Vinko Legin Vinco iz Kotoribe još je uvijek najbolji sportaš u tom dijelu Međimurja!

Autor: Foto/Video:
- Advertisement -

Susreli smo ga za nedavna boravka u Kotoribi kako ubrzanim korakom grabi svoju dnevnu šetačku rutu u pravcu koji vodi u polja izvan Kotoribe. Prolaznici kažu kako ga ovdje možete sresti svakodnevno. Počelo je to sustavno kada je prije nekoliko godina otišao u mirovinu s radnog mjesta špeditera.

On je Vinko Legin, 69-godišnjak, Kotoripčani ga zovu Vinco, a poznat je starijoj generaciji Međimuraca kada su u pitanju nogomet i stolni tenis. U potonjem sportu je i danas aktivan igrajući u STK Kos/Kotoriba pa ga poznaju znatno mlađi stolnotenisači Međimurja.

Zvali su ga nogometni Mozart jer godinama svojim nogometnim majstorijama oduševljavao, driblinzima je dovodio suparničke igrače do „ludila” pa je glede toga nerijetko „dobivao po nogama”. To nogometno savršenstvo kasnije su mogli upoznati i drugi zaljubljenici u međimurski nogomet i to onda kada su Vinka te majstorije odvele znatno dalje.

Oni koji pak su zaljubljenici u celoluidnu lopticu znaju ga kao malca iz osnovnoškolskih kluba koji je i ovdje briljirao. Zato se Vinko rado sjeća vremena od prije 8 godina kada ga je Županijski stolnoteniski savez nominirao za životno sportsko priznanje – Nagradu „Franjo Punčec“ koju je dobio od Zajednice sportova MŽ. Vinko je prvi i jednini Kotoripčan kojem je pripalo ovo prestižno priznanje i zacijelo će kao takav ući u sportsku povjesnicu mjesta.

Kao što smo spomenuli, Vinko je od osnovnoškolskih klupa paralelno gajio nogomet i stolni tenis. Bio je njihov istinski sportski zaljubljenik koja ga opsesija drži i danas, jer kako će reći, privrženost nekom sportu ne može nikada presušiti. Za te je sportove vezan i kao sportski funkcionar, trener i još uvijek aktivni igrač.

Vinko nogometaš?

– Igrao sam u svim rangovima natjecanja od međimurskih nogometnih liga, zona, regija do Hrvatske nogometne lige. Počeo sam ga igrati u najmlađoj školskoj dobi, a aktivno se je u igranje u mjesnom NK “Graničaru“ uključio kada mu je bilo 17 godina i kada je odmah postao prvotimac. Nogometno znanje ga je odvelo u čakovečki „MTČ“ kada je ovaj klub igrao u Zagrebačkoj zoni bivše države. Godine 1978. vratio sam se iz Čakovca u matični klub u koje vrijeme počinje najveći klupski uspjeh NK-a “Graničar“. Najvećim uspjehom smatram natjecateljsku sezonu 1988./89. gdje su moje zasluge dvostruke, bio sam igrač i trener. Veličina te lige bila je u tome što su u njoj igrali bivši i neki sadašnji prvoligaši kao što su „Slaven“ iz Koprivnice „Mladost 127“ iz Suhopolja, „Karlovac“, „Samobor“, „Čakovec“,“ Dubrava“…
Za različite reprezentativne nogometne selekcije Međimurja pamti nastupe u Schrambergu, Knjaževcu, diljem Slovenije. Dodao je i to, kako je po završetku igranja u seniorskom sastavu još jedno vrijeme igrao za veterane „Graničara“, a definitivni rastanak od zelenog travnjaka imao je u veteranima NK“Vidovčan“. U nogometu je u nekoliko navrata sjedao na trenersku klupu matičnoga kluba u kojem je bio i predsjednik. Nogometnim trenerom je postao završivši Olimpijsku akademiju u Zagrebu.

Kao stolnotenisač?

U ovom sportu igrao je u svim međimurskim ligama, a igrao ga je kada se klub natjecao u Drugoj hrvatskoj stolnoteniskoj ligi. I tu je uz igranje bio i ostao klupski funkcionar te trener. Ono što ga posebno raduje je činjenica što je igrajući stolni tenis prošao sva stolnoteniska borilišta cijelom Lijepom Našom od Čakovca, Varaždina, Zagreba, Siska, Petrinje, Slavonskog Broda, Požege, Vinkovaca, Osijeka, Vukovara, Osijeka te mnogih drugih gradova i mjesta. Sudjelovao je na i na različitim prvenstvima u pojedinačnoj konkurenciji u domovini i izvan nje sa zapaženim rezultatima. Bio je učesnik Četvrtog europskog prvenstva u stolnom tenisu za veterane u Beču, igrao je u Pragu, Curmayeru i Poreču i na svim je tim natjecanjima postigao zavidne rezultate. Godinama je bio učesnik raznih veteranskih turnira gdje je redovito osvajao visoka mjesta. Od stručnih kvalifikacija posjeduje trenerski ispit koji je završio na Badiji.

Sportske nagrade?

Za svoj doprinos sportu dobio je priznanje Hrvatskog stolnoteniskog saveza, Nogometnog saveza Međimurja, te Saveza za fizičku kulturu. Bio je proglašen za najboljeg sportaša Kotoribe za doprinos sportskom životu rodnog mjesta, dobio je najveće općinsko priznanje – Plaketu Kotoribe. Nagrada „Franjo Punčec“ vrh je sante sportskih uspjeha čovjeka za kojeg kažu kako će biti u sportu i uz sportu do trenutka kada će ga, ne daj Bože, od njega odvojiti neka viša sila.

U šetnji Kotoribom snimili smo i slučajni susret s Josipom Siladijem-Kokom, suigračem u NK Graničar. Što mislite o čemu su krenuli razgovarati ?

- Oglas -

Podijeli:

Najnovije

Pročitajte još