Prošla godina za međimurske pčelare bila je sve samo ne uspješna. Na žalost, zbog vjerojatnog ljudskog nemara i nesavjesnog korištenja pesticida svjedočili smo pomoru milijuna pčela, što je ostavilo veliki trag kod međimurskih pčelara. Budući da smo već debelo zagazili u proljeće, ovaj put donosimo jednu ljepšu stranu pčelarstva, priču 35-godišnjeg pčelara Zorana Kožnjaka iz Donjeg Kraljevca. Ispričao nam je ponešto o svojim počecima, ljubavi prema pčelama, OPG biznisu, a dao i poneki stručni savjet.
Kako se i kada rodila vaša ljubav prema pčelarstvu?
-Moja se ljubav prema pčelarstvu, zapravo, rodila se sasvim slučajno, prije nekih šesnaestak godina. U to vrijeme sve što sam znao o pčelama je bilo samo u teoriji i to po pričama mog tadašnjeg prijatelja pčelara Nenada Vlaheka. Da bi priča bila zanimljiva, tog je ljetnog dana Nenad bio bolestan, pa me zamolio da umjesto njega uskočim doslovno u pčelinji roj. I tako sam, bez ikakvog iskustva i pretjeranog znanja, skinuo svoj prvi roj. Prošavši bez ijednog uboda dobio sam ogroman poriv i želju da se što više upoznam s tim marljivim i radišnim stvorenjima. Kako se u to vrijeme i većina mojih susjeda bavila pčelarstvom, osim Nenadove pomoći i podrške, imao sam i njihovu stručnu pomoć. Zato bih ovom prilikom htio zahvaliti i mojim mentorima Branku Vlahu, Zlatku Štefoku, Stjepanu Novaku i nažalost pokojnom Andriji Vlahu. Također bih volio zahvaliti i roditeljima koji su mi bili velika podrška i hvala im što nisu shvatili moju ljubav prema pčelarstvu kao srednjoškolski hobi koji će me proći za mjesec dana. Bez svih njihovih savjeta i pomoći danas ne bi govorio o tome. Velika im hvala!
Malo ljudi ima prilike hobi pretvoriti u pravi biznis. Kako ste to postigli?
-U početku sam počeo s jednom košnicom, hobistički. Svake godine sam se širio i ulagao u posao i tako sam postepeno od jedne košnice došao do njih 140. Pčelarstvo zahtijeva puno vremena i odricanja, posebno u travnju i svibnju, jer dolazi do velikog razvoja pčelinje zajednice i razvoja paša. U tim danima treba skoro svakodnevno biti na pčelinjaku i, zavisno od tipa košnice, fizički zahtijeva puno rada. Budući da i dalje imam stalan posao, ženu i kćerkicu, imam se vremena brinuti za stotinjak košnica.
Kakav med biraju Međimurci?
-Kod nas u Međimurju imamo tri pčelinje paše, odnosno tri vrste meda. Proljetni (cvjetni i uljana repica), bagrem i livadni. Većina mojih kupaca kupuje bagremov med, jer tvrde da je najbolji no, ne bih se, u potpunosti, složio s tom tvrdnjom. Dosta im puta pokušavam barem ukratko objasniti o čemu je riječ. Bagrem sadrži samo jednu vrstu peludi (bagremovu), dok livadni i cvjetni sadrže više vrsta, jer pčele skupljaju nektar s raznovrsnog cvijeća i time će med sadržavati veća ljekovita svojstva. Ljudi izbjegavaju proljetni med, jer jako brzo kristalizira i tvrde da je unutra šećer.
Bitno je znati da svaki med mora kristalizirati, to je njegovo prirodno svojstvo i time ne gubi na kvaliteti. Dekristalizaciju provodimo zagrijavanjem meda na temperaturi ne većoj od 40 stupnjeva i tada med opet prelazi u tekuće stanje. Ako kojim slučajem pregrijemo med (temperatura veća od 40 stupnjeva), med se neće kristalizirati i izgubit će svoja ljekovita svojstva. Med od uljane repice kristalizira za sedam dana, dok cvjetnom i livadnom trebaju čak dva mjeseca. Bagrem kristalizira i do jedne godine, lipa oko tri mjeseca, a kestenu treba oko 5 mjeseci. Puno me ljudi pita kako prepoznati krivotvoreni med, ali bez laboratorijske analize to nije moguće.
Prošla godina je bila više nego loša za pčelare. Kakvo je stanje ove godine?
