Proteklih nekoliko dana izvještavali smo o “slučaju Sajković”, odnosno o strahoninskom župniku Branku Sajkoviću, koji je od pojedinih vjernika posuđivao novac, a nije ga vraćao. Zaslugom varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša novac je ipak vraćen, a svećenik se ispričao. No, ipak ostaje visjeti u zraku nedoumica kako da se sada ponašaju vjernici, koji odlaze u crkvu? Upravo zbog toga prenosimo dio nedjeljnih razmatranja dr. don Ivana Bodrožića, hrvatskog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, patrologa, pjesnika i prozaika. Rođen je 20. kolovoza 1968. godine, a uz ostalo, piše i nedjeljne i blagdanske propovijedi. Posegnuili smo za jednom, koja će možda osvijetliti ponašanje i pastira i ovčica. Božjih.
“Danas živimo u vremenu kad su mnogi vjernici zbunjeni, a mnogi se olako daju zbuniti i poljuljati zbog onoga što čuju ili što vide od nekih pastira, pa čak i od drugih vjernika koji se prikazuju pravim vjernicima, a u biti se u mnogim sastavnicama svoga života ponašaju nedolično Boga u kojega kažu da vjeruju. Počevši od pojedinih pastira pa do nekih vjernika koji su bliže crkvi, oltaru i svećenicima ne samo da se ne može prepoznati da su Kristovi, nego su sposobni i za sablazan kojom odvraćaju pojedine vjernike od Krista. I danas ima pastira koji nisu do kraja uvjereni u ono što govore, te onda ne mogu biti ni uvjerljivi, napose u nekim stavkama ćudorednog nauka Crkve. I danas ima pastira čije pojedine riječi i nauk odudaraju od izvornog nauka kojemu nas je poučio naš Gospodin, a da ne kažemo koliko u svojoj slabosti ne samo da ne čine djela dostojna Krista i Evanđelja, nego čine djela nedostojna svoje svete službe i kršćanskog imena.
No upravo jer je to tako, pozvani smo se osvijestiti i uvijek iznova vraćati na vjerodostojni put Kristova i kršćanskog života na kojem nas ljudi mogu prepoznati kao njegove, te poći za nama k njemu vodeći se naukom i djelima koja im ostavljamo za svjedočanstvo. Poput apostola pozvani smo posvjedočiti novost kojom nas je obdario naš Gospodin, to jest pozvani smo ljudima udahnuti malo svježine u ovom svijetu u kojem se i oni osjećaju iscrpljenima te traže vjerodostojno svjedočanstvo moćne riječi i čudesnih djela. Pozvani smo biti takvi da nas ljudi prepoznaju po nauku i djelima kao Kristove učenike. Neophodno je da budemo vjerni Kristu do mjere prepoznatljivosti, i to ne samo na formalan i služben nauk, nego onom unutarnjom snagom i uvjerljivošću kojom privlačimo srca vjernika da odvažnije idu za Kristom. Kamo srećo da vjernici i svi drugi ljudi prepoznaju pastire Crkve po djelima koja odražavaju njegovu moć i slika su njegovih djela.
Pastiri stoga imaju izuzetnu obvezu potpuno sličiti svome Učitelju do mjere cjelovitom su obličenja kako bi ljudi osjetili njegovu prisutnost što iz nas izbija. Štoviše, pozvani su u tolikoj mjeri sličiti njemu da ljudi u njima prepoznaju njega i da se odluče slijediti ga i držati njegova životvornog nauka i neizrecive moći. No isto tako i vjernici koji se u Crkvi napasaju kao ovce Kristova stada imaju obvezu tražiti u pastirima snagu Kristova Duha, nauk što odražava evanđeosku istinu i djela koja su odraz Očeva milosrđa, umjesto da od njih očekuju isključivo pomoć za rješavanja svojih tekućih, vremenitih potreba.
I vjernici su pozvani pokazati žeđ i želju za autentičnim Božjim naukom i djelima kako bi motivirali svoje pastire da budu na visini zadatka, da budu sposobni odgovoriti njihovim zahtjevima u vremenu i trenutku u kojemu živimo, umjesto da Božji nauk pretvaraju u ljudski surogat, a svoje ponašanje utope u bezličnosti mentaliteta ovoga svijeta i njegovih moda. Molimo stoga da današnji pastiri koje je Isus izabrao za vođe Božjega naroda budu vjerni njegovoj riječi i snazi koju su primili od njega, kako bi bili prepoznati i prepoznatljivi svjedoci i naukom vječne istine i snagom spasenjskih djela.”