dana, staro društvo, lijepe djevojke poslovni izazov i tako sam u prostorima Vatrogasnog doma u Lapšini otvorio svoj kafić ili Caffe bar KIKI’ i dobro mi je išlo. (Ulijećem i pitam zašto ili kako Kiki?) Kao mladić stalno sam u džepu imao kikiriki i grickao ga posvuda. I kada sam s kolegama razglabao o nazivu kafića, dečki su rekli neka bude skraćenica od kikiriki, jednostavno Kiki i tako je bio, i kada sam kasnije kafić otvorio u Varaždinu, zvao se Kiki, a ljudstvo je meni u svakodnevnoj komunikaciji govorilo Kiki i tako je još i danas. Bilo je to dobro iskustvo, ali nije ipak bilo za mene administrirati i nabavljati i slično, kada sam ja umjetnik u plesanju među stolovima i šankovima. Jednostavno sam razmišljao o poslu gdje će do izražaja doći moje vještine i profesionalnost.
I onda je stigao poziv iz Toplica Vučkovec
Kada ili kako si dospio u Terme Sveti Martin, gdje sam te često susretao i u hotelu, i pansionima, i na bazenima i svugdje?
– Kada je onomad poduzeće ‘Modeks’ iz Murskog Središća kupilo od grupe ljudi Toplice Vučkovec, kako se to onda zvalo, došao je poziv i nisam dugo razmišljao i došao sam raditi, prvo u ovaj restoran koji je kasnije nazvan ‘Vučkovec’. Bilo je dobro vlasnicima, bilo je dobro i meni i jednostavno sam zaživio s osobljem i gostima. Kasnije su se promijenili vlasnici, nazivi i slično, ali Kiki je ostao i svi su ga htjeli imati i imaju ga i danas, kada pod novim, ženskim vodstvom, Terme Sveti Martin posluju bolje nego ikada prije. Volim ovaj posao i posao voli mene, svaki put idem zadovoljan na posao i jednako tako i doma, a to mi je gotovo najvažnije, jer sa mnom su onda zadovoljni gosti, koleg(gic)e i gosti i onda sve funkcionira gotovo savršeno i zaokružuje se priča započeta na časnom Kapelščaku, nastavljena u Ljubljani i uobličena u mojem Međimurju. Tu u mojem Međimurju i mojoj Hrvatskoj posao sam i Veliki vinski mešter, i deda mraz i vinski biškup Martin i Mikloš i Krampus i dobar suprug i dobar otac i još bolji djed.
Nekada je tringelt bio izdašniji
Vidio si i upoznao mnoge ljude i možeš reći kakvi su koji ljudi gosti i ono što mi se čini značajnim u poslu konobara su tringelt, jedno vrijeme i napojnice, kakvo je tu stanje u odnosu prema nekada i koji gosti su te najdojmili?
– Sigurno da sam u 43 godine staža susreo, upoznao i poslužio veliki broj ljudi ili gostiju, na tisuće i mogu reći kako nije najvažnije iz koje zemlje gost dolazi, nego kakav je on kao osoba, a i ne pitaš uvije čovjeka odakle je. No, ono što sam naučio je kako gosta prepoznajem već na njegovom ulasku na vrata restorana ili kafića, on se tu identificira, a ja onda preuzimam ‘slučaj’ i u najvećem broju smo posao odradili profesionalno i na zadovoljstvo svih. Sitnijih nesporazuma je bilo, no spomena nisu vrijedni, pored sveg drugog gotovo vrhunskog. Puno mi je gostiju ostalo u dobrom sjećanju, a najviše sam ponosan što sam mogao posluživati svjetskog šahovskog velikana Garija Kasparova, rukometaša i izbornika Slavka Golužu, pjevačicu Zdenku Kovačićek, jer u svemu su bili veliki. Posao sam izoštrio radeći u Ala Cart restoranu i smatram kako je takav restoran mjesto za postizanje zvanja vrhunskog konobara. A tringeld ili tringet ili napojnica ili kusur iz vremena bivše države, to je u ona vremena bilo jako, jako dobro, a danas je to rijetkost, zapravo rijetki, a mahom domaći ljudi ostave nešto novca, a i plaćanje bankovnim karticama to im ne dopušta. Ne žalim se zbog novca, više zbog dobrog običaja.
Tako je tekao naš razgovor, naravno puno sam toga preskočio ili izostavio napisati, no sigurno je dovoljno da čitatelj upozna pobliže čovjeka kojeg i viđa za šankom li kod posluživanja, s uvijek urednim brkovima i širokog osmjeha.
I onda smo se složili koje nam je najbolje vino otkako postoje Terme Sveti Martin. Ali istina, u glas u trenutku, obojica smo rekli Borisova graševina. I to je povijest!
