Ima i u Hrvatskoj djece koja mogu biti posvojena, itekako da ima, u ovome trenutku njih 205, službeni je podatak Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, pišu 24 sata.
Ali mnogu od te djece nitko neće. Zašto? Krivica je na dvije strane – prvo, većinu njih sustav je učinio neposvojivima tako što je njhove biološke roditelje predugo, godinama lišavao roditeljske skrbi, što je preduvjet da bi dijete moglo biti posvojeno.
U nastavku iz 24 sata navode neke od užasnih primjera takvog postupanja sustava, zbog kojeg su djeca, iz biološke obitelji sklonjena kao bebe ili jako mala djeca, u ustanovama i udomiteljskim obiteljima dočekala punoljetnost. Dobili smo podatke o posvojivoj djeci, koja, u velikom broju slučajeva to zapravo nisu – zbog visoke dobi ili bolesti. Od 205 djece koja imaju preduvjet za posvajanje, 40 posto ih je starije od 10 godina, 82 posto ima preko pet godina, dakle samo je 17 posto najmanje djece, koju svi posvojitelji žele. Osim toga, gotovo 40 posto te djece ima neki, lakši ili teži zdravstveni problem.
Drugi dio “krivice” je, uvjetno rečeno, na potencijalnim posvojiteljima. U domu u Nazorovoj romska djeca čine i 30, 40 posto djece. Veliki broj potencijalnih posvajatelja ne želi tu djecu, čak i ako su bebe, predrasuda je jača.
Iz Konga je unatrag deset godina u Hrvatsku stiglo 131 dijete. Bez ulaženja u raspravu kako, kojim kanalima, i je li sve bilo legalno, navodimo tu činjenicu kako bi ju usporedili s “domaćom”. Iz Konga, znači, godišnje stigne 13 djece, u prosjeku. Manje od toga bude ih posvojeno iz doma u Nazorovoj, najboljeg dječjeg doma u Hrvatskoj. Lani samo desetak, što je jako malo, s obzirom da su već dugo prekapacitirani.
Posvajanjem djece u Africi potvrdili smo da nemamo predrasuda, i sreća da je tako, ali je li to dokraja točno? Romsku djecu iz Nazorove malotko želi. Tu se djecu iz biološke obitelji najčešće izdvaja zbog zanemarivanja, dolaze zapuštena, no to su mentalno i fizički uglavnom zdrava djeca.
“Znate, nemamo mi predrasuda, ali naša okolina…”, često kažu potencijalni posvajatelji.
Novinarka 24 sata posjetila je Nazorovu, i porazgovarala sa ravnateljicom doma, dr. Jasnom Ćurković Kelavom, pedijatricom koja ovu ustanovu vodi preko trideset godina, zna svako dijete koje je kroz nju prošlo, ali i svaku poru čitavog sustava.
– Ovdje je kod nas romski dječak, šest mu je godina. Od tri potencijalna posvojiteljska para kojima ga je centar ponudio, nitko nije pristao uzeti ga. Zapušteno je dijete, ali zdravo, s njim samo treba puno raditi. Ponekad nam se javljaju posvojitelji upisani u registar, pričam s njima, makar dom s posvajanjima nema veze. Pitam ih kako razmišljaju o posvojenju romskog djeteta pa mi često kažu da, načelno, oni nemaju predrasuda, ali se boje kako će okolina reagirati, pogotovo ako žive u malim sredinama, priča Kelava za 24 sata.
Sedmu godinu zaredom kod njih je šestero djece iz jedne obitelji, najmlađi su bili bebe kad su stigli u dom, a najstarije je dijete “otac” tukao po glavi batom za meso. Sudski postupak oduzimanja roditeljske skrbi je i dalje u tijeku, u međuvremenu je u dom smješteno još dvoje novorođene djece iste obitelji.
– Ajde neka mi netko objasni kako je to moguće – da se čeka pravomoćna presuda u kaznenom postupku protiv oca, da bi mu se oduzelo roditeljsko pravo u drugom postupku?!, pita se Kelava. Djeca su sad sedam godina starija, i sve teže posvojiva. Na kraju će u sustavu i ostati, bez mogućnosti da ikad osjete pravu roditeljsku ljubav. Ikad. U biološkoj obitelji budu žrtve nasilja i zanemarivanja, zlostavljanja, a onda još i žrtve inertnog sustava.