Ljetne dane umirovljenica Štefanija Popošek (73), koju je život kao mladu odveo put Njemačke, najradije provodi u svom rodnom mjestu, Donjem Vidovcu, a najdraži su joj razgovori s njezinom prijateljicom od malih nogu Anom Nestić (72), kojoj rado pomaže, koliko to zdravlje dopušta, u održavanju župnog dvora i dvorišta.
Štefanija i Ana su imale težak životni put i snalazile se u životu kako su najbolje mogle, a najljepše je što su uvijek imale – jedna drugu. Skupa su naime odrasle, susjede su u Glavnoj ulici. Bile su gotovo nerazdvojne sve dok Štefanija nije, trbuh za kruhom, otišla u Nürtingen u Njemačkoj, no ostale su u kontaktu, a Štefanija sada sa suprugom dolazi svake godine u Donji Vidovec na nekoliko mjeseci, posebno ljeti.

– Bilo nam je teško, no to su bila takva vremena. Tu nije bilo posla i jako teško se živjelo. Imala sam samo 18 godina kad sam otišla u Njemačku, bez ikakvog znanja njemačkog jezika. No, snašli smo se, puno smo radili i kako tamo nismo imali nikoga, djeca su nam odrasla uglavnom u Donjem Vidovcu, kod bake i djeda – priča Štefanija.
Danas imaju dvije odrasle kćeri i troje unuka, koji su im veliki poticaj do dođu u Donji Vidovec. No, nije baš da im je ovdje mjesto za idilični odmor!
– Ne mogu reći da je ovdje mirnije nego u Njemačkoj, jer nam je kuća pokraj Caffe bara Still i na glavnoj ulici, na kojoj je ujutro jako prometno – kaže Štefanija, no ljudi su ti zbog kojih voli doći u Hrvatsku. Unuci i prijateljica Ana.
Zajedno, nakon čišćenja župnog dvora, zalijevanja cvijeća i uređivanja dvoršta, pod motom „Čega se joči boje, to roke fčine“, vole sjediti na klupici u prekrasnom vrtu župnog dvora kojeg same uređuju i satima razgovarati o cvijeću, čišćenju, aktualnim temama i događanjima. Kao da se nikad nisu ni razdvojile.

Pitali smo Štefaniju razmišlja li o povratku iz Njemačke.
– Teško pitanje! Tamo se ne čeka toliko na pretrage, uputnice, sve puno brže obavite i zdravstvena skrb je puno organiziranija. Sve je jednostavnije. Ovdje u Hrvatskoj je sve užasno komplicirano. A mi smo već stari ljudi i nažalost moramo i po doktorima – kaže Štefanija.
– Tu im je ljepše, tam’ im je bolje! – zaključila je mudro njezina prijateljica Ana. Što je, tu je, razumljivo je!
Negdje smo pročitali da je usamljenost opasnija za zdravlje nego kutija cigareta dnevno. Štefanija voli doći u svoj rodni kraj, gdje nema ni traga usamljenosti uz Anu. Imati takvu prijateljicu pravo je blago, i za mentalno i fizičko zdravlje.
Njima dvjema želimo još mnogo lijepih, zajedničkih trenutaka na klupici, uz ugodne razgovore!