Stvarno, donose li dimnjačari sreću ili ne? Je li sreća veća kad se uhvatimo za gumb? Ili je dovoljno da se dimnjačar “na bijelo” nasmije, a iz tog osmijeha naprosto izlazi sreća?
Odgovore na ova pitanja, bez ulaska u kakvu naučnu ili sociološku raspravu, pokušali su mi dati pravi dimnjačari Vjeran Bakai iz Strahoninca i Mario Petković iz Ivanovca. Oni su već godinama zaposlenici dimnjačarske tvrtke Ivice Zvera iz Čakovca, a sreo sam ih nedaleko “Matulovog grunta” u Frkanovcu. Bili su na svakodnevnim poslovima u mjestima, koja su u sastavu Općine Sveti Juraj na Bregu.
– Čistimo dimnjake, klasične peći na kruta goriva, peći za centralno grijanje, dimnjake… Jako su važne te preventivne mjere, kako bi požara bilo što manje. Na području gdje mi radimo, a to su naselja Brezje, Dragoslavec, Frkanovec, Lopatinec, Mali Mihaljevec, Okrugli Vrh, Pleškovec, Vučetinec i Zasadbreg, koliko se sjećam, nije bilo požara koje bi izazvali neispravni dimovodi – ističe Vjeran Bakai.
Sva naselja obilaze na biciklima, i ljeti i zimi, a domaćin kod kojeg su čistili kada sam ih snimio, Pavel Šopar iz Frkanovca, kaže da je sretan što imaju tako vrijedne i savjesne dimnjačare.
-I moramo biti takvi, jer samo dobro i redovito očišćeni dimnjaci i peći donose sigurnost, a to znaći i sreću na licu mještana. Odatle dolazi i izreka da dimnjačari ljude čine sretnima. Uostalom, pa što treba veća sreća nego kad nema opasnoti od vatre, a kod toga je dugme najmanje bitno – kaže Vjeran.
