Nije bio kao drugi dečki. Vrijedan, radišan, dobrodušan, pošten, uvijek spreman pomoći, osvojio me na prvi pogled. U Josipa sam se zaljubila kad sam imala 17 godina i danas smo u sretnom braku. Imamo šestero djece i živimo u svojoj kući. Nije velika, ali je naša.


Izgovorila je to u jednom dahu, uz osmijeh, Manuela Kalanjoš, dok smo zajedno s njezinim suprugom Josipom Kalanjošom (40) sjedili i razgovarali u dvorištu njihovog doma u Strahonincu. Za stolom, u prostranom dvorištu, i njihova djeca. Dvorište uredno pokošeno, vrt pun povrća. Rajčica se počela crveniti.

U oči odmah upada ponos kojim Josip pokazuje sve ono što je stvorio svojim rukama i zalaganjem. Poznat je u cijelom kraju kao izuzetno vrijedan čovjek. Zaposlen je u nedelišćanskom NED-KOM-u, ranije u cvjećari “Latica”, a još ranije na nekoliko drugih poslova. Tek je navršio 40 godina, a već ima 20 godina radnog staža. Zbog toga ga poštuju i poslodavci, ali i susjedi.

Svi su mu pomagali na razne načine kad se trebao preseliti iz romskog naselja kod Kuršanca u Strahoninec, gdje je ušteđevinom i kreditom kupio kuću. Poklonili mu dobri ljudi poneki dio namještaja, stol, krevet, sobne garniture… Sve je on to lijepo posložio, obnovio, a višak dao rodbini u Kuršancu.

– Sumještani su perfektni ljudi, svi hoće pomoći. Cijene me. Nikad mi nitko nije predbacio da sam ja Rom, da smo mi Romi. Moram se posebno zahvaliti prvim susjedima Dragici i Stjepanu Blagusu. Pomogli su mi u svemu. Imamo kumove za djecu iz Strahoninca i Pretetinca – kaže Josip, kojega svi od milja zovu Jožek. Kad je slobodan, i on voli pomoći drugima u poslovima na okućnici, a kad je toga više i kad ga naruče, ljudi mu i plate za to.

ODLAZAK IZ ROMSKOG NASELJA
– U romskom naselju kod Kuršanca živjeli smo u kući s mojom majkom, ali zasebno. Od najranije mladosti znao sam da ću jednog dana otići odande. Tamo nema budućnosti, pogotovo za djecu. Svaki roditelj svojoj djeci želi sve najbolje, ali tamo im to nismo mogli pružiti. Okolina to nije dozvoljavala Tamo je “norhaus”. Ne bi se više tamo vraćao ni da me netko traktorom vuče. Ovdje živimo skromno, ali imamo sve što nam treba, djeca su slobodna, vesela, a mi sretni što je to tako. Nemamo auto, sve obavljam na biciklu. Zarađeno ulažemo u kuću. Već smo dogradili tri prostorije, da dečki i puce spavaju odvojeno. Godinama sam se iz Kuršanca vozio biciklom u Nedelišće na posao, ponekad i dva puta dnevno kad su bili sprovodi, i nije mi bilo teško. I danas je tako. I Manuela i ja učinili bi sve za svoju djecu – kaže Jožek i podsjeća da su se u Strahoninec doselili točno prije godinu dana, 1. srpnja 2023. godine.

SVE OBAVLJA NA BICIKLU
Manuela i Josip imaju šestero djece: Dušan (16) polazi Tehničku školu Čakovec, Mario (14), Borna (11) i Lorena (10) učenici su Osnovne škole Strahoninec, Martina (6) ide u vrtić, dok najmlađi veseljak Roko ima 9 mjeseci.

Svi se smiju dok razgovaramo, uredni su, dobri učenici, druže se s prijateljima iz razreda, pomažu ocu u svakom poslu, u gostima im je i kćerka Jožekovog brata, tu je i kuma iz Pretetinca, njezina kćerka… Kuća puna naroda. Baš lijepo.

Ponovo razgovor vraćamo na početak.
– Moj brat Dejan oženio je Manuelinu sestru Vericu iz romskog naselja kod Podturna. Tako smo se i mi upoznali. Često sam zbog nje tjerao bicikl i do Podturna. Dopala mi se. Imala je i ima najljepši osmijeh s besprijekorno bijelim zubima. Volimo se. A kad je ljubav tu, ništa nam nije teško. Obitelj nam je svetinja – s ponosom kaže Josip, a Manuela potvrđuje držeći ga za ruku.

Mala kuća, puna velikih i hrabrih ljudi, koji svojim primjerom bude nadu i drugim sunarodnjacima.
Čestitamo! I hvala vam!