-Usudio bih se reći da je zadnjih nekoliko godina u pčelarstvu bilo ispodprosječno loše, stoga su i prinosi meda bili loši, od 700-1000 kilograma po godini što je vrlo malo. Među iskusnim pčelarima postoji zanimljiva izreka „Med se vrca na kotačima“. “
Zbog loših prinosa meda i ja sam se okoristio tom izrekom i krenuo sa selidbom pčela. Prvo s auto prikolicom i platformama, a sada kamionskom prikolicom prerađenom za selidbu pčela na koju stanu 72 košnice. Budući da u okolici mojeg mjesta Donjeg Kraljevca nema bagrema, stacionarni pčelinjak mi je smješten u Palovcu, no zbog bagrema selim je i na lokaciju u okolici Ludbrega. Zbog lipe prikolicu selim u okolicu Đurđevca i na livadu uz rijeku Muru i tu onda ostajem do proljeća. Nažalost, zbog rušenja i krčenja šuma sve je manje dobrih lokacija za lipu i kesten i jako ih je teško pronaći. Ovom bih se prilikom volio zahvaliti i bivšem povjereniku pčelarske udruge “Bagrem” Đurđevac Josipu Pintaru koji mi je uskočio i prepustio svoje mjesto ispaše kada nisam mogao pronaći odgovarajuću lokaciju za nju.
Koji dio posla kao pčelar najmanje volite?
-Najgori posao u pčelarstvu mi je vrcanje meda (mada je najslađi), jer pčelama treba uzeti med koji su teškom mukom skupljale. Taj dio posla je usto i najbitniji i svaki pčelar dobro mora voditi računa i o higijeni prostorije i pribora kojim se služi. U pripremi i vrcanju meda pomaže mi i supruga Maja, njezine prijateljice i baka Ana. A nedavno sam dobio i najveću pomagačicu, kćer Tonku.
Može li se u Međimurju živjeti samo od pčelarstva?
-Moje mišljenje je da bi kod nas u Međimurju bilo teško živjeti samo od pčela. Po mojoj procjeni seleći pčelar s otprilike 120 košnica koje bi selio barem na tri dobre paše bi mogao dobro proći, ukoliko bi, naravno, godina bila dobra. Najveće poteškoće za nas pčelare su proljetni mrazevi koji smrznu bagrem, varoi i krčenje šuma kestena i lipe. Bagrem je u kontinentalnoj Hrvatskoj glavna paša, ali zadnjih godina su ga mrazevi uništili. Nažalost, tako je to kad imaš tvornicu pod vedrim nebom i kada ne možeš utjecati na vremenske nepogode. Varoa je nametnik kojeg je nemoguće suzbiti i radi sve veće štete u pčelarstvu i mi pčelari se borimo svim mogućim sredstvima da je držimo pod kontrolom. Laički rečeno, to je kao krpelj koji se hrani hemolimfom pčele.
Posljednjih godina zbog sve većih uginuća pčelinjih zajednica, sam osim prodaje meda, meda u saću, peluda i propolisa krenuo i u prodaju paketnih rojeva. Najviše paketnih rojevi odlazi domaćim pčelarima, ali dolaze po njih i vanjski pčelari iz Slovenije, Austrije i Njemačke. Nažalost, prošle godine smo bilo svjedoci milijuna uginuća pčelinjih zajednica zbog ljudskog nemara pa stoga pozivam pčelara koji nije uspio nabaviti pčele da mi se javi, poklanjam 3 paketna roja.
Neki savjet za buduće mlade pčelare?
-Volio bih se pohvaliti da sam imao čak i par učenika. Neki su bili više, a neki malo manje uspješni. Stara poslovica kaže “Daj čovjeku žlicu meda i nahranio si ga taj dan, nauči ga pčelarstvu i nahranio si ga za cijeli život!”, a upravo se tom misli i ja vodim. Vrlo mi je drago vidjeti i čuti mlade ljude zainteresirane za taj posao. Na kraju krajeva i sam sam ušao u taj posao mlad. Savjet za buduće pčelare, ako volite prirodu i pčele i po mogućnost niste alergični na pčelinji otrov, slobodno se upustite u taj zanimljiv posao ali, ako ulazite u taj svijet striktno financijski, vrlo brzo ćete se razočarati, no nemojte posustati. Za mene kao pčelara nema ljepšeg osjećaja kada te npr. stariji čovjek zaustavi na ulici i upita „Dečko, da buš mel onoga finoga meda za prodati?“ Jako sam zahvalan i sretan u takvim situacijama.
Kako se nosite sa ubodima pčela?
-Na početku je bilo bolno, ali kasnije organizam postaje imun na pčelinji otrov i pčelinji ubod vaše tijelo doživljava kao ubod komarca.
Par riječi za kraj?
-Zamolio bih ljude da imaju više obzira i poštovanja prema pčelama. Pčele oprašuju preko 80% biljaka. Mnogobrojni stručnjaci tvrde kako bi, u slučaju da pčele izumru, ljudski rod izumro u sljedeće tri godine. Pčele su mala, ali radišna stvorenja i da je naš svijet uređen kao pčelinja zajednica svije bio bi puno ljepše mjesto. Ako vidite pčelinji roj slobodno zovite lokalnog pčelara ili udrugu da roj skinu, jer u prirodi bez pomoći pčelara pčele neće preživjeti.
Pčela ne ugiba, ona umire!“
